26. KOLOVOZA 1991. JNA JE SKINULA MASKU: Dokumenti 9. korpusa i uništenje Kijeva

Do kraja srpnja i početkom kolovoza 1991. Jugoslavenska narodna armija u Hrvatskoj se još predstavljala kao neutralna sila koja razdvaja sukobljene strane. Oko Kijeva je uspostavila „tampon-zonu“, postavila oklopna vozila i kontrolne točke te presjekla cestovne veze prema Vrlici i Kninu.

Stvarna posljedica te „neutralnosti“ bila je potpuna izolacija hrvatskog sela, dok su se postrojbe takozvane SAO Krajine popunjavale lokalnim Srbima, rezervistima i dobrovoljcima.

Dana 26. kolovoza 1991. nestala je i posljednja prividna neutralnost. JNA je tenkovima, topništvom, raketnim sustavima i zrakoplovstvom, zajedno s Teritorijalnom obranom i Martićevom milicijom, krenula u otvoreni napad na Kijevo.

Haški sud poslije je upravo taj događaj označio kao prijelomnu točku nakon koje se JNA čvrsto uključila na stranu vlasti SAO Krajine radi zauzimanja teritorija i povezivanja područja sa srpskim stanovništvom. Žalbeno vijeće ICTY-a zaključilo je da protjerivanje nesrpskog stanovništva nije bilo slučajna posljedica takvih napada, nego njihov primarni cilj.

Tko je napao Kijevo

U napadu su sudjelovali:

• Taktička grupa 1 – TG-1 9. kninskog korpusa JNA, ustrojena oko 221. motorizirane brigade

• 2. motorizirani bataljun 221. brigade, koji se u izvještaju navodi kao postrojba koja je zauzela posljednji jači položaj obrane

• tenkovske, druge oklopne, topničke i raketne postrojbe 9. korpusa

• Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo

• Teritorijalna obrana takozvane SAO Krajine

• Milicija Krajine, poznata kao Martićeva milicija

Haški sud utvrdio je da su postrojbe 9. korpusa, Milicija Krajine i lokalna Teritorijalna obrana djelovale koordinirano te da je JNA zapovijedala svim snagama uključenima u napad. Prvostupanjska presuda Milanu Martiću

Neposrednim snagama TG-1 zapovijedao je potpukovnik Borislav Đukić, zapovjednik 221. motorizirane brigade. Formalni zapovjednik 9. korpusa bio je general-major Špiro Niković, dok je pukovnik Ratko Mladić bio načelnik štaba i zamjenik zapovjednika.

Mladić nije bio promatrač: neposredno je vodio napad

Mladića se za 26. kolovoza često pogrešno naziva zapovjednikom 9. korpusa. Toga dana on je bio načelnik stožera, ali njegova operativna uloga bila je presudna.

Prema pravomoćnoj hrvatskoj presudi, Mladić je bio neposredni rukovoditelj napada. Od nadređenog zapovjedništva zatražio je borbeno djelovanje zrakoplova te podređenim časnicima tenkovskih, oklopnih, topničkih i raketnih postrojbi naredio napad s položaja na području Sivog brda, Suhopolja, Civljana, Vuković brda i Lakića.

Na selo je potom ispaljen velik broj granata, raketa, klasičnih i kasetnih bombi. Jedan civil je poginuo, a Kijevo je gotovo potpuno uništeno i spaljeno. Te je činjenice u sažetku šibenske presude objavilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.

Izvorni dokument JNA: „Vojna tajna – strogo poverljivo“

Dan nakon napada Komanda 221. motorizirane brigade poslala je Komandi 9. korpusa operativni izvještaj:

KOMANDA 221. mtbr. — STR. POV. BR. 2274-19 — 27. 8. 1991.
VOJNA TAJNA — STROGO POVERLJIVO

Dokument je potpisao potpukovnik Borislav Đukić. U arhivu Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra vodi se pod oznakom HR-HMDCDR, 7., kutija 3, a objavljen je u zbirci 9. korpus JNA (1991.), koju su uredili Ivan Brigović i Ivan Radoš.

Izvještaj potvrđuje da su:

• borbe trajale do približno 22.30 sati

• pripadnici 2. motoriziranog bataljuna zauzeli posljednji jači položaj kod crkve sv. Mihovila

• dijelovi TG-1 nastavili napredovati prema Vrlici i Otišiću

• zapovjednik iz pokretnog zapovjednog vozila održavao izravnu vezu s Komandom 9. korpusa

• postrojbe 221. brigade prošle kroz Kijevo i spojile se sa snagama prema Kosorskoj gredi i Civljanima

• nakon borbe provedena popuna gorivom i streljivom

Izvještaj navodi i da JNA nije imala poginulih ni ranjenih u borbi te da je zarobljeno „oko 60“ pripadnika hrvatskog MUP-a i ZNG-a.

Objavljeni transkript izvornog operativnog izvještaja, stranice 266–267 nalazi se u zbirci čije službene bibliografske podatke objavljuje Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata.

Oko 160 branitelja protiv tenkova, VBR-ova i zrakoplova

Obranu Kijeva činilo je približno 160 ljudi – hrvatskih policajaca, naoružanih mještana i pripadnika hrvatskih postrojbi. U užem policijskom sastavu bilo je približno 58 redarstvenika pod zapovjedništvom Martina Čičina Šaina.

Zato se brojke od 58 i 160 ne isključuju: prva se odnosi na uži policijski sastav, a druga na ukupnu obranu sela. ICTY je u Martićevu predmetu izričito naveo da su dokazi o brojnosti hrvatskih snaga bili neujednačeni. Tvrdnje obrane o tisuću ili više naoružanih ljudi nisu prihvaćene kao utvrđena sudska činjenica.

Branitelji su bili naoružani uglavnom automatskim puškama, ponajviše kalašnjikovima, uz lovačko i drugo lako oružje. Dio oružja i opreme prethodno je preko Kozjaka iz Maovica dopreman na magarcima i ljudskim leđima. Nisu imali tenkove, teško topništvo ni učinkovito protuoklopno oružje. Općina Kijevo

Nasuprot njima djelovale su teške strojnice, minobacači, haubice, tenkovi i višecijevni bacači raketa. Prema historiografskim rekonstrukcijama, u kopnenom napadu sudjelovalo je približno 30 tenkova uz pješaštvo JNA i krajišku miliciju.

Od 5.18 do 22.30: kronologija razaranja

• Od 5.18 do 13 sati na Kijevo je ispaljeno približno 1500 topničkih projektila.

• Oko 11.30 sati uslijedio je zračni napad.

• Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo izvelo je više desetaka borbenih djelovanja i bliske zračne potpore.

• Poslijepodne je pokrenut tenkovsko-pješački napad.

• Oko 22.30 sati, prema izvještaju 221. brigade, zauzet je posljednji jači položaj obrane.

U sudnici ICTY-a tužiteljstvo je poslije iznijelo podatak o približno 1600 projektila različitih kalibara, među kojima je bilo 16 kasetnih bombi. DORH-ov sažetak hrvatske presude također potvrđuje uporabu klasičnih i kasetnih bombi. Izvještaj sa suđenja Ratku Mladiću

Lokalni izvori spominju i velike avionske bombe nazivane „krmačama“. Točna tvornička oznaka, masa i model tih bombi nisu navedeni u javno dostupnim operativnim dokumentima. Dokumentirano je, međutim, da je zrakoplovstvo uporabilo razorne avionske i kasetne bombe.

Martićev ultimatum i 40 milicionara

Milan Martić je 18. kolovoza 1991. Policijskoj postaji Kijevo uputio ultimatum: hrvatska policija mora napustiti selo u roku od 48 sati ili će postaja biti napadnuta u trenutku koji odaberu snage SAO Krajine.

ICTY je utvrdio da je odluku o napadu Martić donio u koordinaciji s JNA.

U haškoj sudnici prikazan je i transkript Mladićeva govora pred Skupštinom bosanskih Srba. Mladić je ondje uspjeh Kninskog korpusa objašnjavao time što su JNA, Teritorijalna obrana i Martićeva milicija djelovale pod jedinstvenim zapovjedništvom. Govorio je i o 40 Martićevih milicionara koji su sudjelovali u borbi za Kijevo.

Borislav Đukić na suđenju je potvrdio da je Milicija SAO Krajine ušla u Kijevo. Na televizijskoj snimci vidio je Martića i njegove ljude kako s policijske postaje skidaju ploču s grbom i nazivom Republike Hrvatske. Službeni transkript ICTY-a, 20. listopada 2006.

Martićeva milicija, dakle, nije bila promatrač uz JNA. Dala je ljudstvo za napad, sudjelovala u zauzimanju sela i preuzimanju vlasti nakon njegova pada.

Zbjeg preko Kozjaka, povlačenje prema Dinari

Kijevo je bilo zatvoreno cestovnim blokadama prema Polači, Civljanima i Vrlici. Jedini pravac koji nije bio pod potpunim nadzorom napadača vodio je preko teško prohodnog Kozjaka prema Maovicama i Drnišu.

Civili i dio branitelja izvlačili su se u skupinama preko Kozjaka. Zrakoplovi JNA djelovali su i prema skupinama u povlačenju.

Iz Drniša su prognanici autobusima prevezeni u hotel Palace u Kaštelima. Drugi, veći dio branitelja povukao se prema Dinari, gdje se skrivao i kretao kroz planinu približno 14 dana. HRT-ovo svjedočanstvo o povlačenju iz Kijeva

Broj zarobljenih razlikuje se među izvorima. Operativni izvještaj Komande 9. korpusa navodi 21 pripadnika ZNG-a, dva civila i 32 zarobljenika u rukama kninskog SUP-a. Izvještaj 221. brigade govori o približno 60 zarobljenih, dok Općina Kijevo navodi 70 pripadnika obrane. Razlika je vjerojatno posljedica različitog vremena sastavljanja izvještaja te pribrajanja zarobljenih na širem području Kijeva, Lelasa i pravca prema Vrlici.

Nakon ulaska napadača: pljačka, palež i rušenje

Nakon zauzimanja sela uslijedili su pljačka i palež. ICTY je utvrdio da su privatne kuće opljačkane i zapaljene. DORH navodi da je Kijevo gotovo potpuno uništeno i spaljeno.

Uništeni su:

• obiteljske kuće i gospodarski objekti

• osnovna škola

• ambulanta

• mjesni dom i druga javna infrastruktura

• Policijska postaja Kijevo

• crkva sv. Mihovila

Crkva je teško oštećena tijekom napada, a u okupaciji je poslije potpuno razorena. Ta je kronologija važna: haška presuda razlikuje oštećenje crkve u napadu 26. kolovoza od njezina kasnijeg rušenja.

Izvještaj Teritorijalne obrane SAO Krajine od 27. kolovoza bilježi i odlazak vatrogasne jedinice u Kijevo zbog požara nakon borbi. Istodobno su operativni dokumenti JNA razaranje nazivali „intervencijom“ i „oslobađanjem blokirane jedinice“.

ICTY: Kijevo kao početak obrasca progona

U predmetu protiv Milana Martića Haški sud utvrdio je:

• da je Martić donio odluku o napadu u koordinaciji s JNA

• da su u napadu sudjelovali 9. korpus, Milicija Krajine i lokalna Teritorijalna obrana

• da je JNA zapovijedala združenim snagama

• da su kuće nakon napada pljačkane i paljene

• da su ultimatum i napad doveli do deportacije, prisilnog premještanja i progona hrvatskog stanovništva

Žalbeno vijeće 2008. odbacilo je Martićeve žalbene prigovore povezane s Kijevom. Utvrdilo je da je napad bio dio zajedničkog djelovanja JNA, TO-a i MUP-a SAO Krajine te obrasca uklanjanja nesrpskog stanovništva.

Martić je pravomoćno osuđen na 35 godina zatvora za ukupna kaznena djela obuhvaćena optužnicom. To ne znači da je 35 godina dobio samo zbog Kijeva, nego da je Kijevo bilo važan dio činjenične osnove kojom je dokazan početak organiziranog progona.

Ratku Mladiću ICTY nije sudio za Kijevo ni za zločine počinjene u Hrvatskoj. Njegova haška optužnica odnosila se na Bosnu i Hercegovinu.

Hrvatska presuda: 20 godina zatvora Ratku Mladiću

Županijsko državno odvjetništvo u Šibeniku podiglo je 22. svibnja 1992. optužnicu protiv Ratka Mladića i još devetorice okrivljenika.

Okružni sud u Šibeniku 8. srpnja 1992. osudio je Mladića u odsutnosti na 20 godina zatvora zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. U presudi je utvrđeno da je kao načelnik štaba i neposredni rukovoditelj napada:

• zatražio uporabu borbenog zrakoplovstva

• izdao zapovijedi tenkovskim, oklopnim, topničkim i raketnim postrojbama

• naredio napad s položaja oko Kijeva

• odgovoran za napad u kojem je poginuo civil, a selo gotovo potpuno razoreno i spaljeno

U odvojenom, širem postupku za ratne zločine na području šibenskog zaleđa Borislav Đukić, nekadašnji zapovjednik 221. motorizirane brigade, u srpnju 2026. nepravomoćno je osuđen na 16 godina zatvora. Ta presuda obuhvaća šire područje i razdoblje te je ne treba poistovjećivati s presudom za napad na Kijevo. Izvještaj o presudi Županijskog suda u Splitu

Kijevo je bilo trenutak istine

Kijevo nije uništila lokalna pobunjenička skupina izvan kontrole regularne vojske. Uništila ga je združena sila u kojoj su tenkovi, topništvo, raketne postrojbe i zrakoplovstvo JNA osigurali vatrenu moć, Martićeva milicija i Teritorijalna obrana dale lokalno ljudstvo, a zapovijedanje je ostalo u rukama 9. korpusa.

Vlastiti dokumenti JNA potvrđuju naziv postrojbe, zapovjednika, vezu s Komandom korpusa, uporabu tenkova, tijek napredovanja i zauzimanje posljednjih položaja obrane.

Hrvatska presuda potvrđuje Mladićevu neposrednu zapovjednu ulogu i zahtjev za djelovanje zrakoplovstva.

Haške presude potvrđuju koordinaciju JNA i Martićevih snaga te političku svrhu napada: zauzimanje prostora i uklanjanje hrvatskog stanovništva.

Dana 26. kolovoza 1991. JNA u Kijevu nije izgubila kontrolu nad situacijom. Ona je preuzela kontrolu nad napadom — i skinula masku.