22. kolovoza 1991. – Strah je na nekoliko sati ispraznio Podravsku Slatinu: što je pokrenulo paniku?

Podravska Slatina, današnja Slatina, 22. kolovoza 1991. na nekoliko se sati gotovo pretvorila u prazan grad. Stanovnici su, zahvaćeni strahom i panikom, napustili svoje domove, premda dostupni izvori ne bilježe da je toga dana počeo opći napad na samo gradsko područje.

Taj gotovo zaboravljeni događaj navode povjesničari Janja Sekula i Domagoj Štefančić u znanstvenom radu „42. granični bataljun JNA i srpski pobunjenici u općini Podravska Slatina do rujna 1991.“, objavljenom u časopisu Scrinia Slavonica. Autori se za podatak o privremenom napuštanju grada pozivaju na knjigu Davora Marijana Domovinski rat.

U radu doslovno stoji da su djelovanja srpskih pobunjenika proizvela strah i paniku, „zbog čega je stanovništvo Podravske Slatine 22. kolovoza na nekoliko sati napustilo grad“. Međutim, iza te jedne rečenice nalazi se mnogo šira priča o raspadu sigurnosnog sustava, širenju pobune i osjećaju da se obruč oko grada zatvara. Znanstveni rad dostupan je na Hrčku.

Panika nije počela 22. kolovoza

Slatinski zapovjednik policije Stevo Gojmerac još je 1. kolovoza upozorio da se očekuje „dan D“ u kojem bi moglo doći do otvorenog sukoba. Policija je pratila dolazak vojnih autobusa, ojačavanje slatinske vojarne oklopnim vozilima i premještanje postrojbi JNA prema Papuku.

Prema dokumentima koje donose Sekula i Štefančić, 3. kolovoza jedna se vojna kolona preko Voćina, Mikleuša i Orahovice vratila u Našice. Sljedećeg je dana iz Podravske Slatine prema Papuku otišlo dvadesetak vojnih transportera. Većina se rasporedila na Zvečevu i Đedovici iznad Voćina, dok se manji dio vratio u grad.

Hrvatske sigurnosne službe tada su raspolagale podacima da su srpska sela na području općine već bila naoružana te da su pojedina dobila i minobacače kalibra 82 milimetra.

Istodobno je naoružanje iz vojarni JNA u Našicama i Podravskoj Slatini odvoženo prema lageru Sekulinci kod Voćina, koji će uskoro postati pobunjeničko uporište i mjesto zatočenja hrvatskih civila i policajaca.

Napad na policijsku postaju pokazao je što se može dogoditi gradu

Kasno navečer 4. kolovoza, oko 23.15 sati, tijekom primopredaje policijske smjene napadnuta je Policijska postaja Podravska Slatina. Najprije je otvorena pješačka vatra, zatim su ispaljene svijetleće rakete, a potom desetak minobacačkih granata.

Vatra je otvorena i iz obližnje vojarne JNA. Prema dokumentima same JNA, pripadnici vojarne ispalili su čak 208 metaka kalibra 20 milimetara iz protuzračnog topa, uz dodatnu paljbu iz pješačkog naoružanja. Zgrada policije teško je oštećena, ranjen je pričuvni policajac Josip Pintarić, a lakše je ozlijeđen i zapovjednik Gojmerac.

Veći broj policajaca vjerojatno je spašen samo zato što je smjena toga dana obavljena nešto ranije.

Hrvatske sigurnosne službe procijenile su da je napad mogao biti namjerno izazvana provokacija čiji je cilj bio otvoriti novo ratno žarište i JNA dati povod za preuzimanje vojne kontrole nad općinom. Autori znanstvenog rada ostavljaju otvorenom i mogućnost da je napad pobunjenika poslužio kao „dimna zavjesa“ kako bi se djelovanje JNA iz vojarne moglo prikazati kao samoobrana.

Krizni štab znao je da opasnost nije izmišljena

Dan nakon napada kod povjerenika Vlade Ante Šimare sastali su se predstavnici slatinske i virovitičke vlasti, policije i JNA. Na sastanku su bili načelnik policijske uprave Antun Troha, predsjednik virovitičkog Kriznog štaba Anto Krišto, zapovjednik slatinske policije Gojmerac, Josip Job iz Narodne obrane i trojica časnika JNA.

Na političkom skupu održanom istoga dana govorilo se i o prijetnjama koje su iz vojarne upućivane slatinskom Kriznom štabu. Posebno je zabilježena prijetnja majora Radivoja Vučkovića da bi zrakoplovstvo JNA moglo djelovati po gradu ako se nešto dogodi vojnicima u vojarni.

Do sredine kolovoza hrvatska je obrana ipak bila ojačana. U gradu se već nalazila skupina gardista iz Virovitice, a 14. kolovoza stiglo je još 25 pripadnika bjelovarske A-satnije ZNG-a pod vodstvom Stipe Pranjića. Dana 15. kolovoza osnovan je 64. samostalni bataljun ZNG-a Podravska Slatina, kojim je zapovijedao Ivan Roštaš.

Postoji i arhivska Informacija povjerenika Vlade Republike Hrvatske u općini Podravska Slatina od 22. kolovoza 1991. o sigurnosnom stanju u općini, koju u svojem radu navodi Davor Marijan. Njezin puni sadržaj nije objavljen uz dostupne radove, pa se ne može tvrditi da je sadržavala zapovijed za evakuaciju ili određeno upozorenje stanovništvu.

Nijedan pronađeni izvor ne potvrđuje da su Krizni štab, policija ili povjerenik Vlade naredili napuštanje grada.

Voćin je pao, policajci razoružani, a dio općine odsječen

Neposredan uvod u paniku dogodio se 19. kolovoza.

Policajci srpske nacionalnosti u Voćinu otkazali su poslušnost hrvatskom Ministarstvu unutarnjih poslova, proglasili se pripadnicima milicije SAO Zapadne Slavonije i razoružali hrvatske kolege. Hrvatska vlast izgubila je pristup dijelu jugozapadnog područja općine.

U noći s 19. na 20. kolovoza kod Donjih Kusonja napadnuti su pripadnici Policijske postaje Podravska Slatina. Iz Lisičina je ispaljena minobacačka granata prema Mačkovcu, dok je na križanju kod benzinske postaje u Mikleušu napadač iz neposredne blizine kuburom pucao u policajca Duška Košoroga. Od smrti ga je spasio zaštitni prsluk.

U Sekulincima i okolnim selima već su djelovale različite pobunjeničke skupine. Nesrpsko stanovništvo na području koje je izmaknulo nadzoru hrvatskih vlasti bilo je izloženo zastrašivanju, pretresima, oduzimanju oružja, pritvaranju i fizičkom nasilju.

Isti dan kada su Slatinčani napustili grad, policajac je mučen u Sekulincima

Da neposredna opasnost 22. kolovoza nije bila samo proizvod glasina, potvrđuje slučaj hrvatskog policajca Darka Božičkovića.

Na suđenju Slobodanu Miloševiću pred Haaškim sudom kriminalistički istražitelj i nekadašnji slatinski policajac Đuro Matovina svjedočio je da je Božičković 22. kolovoza pretučen na području Macuta i Sekulinaca. Zoran Miščević odveo ga je u lager Sekulinci, gdje je bio premlaćivan i mučen, a zatim pušten. Nakon toga priključio se hrvatskoj policiji u Slatini.

Matovina je svjedočio i da je zatočenički objekt u Sekulincima postojao od 18. kolovoza 1991. te da su kroz njega prošli deseci Hrvata. Transkript svjedočenja pred ICTY-em.

Dok su se stanovnici Slatine bojali prodora iz pravca Papuka, na samo nekoliko desetaka kilometara od grada hrvatski su policajci i civili već bili zarobljavani i zlostavljani.

Kamo su ljudi otišli?

To je pitanje na koje dostupna dokumentacija ne daje pouzdan odgovor.

Nije pronađen popis evakuiranih, organizirana ruta povlačenja, određeno prihvatno mjesto ni podatak o broju ljudi koji su napustili grad. Ne može se potvrditi jesu li odlazili prema Virovitici, okolnim podravskim selima, rodbini ili samo izvan gradskog područja dok se stanje nije smirilo.

Znanstveni rad govori o stanovništvu koje je „na nekoliko sati napustilo grad“, ali ne tvrdi da je otišao svaki stanovnik. Stoga je preciznije govoriti o masovnom, kratkotrajnom i spontanom napuštanju Podravske Slatine, a ne o službeno provedenoj evakuaciji.

Također nije utvrđeno koja je konkretna vijest toga dana pokrenula odlazak. Moguće je da je gradom proširena glasina o predstojećem napadu, ali bez izvornog policijskog izvješća, radijske obavijesti ili svjedočanstva sudionika to se ne može predstaviti kao potvrđena činjenica.

Opći napad 22. kolovoza nije potvrđen – ali granate su pale četiri dana poslije

U dostupnoj ratnoj kronologiji nema potvrde da je 22. kolovoza na Podravsku Slatinu krenuo opći pješački ili oklopni napad. Stanovnici su se nakon nekoliko sati počeli vraćati.

Međutim, samo četiri dana poslije pokazalo se koliko je opasnost bila stvarna. U rano jutro 26. kolovoza pobunjeničke su snage najprije ispalile šest minobacačkih mina kalibra 82 milimetra na Četekovac, a zatim četiri mine na Podravsku Slatinu. Projektili su pali približno 200 metara od vojarne, a pogođena je upravna zgrada slatinske Šumarije.

Dana 29. kolovoza slatinske snage, ojačane virovitičkim i bjelovarskim gardistima, odbile su napad iz pravca Kraskovića i Ćeralija prema Četekovcu. Nekoliko dana poslije, 3. i 4. rujna, pobunjenici su napali Balince, Četekovac i Čojlug te počinili zločin nad 24 mještana.

Strah koji je 22. kolovoza ispraznio Podravsku Slatinu tako nije bio posljedica napada koji je toga dana već počeo, nego reakcija stanovništva koje je vidjelo da se zakonita vlast povlači iz dijela općine, da se policajci napadaju i zarobljavaju, da su okolna sela naoružana i da se iz neposredne blizine grada već pucalo iz teškog oružja.

Grad se vratio, ali dotadašnji život više nije

Odlazak stanovništva 22. kolovoza trajao je samo nekoliko sati. Ipak, taj kratkotrajni egzodus označio je trenutak u kojem su građani Podravske Slatine shvatili da rat više nije udaljeni događaj iz Pakraca, Vukovara ili Banovine.

Rat je već bio u Voćinu, Sekulincima, Lisičinama, Macutama i Donjim Kusonjama. Bio je u slatinskoj vojarni, na zidu policijske postaje i u prijetnji da bi zrakoplovi mogli napasti grad.

Podravska Slatina toga dana nije pala. Nije ni napadnuta u općem jurišu. Ali na nekoliko je sati strah bio dovoljno snažan da učini ono što pobunjeničke snage nisu uspjele – isprazniti hrvatski grad.