28. srpnja 1991. otvoren pravac kojim je pomoć stizala u Vukovar

U kasno ljeto i početkom jeseni 1991. godine Republika Hrvatska borila se za opstanak, a Vukovar je postao središte brutalne agresije i otpora koji se nije mogao objasniti uobičajenim vojnim procjenama. Jugoslavenska narodna armija, uz potporu srpskih paravojnih postrojbi, sustavno je napredovala prema potpunom okruženju grada. Presijecane su prometnice i veze s ostatkom Hrvatske, čime je započela opsada koja će trajati 87 dana.

Nakon prekida glavnih komunikacijskih pravaca iz nužde je nastao Kukuruzni put. Nije to bila samo logistička ruta kojom su se prevozili ljudi i materijal. Bio je stvarna i psihološka veza opkoljenog grada s ostatkom slobodnog teritorija. Tim je pravcem u Vukovar stizala pomoć, dok su iz grada izvlačeni najteži ranjenici, žene i djeca.

Borbe za očuvanje njegove prohodnosti dosegnule su vrhunac padom Marinaca i četrdesetodnevnim okruženjem Bogdanovaca. Na tom uskom koridoru do izražaja su došli neravnopravan odnos snaga, improvizacija nastala u krajnjoj nuždi te uloga profesionalnih postrojbi, među kojima je bila 1. satnija Daltoni 2. pješačke bojne 3. brigade Zbora narodne garde. Njihova organiziranost, disciplina i borbeno iskustvo pomogli su produljiti obranu, ali nisu mogli promijeniti konačan strateški ishod određen velikom nadmoći neprijatelja i neuspjelim pokušajima deblokade izvana.

Pravac izgrađen prije potpunog okruženja

U proljeće i ljeto 1991. ratna prijetnja nadvila se nad istočnom Slavonijom. Hrvatske vlasti i branitelji uočili su da glavne cestovne veze Vukovara s ostatkom Hrvatske, preko Bršadina i Trpinje, prolaze kroz sela s većinskim pobunjenim srpskim stanovništvom. Zbog toga je odlučeno da se uspostavi alternativni pravac.

Na poticaj stanovnika Bogdanovaca i Marinaca, uz potporu Stipana Bošnjaka, zamjenika načelnika Policijske uprave Vinkovci, 10. travnja 1991. počela je izgradnja, odnosno asfaltiranje dva kilometra duge dionice makadamskog puta koja je izravno povezivala ta dva sela.

Radove su izvodile Hrvatske ceste, a velik doprinos, posebno u zemljanim radovima, dali su mještani Bogdanovaca. Cesta je završena i puštena u promet 28. srpnja 1991. Njezina se vrijednost pokazala gotovo odmah. Zaobilazeći neprijateljske blokade, postala je jedina sigurna veza između Vukovara i Vinkovaca te pravac kojim se u grad moglo dopremati ono što je bilo potrebno za obranu.

S asfalta na poljske putove

Krajem kolovoza 1991. JNA je tenkovima blokirala i asfaltiranu cestu koja je od vukovarske obilaznice vodila prema Bogdanovcima. Promet je zato premješten na polja, a tada se počeo upotrebljavati naziv Kukuruzni put.

Nije postojala jedna jasno određena cesta. Radilo se o mreži poljskih putova, takozvanih lenija, koji su od izlaza iz Bogdanovaca vodili prema sjeveru uz rijeku Vuku i završavali u vukovarskom predgrađu Lužac.

Trasiranje i prilagodbu puta 25. kolovoza obavili su pripadnici Pratećeg voda 2. pješačke bojne 3. brigade ZNG-a, predvođeni zapovjednikom Željkom Maršićem. Pomagao im je domaći vodič Miljenko Ivanković-Zagorac iz Bogdanovaca, koji je osmislio pravac puta. Potporu je pružila i Sanitetska desetina 2. pješačke bojne, poznata pod kodnim nazivom Krmače. Istoga dana počela je 87-dnevna opsada Vukovara.

Trasa se tijekom vremena mijenjala. Neprijateljske snage s položaja kod šume Đergaj i s vukovarske obilaznice otkrivale su pojedine dionice i zasipale ih topničkom vatrom. Visoke stabljike kukuruza bile su gotovo jedina zaštita jer su putnicima pružale potreban zaklon od pogleda.

Putovalo se isključivo noću, u konvojima sastavljenima od različitih vozila. Granate ispaljene iz Bršadina, Negoslavaca i Petrovaca često su padale po putu, a stalno su prijetile snajperska vatra i zasjede.

Unatoč opasnosti, tim su pravcem u Vukovar stizali oružje, streljivo, lijekovi za bolnicu, hrana za civile i novi dragovoljci koji su dolazili pojačati obranu. U suprotnom su smjeru blatnjavim poljskim stazama evakuirani najteži ranjenici, žene i djeca.

Profesionalne postrojbe preuzimaju osiguranje puta

Kukuruzni put u početku su osiguravali pripadnici ZNG-a, policije i naoružani mještani. Kako je njegova važnost rasla, a neprijateljski napadi postajali sve snažniji, pokazalo se da je za obranu koridora potrebna bolje organizirana vojna snaga.

Dana 26. kolovoza 1991. osiguranje puta službeno je povjereno dijelovima 2. pješačke bojne 3. brigade ZNG-a Kune. Zadaću su naizmjenično obavljale 1. satnija Daltoni i 2. satnija Kmerovi.

Druga pješačka bojna bila je prva profesionalna postrojba na tom području, ustrojena od pripadnika specijalnih postrojbi MUP-a. Njezin dolazak donio je čvršću organizaciju, disciplinu i veću borbenu učinkovitost. Pripadnici Bojne gradili su bunkere i zemunice, postavljali minske zapreke na prilazima te vodili izravne borbe kako bi održali prolaz otvorenim.

Njihova je obrana posebno došla do izražaja 17. rujna 1991. Toga su dana odbili snažan tenkovsko-pješački napad JNA i spriječili presijecanje puta. Poginuli su Damir Šokčević, Dubravko Ćorić i Zdravko Jurić, svi pripadnici 2. satnije Kmerovi, dok su četvorica pripadnika ranjena.

Nakon borbe branitelji su se s tog dijela puta povukli u selo, a navedeni pravac više nije bio stalno čuvan.

Iz Slavonskog Broda potom su upućena četiri tenka M-84 iz 108. brigade, uz zaštitu Specijalne jedinice policije Slavonski Brod. Po dolasku u Bogdanovce vjerojatno su uočeni iz Bršadina ili Petrovaca. Nedugo nakon toga iznad sela pojavila su se dva zrakoplova koja su izbacila dvije kasetne bombe. Dio pripadnika specijalne policije tada je poginuo ili bio ranjen.

Sljedećeg dana, 20. rujna, uz pomoć tenkova ponovno je otvoren put prema Vukovaru. U grad su dopremljeni oružje i oprema. Bila je to prva borbena zadaća u kojoj je Zbor narodne garde upotrijebio tenkove. Obranu uspostavljenog koridora nastavili su pripadnici 2. pješačke bojne 3. brigade ZNG-a.

Stalne borbe za prohodnost puta pokazivale su koliko je on bio važan za opkoljeni grad. U vojnoj doktrini gravitacijsko središte, odnosno engl. center of gravity, označava izvor snage koji jednoj strani daje fizičku ili moralnu moć. Kukuruzni put bio je za Vukovar fizički izvor snage jer su njime stizala sredstva potrebna za obranu, ali i moralni oslonac jer je pokazivao da grad još nije potpuno napušten.

Zbog toga se djelovanje JNA postupno preusmjerilo s frontalnih napada na grad prema uništenju koridora koji ga je povezivao sa slobodnim teritorijem.

Marinci kao najranjivija točka koridora

Marinci su smješteni jugozapadno od Vukovara i neposredno zapadno od Bogdanovaca. Zbog položaja na pravcu između slobodnog teritorija kod Nuštra i prve crte obrane kod Bogdanovaca selo je bilo jedna od najvažnijih točaka na koridoru.

Njegovim zauzimanjem JNA bi fizički presjekla Kukuruzni put upravo na njegovu najranjivijem dijelu.

Marince je branilo oko 150 ljudi. Među njima su bili pripadnici voda 2. satnije Kmerovi 2. pješačke bojne 3. brigade ZNG-a, policajci uglavnom iz Ivankova te 65 naoružanih mještana. Raspolagali su lakim pješačkim oružjem i ograničenim brojem protuoklopnih sredstava.

Napad na selo bio je planiran kao velika koordinirana operacija. Glavnu udarnu snagu činili su dijelovi 1. proleterske gardijske mehanizirane divizije JNA, posebno 252. oklopna brigada iz Kraljeva, ojačana dobrovoljačkim četničkim formacijama.

Napad je izveden iz više smjerova. Tenkovi Novosadskog korpusa napredovali su sa sjevera, iz Bršadina i Pačetina. Glavne snage 252. oklopne brigade krenule su s istoka i jugoistoka, nakon što su zauzele Petrovce. Malobrojni i slabo naoružani branitelji tako su se našli pod koncentričnim napadom.

Presijecanje Kukuruznog puta

Dana 1. listopada 1991. selo je dugo i snažno gađano topništvom. Nakon pripreme uslijedio je veliki oklopno-pješački napad.

Branitelji su pružili žestok otpor, ali su se pred deseterostruko nadmoćnijim protivnikom i velikim brojem oklopnih vozila morali povući prema Nuštru. Istoga dana pokušali su izvesti protunapad i vratiti selo, ali je nadmoć agresorskih snaga bila prevelika.

Pad Marinaca odmah je promijenio stanje na cijelom vukovarskom području. Kukuruzni put bio je fizički i trajno presječen, pa je prekinuta mogućnost dopremanja većih količina pomoći, materijala i ljudstva u Vukovar. Grad se našao u potpunom okruženju.

Istodobno su Bogdanovci od pozadinske logističke točke postali isturena obrambena utvrda. Selo je bilo okruženo i odsječeno, smješteno između snaga JNA u Marincima i opkoljenog Vukovara. Postalo je posljednje hrvatsko mjesto otpora na tom prostoru i preuzelo ulogu vrata Vukovara.

Bitka za Marince zato nije bila ograničena na borbu za jedno selo. Zauzimanjem mjesta JNA je presjekla vezu prema Vukovaru i stvorila uvjete za nastavak potpunog okruženja grada.

Pripreme Bogdanovaca za obranu

Bogdanovci su imali 1113 stanovnika. Među njima je bilo 914 Hrvata, odnosno 82 posto stanovništva, 19 Srba, što je činilo dva posto, te gotovo 150 Albanaca, odnosno 13 posto stanovništva.

Stanovnici sela rano su se uključili u demokratske promjene. Na prvim izborima 1990. godine HDZ je u Bogdanovcima dobio 97 posto glasova, zbog čega je selo imalo reputaciju uporišta te stranke.

Obrana nije počela tek nakon pada Marinaca. Bila je rezultat višemjesečnog organiziranja i sve veće svijesti o opasnosti koja se približavala.

Na inicijativu Tomislava Merčepa, koji je tada živio u Bogdanovcima, 10. ožujka 1991. u selu je postrojeno oko 2500 nenaoružanih pripadnika Narodne zaštite s područja cijele Općine Vukovar.

Dana 5. svibnja 1991. mještani koje je predvodio Pero Matić svojim su tijelima zaustavili kolonu sastavljenu od 18 tenkova i transportera JNA. Spriječili su zauzimanje strateški važnog raskrižja prema Lužcu.

U sljedećim mjesecima organizirani su vodovi za obranu sela, a sustavom obrane rukovodio je Ivan Matković-Lasta.

Iz susjednog Bršadina 13. kolovoza na Bogdanovce je ispaljeno šest minobacačkih granata. Pogodile su samo središte sela, vjerojatno zato što se pretpostavljalo da se ondje nalazi zapovjedništvo obrane. Od toga dana granatiranje je postalo redovito, a projektili više nisu dolazili samo iz Bršadina.

Različite snage u obrani sela

Nakon pada Marinaca Bogdanovce je branilo 211 boraca. Nisu činili jedinstvenu postrojbu, nego skup profesionalnih gardista, policajaca, pripadnika HOS-a, domaćih branitelja i drugih ljudi koji su se zatekli u selu. Povezivala ih je odluka da nastave obranu unatoč okruženju.

Dva voda iz sastava 1. satnije Daltoni 2. pješačke bojne 3. brigade ZNG-a Kune brojila su 35 profesionalnih gardista. Prvi vod stigao je 19. rujna, a drugi 25. rujna 1991. Zapovijedao im je Tomislav Pucelj.

Njihova glavna zadaća bila je osigurati pravac prema Vukovaru i preostalim dijelovima Kukuruznog puta. Kao profesionalna, obučena i disciplinirana vojna postrojba, Daltoni su bili organizacijska i borbena okosnica obrane. Njihovo iskustvo i zapovjedna struktura pomogli su povezati različite skupine koje su početkom listopada bile izložene snažnim i čestim napadima.

Jezgru domaće obrane činilo je 98 stanovnika Bogdanovaca, pripadnika 4. satnije u sastavu 4. bojne 204. brigade. Poznavali su kuće, ulice i prilaze selu, a branili su vlastite domove i obitelji.

U selu su bili i pripadnici policije. Iz Vinkovaca ih je bilo osam, iz Mjesne zajednice Vinkovci-Lapovci 13, dok je iz Županje ostalo 28 od početnih 50 policajaca. Držali su obrambene pravce prema Bršadinu i Petrovcima.

Hrvatske obrambene snage imale su skupinu od 14 dragovoljaca. U Bogdanovce su poslani kao pojačanje iz Vukovara po zapovijedi Mile Dedakovića. U početku su bili slabo naoružani i obučeni, ali su poslije znatno pridonijeli protuoklopnoj obrani. Najprije im je zapovijedao Zdravko Špalj-Papundek, a poslije Damir Radnić.

U obrani je sudjelovalo i 15 ljudi koji su iz Vukovara ili sa slobodnog dijela hrvatskog teritorija stigli prije zatvaranja puta prema Marincima. U selu su se zatekli na različite načine, a svaki je sudjelovao prema svojim sposobnostima i mogućnostima.

Raspored obrane u selu

Bogdanovci su malo selo raspoređeno u obliku slova T. Pripadnici 2. pješačke bojne 3. brigade ZNG-a držali su put prema Vukovaru i ulaz iz smjera Marinaca. HOS je branio put prema Marincima, županjska policija pravac prema Petrovcima, a vinkovačka policija smjer prema Bršadinu. Između tih položaja bili su raspoređeni domaći branitelji.

Županjska policija stigla je u Bogdanovce 1. listopada. Tijekom topničkog napada poginuo je zapovjednik Filip Korof, a nekoliko policajaca bilo je ranjeno. Nakon toga dio pripadnika napustio je selo.

Pričuvni policajci iz Mjesne zajednice Vinkovci-Lapovci prethodno su bili na položajima u Vukovaru. Kada im je stigla smjena, 6. listopada zaustavljeni su u Bogdanovcima. Ondje su ostali i zajedno s drugim snagama branili selo do njegova pada.

Prema imenovanju koje je potpisao zapovjednik 204. brigade Branko Borković, Vinko Žanić-Gogo 8. listopada 1991. postao je zapovjednik 4. satnije 4. bojne 204. brigade. Od Ivana Matkovića-Laste preuzeo je zapovijedanje domaćim braniteljima.

Matković je zatim preuzeo centar veze i održavao komunikaciju s Vukovarom i Vinkovcima. Prema svjedočenjima pripadnika Bojne, Žanić je dobro koordinirao različite snage raspoređene u obrani sela.

Prvi veliki napad na Bogdanovce

Nakon brzog zauzimanja Marinaca JNA je očekivala da će na sličan način slomiti i Bogdanovce. Već 2. listopada pokrenut je veliki napad.

Na selo je upućena ojačana oklopno-mehanizirana bojna koja je prethodnog dana zauzela Marince. Nakon rezultata ostvarenih u Ceriću i Marincima napadači su smatrali da će te snage biti dovoljne. Iza oklopnih vozila kretali su se iskrcani pješaci i četničke skupine.

Branitelji su se unaprijed dogovorili da istodobno otvore vatru. Pješačko oružje bilo je usmjereno prema vojnicima koji su pratili oklopna vozila, dok su protuoklopne skupine gađale tenkove i transportere. Dobri strijelci djelovali su po vojnicima koji su se neoprezno izlagali uz oklop.

Nakon što je uništen prvi tenk M-84, pogođena su i dva transportera. Drugi tenk M-84 ušao je u minsko polje. Gubici i neočekivani otpor izazvali su paniku i povlačenje neprijateljskih snaga.

Branitelji su primjenjivali blisku protuoklopnu borbu. Oklopna vozila puštali su u uske seoske ulice, a zatim ih napadali s boka ili iz pozadine.

Žarko Manjkaš-Crvenkapa, pripadnik HOS-a, uništio je prvi tenk M-84 u selu. Nakon toga i drugi su branitelji počeli sigurnije upotrebljavati prijenosno protuoklopno oružje.

Stjepan Mijić iz 2. pješačke bojne pokušao je ručnim raketnim bacačem M80 Zolja pogoditi tenk, ali je tenk prvi otvorio vatru. Granata je eksplodirala nekoliko metara od njega i usmrtila ga, dok je Zvonko Basran-Haban ranjen.

Stjepan Kulić iz 2. pješačke bojne uništio je jedan transporter. Drugi je transporter uništio Damir Radnić iz HOS-a, dok je pripadnik MUP-a pogodio tenk M-84.

Tijekom napada uništeno je desetak oklopnih vozila. Dio je pogođen izravnom vatrom, a dio je stradao na postavljenim minama. Poginulo je i više desetaka neprijateljskih vojnika. Tijekom povlačenja napadači su odbacivali oružje koje su branitelji prikupili i upotrijebili za daljnju obranu.

Neprijateljska propaganda nakon velikih gubitaka širila je tvrdnju da Bogdanovce brani najmanje 2000 crnokošuljaša.

Jedan tenk i transporter ipak su uspjeli ući u selo i skloniti se između kuća kod igrališta. Pješaci su se iskrcali, a zbog njihove dobre obučenosti i naoružanja branitelji im se nisu mogli približiti. Sljedećeg dana počelo je čišćenje sela od preostalih vojnika i tehnike. Tenk i transporter u međuvremenu su izašli iz sela, dok je ostala neprijateljska tehnika zapaljena kako je napadači ne bi izvukli i ponovno upotrijebili.

Nakon napada u selu je ostalo nekoliko hrvatskih topova bez stalnih posada, pa su ih upotrebljavali oni koji su u određenom trenutku bili dostupni.

Ranjeni su zbrinjavani u improviziranom stacionaru. Budući da se do bogdanovačkog groblja nije moglo sigurno doći, poginuli su pokapani u dvorištima kuća ili na zemljištu škole.

Pokušaj ponovnog otvaranja pravca

Nada da će pomoć stići izvana postojala je do 13. listopada 1991. Toga su dana hrvatske snage predvođene pripadnicima Specijalne policije i dijelovima 3. brigade ZNG-a pokrenule operaciju deblokade s namjerom ponovnog zauzimanja Marinaca.

Hrvatske snage u početku su napredovale i ušle u dijelove sela. Napad je ipak zaustavljen zbog velike koncentracije neprijateljskog topništva i oklopnih snaga, ali i prolaska humanitarnog konvoja koji je JNA iskoristila za pregrupiranje. Operacija je prekinuta uz teške gubitke, a mogućnost deblokade Vukovara i Bogdanovaca time je znatno smanjena.

Toga dana kroz položaje Daltona prošao je Mile Dedaković sa svojim osiguranjem na putu prema Vinkovcima.

JNA je i drugi humanitarni konvoj 18. listopada iskoristila za vlastite potrebe. Nakon povratka konvoja iz Vukovara branitelji su izgubili Kukuruzni put. Bogdanovci su ostali bez veze s Vukovarom i našli se u potpunom okruženju.

Napad iz smjera Lušca

Drugi veliki napad počeo je 29. listopada. Pripadnici Bojne dobili su obavijest da neprijatelj napada iz smjera groblja, pa je dio Daltona otišao pomoći snagama koje su držale taj dio obrane.

Radilo se o varki. Glavni pješački napad krenuo je iz smjera Vukovara, odnosno Lušca. Napadači su neopaženo stigli do prvih kuća i ubili Ivicu Ištokovića, pripadnika 2. pješačke bojne.

Pripadnici Bojne vratili su se prema ulazu iz smjera Lušca i uključili u blisku borbu koju su već vodili branitelji ostavljeni na tom položaju.

U napadu su sudjelovali i arkanovci, što je utvrđeno prema dokumentima pronađenima kod poginulih. Bili su uporni, a Daltoni su znali da bi njihovim prodorom prema središtu sela izravno bili ugroženi stacionar i ranjenici.

Kako su im gubici rasli, među arkanovcima je nastala panika. Pozvali su pomoć, nakon čega je stiglo nekoliko transportera. Oklopna vozila napravila su dimnu zavjesu pod čijom su se zaštitom napadači povukli.

U toj je borbi teško ranjen Ilija Zirdum iz 2. pješačke bojne. Dok je pretrčavao otvoreni prostor, iz obližnje kuće u koju su neopaženo ušli neprijateljski vojnici pogođen je sa šest ili sedam metaka u obje ruke i noge.

Nakon pada ostao je nepomično ležati i pretvarao se da je mrtav kako ga neprijateljski vojnici ne bi dokrajčili. Izvukli su ga suborci Stjepan Kulić, Zoran Strmota i Stjepan Stipanović-Đinđo te policajac Ivan Jelić-Lepi. Neutralizirali su neprijateljskog vojnika i odnijeli Zirduma na sigurno. Dane Petrović zatim ga je građevinskim kolicima prevezao do stacionara.

U napadu su ranjeni i pripadnici Daltona Jozo Dežić, Niko Martinović, Miroslav Gudelj, Stjepan Kulić i Mladenko Zadrić.

Napad na blagdan Svih svetih

Treći veliki napad počeo je 1. studenog 1991., na blagdan Svih svetih. Neprijateljsko granatiranje trajalo je od jutra.

Napadači su djelovanjem prema groblju ponovno pokušali zavarati branitelje, dok su tenkovi u selo ušli iz drugog smjera, od Marinaca prema igralištu. Pričuvni policajci povukli su se prema središtu sela.

Nekoliko tenkova naišlo je na postavljene mine. Tijekom borbe poginuo je Damir Šimunović iz 2. pješačke bojne. Ubrzo su pogođena prva dva tenka. Nakon velikih gubitaka neprijateljske snage povukle su se u panici, prikupljajući poginule i izvlačeći onesposobljenu tehniku. Ivica Rupčić tada je ranjen.

Stanje u Bogdanovcima poslije napada postalo je kritično. Zalihe streljiva stalno su se smanjivale, a branitelji su bili iscrpljeni neprekidnim granatiranjem i borbama.

Postajalo je jasno da selo teško može izdržati još jedan napad izveden istodobno iz svih smjerova. Donesena je načelna odluka da se obrana nastavi dok god bude streljiva, a zatim da se krene u organizirani proboj prema Nuštru i Vinkovcima.

Dana 2. studenog JNA je zauzela vukovarsko naselje Lužac. Time je prekinuta i posljednja slaba veza poljskim putovima između Vukovara i Bogdanovaca. Selo je ostalo potpuno samo unutar teritorija pod neprijateljskim nadzorom.

Konačni napad na Bogdanovce

Nakon što su popunile i pregrupirale snage te prilagodile taktiku iskustvima iz listopadskih napada, JNA i srpske paravojne postrojbe 10. studenog pokrenule su konačni napad na Bogdanovce.

Napad je počeo istodobno iz smjerova Lušca, Marinaca i groblja. Snage koje su sudjelovale procjenjivane su na veličinu oklopno-mehanizirane brigade. Među napadačima bili su arkanovci i pripadnici Belih orlova.

Preživjeli su taj dan opisivali kao najžešći tijekom cijelog okruženja jer su napadi dolazili sa svih strana.

Iz smjera Vukovara krenula je oklopno-mehanizirana bojna. Prema riječima živućih svjedoka, raspolagala je potpuno novim tenkovima M-84 i borbenim vozilima pješaštva BVP M-80A.

Oklopna vozila uspjela su zaobići zapreke na ulazu u selo i prodrijeti među kuće, iako je Stjepan Kulić uništio jedan transporter.

Posada hrvatskog protuoklopnog topa T-12 kalibra 100 milimetara uništila je dva tenka. Dok je punila top trećom granatom, neprijateljski tenk pogodio je njihovo oružje. Posada je nakratko bila izbačena iz borbe, ali su se njezini pripadnici ubrzo osvijestili i nastavili djelovati.

Tenkovi i oklopni transporteri kretali su se od kuće do kuće i uništavali ono što je preostalo od sela zahvaćenog požarima. Oklopne snage ulazile su i iz smjerova Petrovaca i Marinaca, pri čemu su neka vozila završila u minskim poljima.

Obrana je satima pružala otpor, ali je streljiva bilo sve manje. Posebno su nedostajala protuoklopna sredstva. Bez oružja kojim bi se zaustavilo napredovanje tenkova i transportera, nastavak organizirane obrane više nije bio moguć.

U takvim okolnostima nije postojalo jedinstveno zapovijedanje niti jedan zapovjednik koji bi mogao upravljati cijelom obranom. Odluka o proboju označila je prijelaz s organiziranog otpora na pokušaj spašavanja preostalih branitelja i civila.

Branitelji su prolazili ulicama u plamenu i iz podruma i skloništa okupljali stanovništvo. Nakon raspada obrambene crte proboj se podijelio na više manjih, međusobno nepovezanih skupina. Svaka se kroz noć pokušavala probiti prema hrvatskim položajima.

U borbama je poginuo Ilija Marinović, a nestao Nikola Adžić, obojica pripadnici 2. pješačke bojne. Ranjeni su Milan Oručević, Zoran Strmota, Marko Luketić i Stjepan Kulić.

Šest kilometara prema Nuštru

Proboj iz Bogdanovaca nije bio usklađena vojna operacija. Male skupine ljudi izlazile su iz sela pod okriljem noći i pokušavale doći do Nuštra, udaljenog približno šest kilometara.

U mirnodopskim uvjetima taj se put može prijeći za nešto više od sat vremena. U studenome 1991. prolazio je preko kukuruzišta, riječnih korita, neprijateljskih položaja i minskih polja. Skupine su bile izložene patrolama, zasjedama i granatiranju, pa je nekima put trajao danima.

Štafeta smrti

Jedna od najtežih epizoda proboja poslije je ostala zapamćena kao štafeta smrti.

Kolona od tridesetak pripadnika HOS-a, ZNG-a i MUP-a te civila krenula je prema Marincima. Kako se u potpunom mraku ljudi ne bi razdvojili, pripadnici HOS-a predložili su da se formira lanac u kojem će se svi držati jedni za druge.

Dezorijentirana kolona pod neprijateljskom vatrom i u magli ušla je izravno u minsko polje JNA. Vodič Stjepan Katić iz 204. brigade i Žarko Manjkaš-Crvenkapa iz HOS-a poginuli su na mjestu nakon aktiviranja dviju protupješačkih mina PROM-1.

Teško je ranjeno još devet boraca. Među njima su bili Đuro Kovačević i Antun Petričić iz 2. pješačke bojne, Marko Knežević iz 2. pješačke bojne, Josip Knežević iz 204. brigade, Ramo Hrbatović iz HOS-a, Tihomir Iveta-Pidžo iz HOS-a i Ivica Jurčan iz HOS-a.

Kolona je zaustavljena manje od dva kilometra od Nuštra. Oni koje mine u tom trenutku nisu ozlijedile, među kojima je bio Marko Luketić iz 2. pješačke bojne, nastavili su prema dogovoru koji su prethodno uspostavili pripadnici HOS-a. Prema tom pravilu zdravi su morali nastaviti kretanje.

Zaobišli su minsko polje, ali su nakon kratke razmjene vatre zarobljeni u Marincima. Marko Luketić odveden je u logor u Srijemskoj Mitrovici, iz kojega je razmijenjen 14. kolovoza 1992.

Ranjeni su ostali ležati na smrznutoj zemlji, uz poginule i suborce koji su umirali od posljedica rana i hladnoće. Antun Petričić i Marko Knežević iz 2. pješačke bojne te Anto Šarić i Zoran Antunović preminuli su od ranjavanja i smrzavanja. Josip Knežević utopio se dok je pokušavao pronaći vodu.

U takvim su okolnostima neki razmišljali o samoubojstvu. Od toga ih je odvratio Ramo Hrbatović, koji je ostao priseban i uvjeravao ih da izdrže.

Trećeg dana na minsko polje stigli su vojnici JNA kako bi ga popravili. Jedan od njih, poslije identificiran kao Hrvat, pogledao je ranjenog Đuru Kovačevića, ali nije ništa rekao niti je upozorio druge na njegovu prisutnost.

Pomoć je stizala postupno. Osmoga dana Julije Novak, koji se i sam probijao iz Vukovara, izvukao je Đuru Kovačevića i Ramu Hrbatovića.

Devetoga dana policajac Željko Đapić, također u proboju iz Vukovara, spasio je Tihomira Ivetu-Pidžu.

Ivicu Jurčana skupina koja se probijala iz Vukovara prenijela je do prostora ispred minskog polja i ostavila u kukuruzu. Dvanaestoga dana pronašla ga je i zarobila patrola JNA. Razmijenjen je 27. ožujka 1992.

Zajednički bijeg Adama Ivkova i Tomislava Pleše

Dok su napadači prolazili Bogdanovcima, pregledavali kuće i bacali bombe u podrume, Adam Ivkov i Tomislav Pleša pokušavali su napustiti selo.

Adam je bio ranjen u glavu i privremeno je izgubio vid. Tomislav je pogođen u kralježnicu i ostao paraliziran. Nijedan od njih nije mogao sam doći do hrvatskih položaja.

Adam je Tomislava podigao na leđa. Iako nije vidio, mogao je hodati. Tomislav nije mogao hodati, ali je vidio put i davao mu upute: “Lijevo, desno, ravno, stani, lezi…”

Tako su se zajedno probijali kroz noć. Adam je nosio Tomislava, dok ga je Tomislav usmjeravao. Sljedećeg jutra stigli su do hrvatskih crta.

Nakon rata dogovorili su se da priču o njihovu proboju neće iznositi u javnost. Adam je u međuvremenu preminuo, a Tomislav se i danas drži zavjeta koji je dao prijatelju.

Plamen bušotine kao orijentir

Druge skupine tražile su vlastite pravce prema slobodnom teritoriju. Skupini Ivice Rupčića, koji je već bio ranjen i borio se iz saniteta, orijentir je bio plamen plinske bušotine u Mirkovcima.

Kretali su se preko Henrikovca i Cerića. Jozo Dežić i jedan pripadnik MUP-a pritom su nailazili na neprijateljske haubice. Zaustavljali su se, vadili zatvarače iz oružja i zakapali ih kako se haubice više ne bi mogle upotrebljavati.

Među onima koji su se uspjeli probiti do Nuštra bio je Ivica Kostanjčar, koji je stigao već prve noći. Do sigurnosti su došli i Zvonko Basran-Haban s jednim domaćim braniteljem te Ilija Zirdum, koji se probijao s Marom Marijanović.

Razdvajanje skupine prema šumi Dubrava

Skupinu prema šumi Dubrava vodio je Stjepan Kulić. Dok su zaobilazili neprijateljske zasjede, nekome je slučajno opalilo oružje.

Pucanj je otkrio njihov položaj i pokrenuo neprijateljsku potjeru, zbog čega se skupina morala razdvojiti. Veći dio, sastavljen od 23 osobe, uspio je trećega dana izići kod Trbušanaca.

Manju skupinu činilo je 12 ljudi. Nakon što su zaobišli nekoliko neprijateljskih minskih polja, ušli su u hrvatsko minsko polje.

Dane Petrović aktivirao je protutenkovsku minu TMRP-6. Eksplozija mu je otkinula obje noge i jednu ruku. Preživio je jer je toplina kumulativnog mlaza odmah spalila rane i zaustavila krvarenje.

Damir Živković-Holcer odbačen je eksplozijom oko 20 metara i ostao je bez ruke.

Slučajni pucanj izazvao je potjeru, potjera je dovela do razdvajanja skupine, a dio ljudi zatim je stradao u minskom polju koje su postavile hrvatske snage.

Cijena obrane koridora i sela

Borbe za Kukuruzni put, Marince i Bogdanovce pokazuju koliko je ta komunikacija bila važna za obranu Vukovara. Nakon njezina presijecanja kod Marinaca 1. listopada 1991. grad je ostao bez mogućnosti redovitog dopremanja ljudi, oružja, streljiva, lijekova i hrane.

Bogdanovci su u potpunom okruženju izdržali četrdeset dana. U obrani su sudjelovali profesionalni gardisti, policajci, pripadnici HOS-a, domaći branitelji i ljudi koji su se u selu zatekli prije zatvaranja pravca.

Posebnu ulogu imali su Daltoni, pripadnici 1. satnije 2. pješačke bojne 3. brigade ZNG-a. Njihova disciplina, zapovjedna organizacija i borbeno iskustvo pomogli su povezati različite dijelove obrane i održati položaje tijekom listopadskih napada.

Šestorica pripadnika Daltona poginula su u obrani Bogdanovaca, jedan se i dalje vodi kao nestao, a više od polovice pripadnika bilo je ranjeno. Neki su ranjeni dva puta.

Promatrana samo prema konačnom ishodu, obrana Bogdanovaca završila je taktičkim porazom. U strateškom smislu dugotrajan otpor vezao je dijelove važnih oklopnih snaga JNA dulje od mjesec dana i nanio im velike gubitke u ljudstvu i tehnici.

Time je drugim dijelovima Hrvatske osigurano vrijeme potrebno za mobilizaciju, nabavu oružja i organiziranje obrane na ostalim bojištima. Obrana Bogdanovaca bila je dio borbe za opstanak i neovisnost hrvatske države, a imena Daltona i ostalih branitelja sela ostala su povezana s obranom prilaza Vukovaru.