Dan kada su Vinkovci gorjeli, a golobradi heroji slomili oklopnu silu JNA

Jugoslavenska narodna armija (JNA) i paravojne formacije izvele su, u predvečerje 12. rujna 1991. godine, nezapamćen i razoran topnički napad na Vinkovce, gađajući uže središte grada, bolnicu i stambene četvrti izravno uslijed pomno planirane odmazde zbog masovnog dezerterstva vlastitih vojnika i propasti velikosrpskog ultimatuma, pri čemu su upotrijebili više od pet stotina teških minobacačkih, topničkih i zrakoplovnih projektila sijući smrt i uništenje.

U suvremenoj vojnoj povijesti, politologiji i raščlambi Domovinskog rata, područje istočne Slavonije i zapadnog Srijema zauzima središnje mjesto u razumijevanju operativnih, taktičkih i strateških ciljeva agresorskih snaga tijekom 1991. godine. Vinkovci, smješteni na jednom od najvažnijih prometnih, željezničkih i logističkih čvorišta jugoistočne Europe, s punim su pravom u vojnoj doktrini označavani kao “istočna vrata Hrvatske”. Očuvanje ili pad ovog grada imalo je presudnu važnost za cjelokupnu arhitekturu obrane Republike Hrvatske. Pad Vinkovaca značio bi ne samo trajnu i nepremostivu fizičku izolaciju, a potom i brzu kapitulaciju Vukovara, već bi agresoru otvorio nesmetan koridor za prodor teških oklopno-mehaniziranih snaga Jugoslavenske narodne armije prema Osijeku, Đakovu, Slavonskom Brodu i dalje u dubinu hrvatskog državnog teritorija.

Da bi se razumjela dubina i silina udara na Vinkovce u rujnu 1991. godine, nužno je analizirati širi vojni okvir agresora. JNA, koja se u prvim fazama sukoba deklarativno i pred međunarodnom zajednicom pokušavala pozicionirati kao nepristrana oružana sila zadužena za razdvajanje sukobljenih strana i očuvanje ustavnog poretka, do ljeta 1991. godine u potpunosti je transformirala svoju misiju. Pod izravnim utjecajem političkog vodstva u Beogradu, vojska je preuzela ulogu snage zadužene za stvaranje i osiguravanje granica takozvane Velike Srbije. Glavni nositelj napadnih djelovanja u istočnoj Slavoniji bila je 1. vojna oblast kojom je zapovijedao general Života Panić, dok je ključnu ulogu na vinkovačkom pravcu imao 17. tuzlanski korpus. Agresor je osigurao tešku vatrenu moć pozicioniranjem 12. mješovitog artiljerijskog puka unutar samog središta grada, u vojarni “Đuro Salaj”, držeći time cijele Vinkovce kao taoce.

Slom iluzija i uvod u rujanski pakao: Dramatični 11. rujan

Dolaskom rujna 1991. godine, strateška se situacija drastično pogoršala. Agresor je pokrenuo široku ofenzivu s ciljem potpunog okruženja Vukovara i presijecanja “Kukuruznog puta“, vitalnog logističkog pravca koji je išao preko Bogdanovaca i Marinaca. Da bi se Vukovar ugušio, Vinkovci su morali biti slomljeni. Događaj koji je agresoru poslužio kao savršen izgovor za pokretanje najžešćeg zračnog i topničkog masakra zbio se dan uoči kobnog bombardiranja.

Tog 11. rujna, oko 15:00 sati, kolona oklopnih i teretnih vozila JNA kretala se iz pravca okupiranih Mirkovaca prema centru Vinkovaca. Kod prvog kontrolnog punkta prema gradu, na kojem je dežurala patrola hrvatske policije i snaga obrane pod zapovjedništvom Kriznog štaba, uslijedila je neočekivana situacija koja je duboko razotkrila pravo unutarnje stanje agresorske vojske. Iz ceradom prekrivenih kamiona izišla je veća skupina mobiliziranih rezervista koji su zatražili azil i predaju hrvatskim vlastima.

Ovi vojnici otkrili su brutalnu manipulaciju vojnog vrha nad nesrpskim stanovništvom u Vojvodini. Zapovjedništvo im je slagalo da idu na mirnodopsku vježbu u Suboticu, no shvatili su pravu istinu tek kada su ugledali ploču s natpisom grada Vinkovaca i začuli grmljavinu s vukovarskog bojišta. Suočeni s pobunom, oficiri JNA pokušali su oružjem spriječiti dezerterstvo, prislanjajući pištolj na glavu vozača. Krvoproliće je spriječila iznimno hrabra reakcija hrvatskog branitelja na punktu, pod nadimkom “Brzi”, koji je uperio protuoklopni bacač izravno u oficira JNA, primoravši ga da spusti oružje i dopusti rezervistima prelazak na hrvatsku stranu.

Struktura ovih prebjega zorno je prikazivala demografsko rasulo agresorske vojske. Prema sjećanjima sudionika, tog je popodneva hrvatskoj strani prebjegao 41 pripadnik vojske. Glavninu je činilo 30 vojvođanskih Mađara s područja Bačke Palanke, zatim devet Albanaca te po jedan Hrvat i Slovenac. Bježeći od sigurne smrti u osvajačkom ratu, mnogi su se doslovno presvlačili usred ceste, odbacujući uniforme, nakon čega im je hrvatska policija omogućila siguran prelazak u Mađarsku i druge države.

Gubitak više od četrdeset vojnika u jednom incidentu bio je nepobitan dokaz da je vojska manjina bojkotira po cijenu vlastitih života. Bijesno zapovjedništvo u vinkovačkoj vojarni “Đuro Salaj”, predvođeno kapetanom Rodoljubom Đorđevićem, reagiralo je krajnje agresivno. Đorđević je uspostavio vezu s vinkovačkim Kriznim štabom i izdao radikalni ultimatum: zahtijevao je da se svi prebjegli rezervisti bezuvjetno vrate vojsci do 18:00 sati idućeg dana. U protivnom, zaprijetio je da će grad sravniti sa zemljom. Hrvatski vrh u Vinkovcima kategorički je odbio kapetanov ultimatum, znajući da povratak vojnika znači njihovu sigurnu smrt pred vojnim sudovima.

12. rujan: Artiljerijski pakao iznad grada

Osveta agresora bila je nemilosrdna, precizna i potpuno neselektivna prema civilnom stanovništvu. Čekajući da istekne ultimatum, neprijatelj je pripremio cjelokupan topnički arsenal iz vojarne u središtu grada, uz potporne baterije pozicionirane u Mirkovcima. Točno u 18 sati i 7 minuta, Vinkovce je potresla zaglušujuća buka prvih detonacija.

U samo nekoliko sati kontinuiranog razaranja, na urbani prostor Vinkovaca ispaljeno je više od 500 teških projektila iz minobacača kalibra 120 milimetara, haubica, višecijevnih bacača raketa i topova, poduprtih naletima ratnog zrakoplovstva koje je bacalo razorne i aerosolne bombe. Cijeli je grad ostao u potpunom mraku. Jedino svjetlo koje je obasjavalo uništene ulice bili su plamenovi gorućih zgrada, eksplozije granata i svjetleće streljivo koje je paralo noćno nebo.

Glavne mete agresora bile su srce grada i vitalne administrativne točke. Projektili su izravno pogađali gusto naseljene stambene blokove, privatne obiteljske kuće i zgradu Skupštine općine, čime je neprijatelj jasno pokazao namjeru dekapitacije civilne vlasti. Scene ruševina i plamena, koje su svojim aparatima trajno zabilježili hrabri fotografi poput Siniše Durakovića, svjedočile su o nevjerojatnom urbicidu. No, zahvaljujući besprijekornoj obavještajnoj i civilnoj organizaciji, Krizni štab uspio je na vrijeme obavijestiti sve građane. Cjelokupno stanovništvo grada pravovremeno se povuklo u atomska skloništa i podrume, zbog čega je ovaj najteži topnički udar završen bez ijedne ljudske žrtve među civilima te noći, označivši veliki psihološki trijumf Hrvata nad vojnom moći Beograda.

Užasavajuće granatiranje Vinkovaca uvjerilo je hrvatski državni vrh da se pregovorima s JNA više ne može postići mir. Upravo tog povijesnog 12. rujna, predsjednik Franjo Tuđman donio je Uredbu o organiziranju blokade vojarni, čime je započela Bitka za vojarne. Zbor narodne garde, MUP i odredi Narodne zaštite hermetički su zatvorili obruč oko vojarne “Đuro Salaj”, a suočeni s neminovnim porazom, neprijateljski zapovjednici položili su oružje 26. rujna. Oduzeto je neprocjenjivo pješačko, protuoklopno i topničko naoružanje koje je trenutačno preusmjereno na prve crte.

Stravična bilanca žrtava i sustavni urbicid

Unatoč uspješnoj evakuaciji u skloništa 12. rujna, opsada grada i višemjesečna napadna djelovanja ostavili su krvav trag na vinkovačkom stanovništvu i braniteljima. Crna bilanca stradanja nedužnih civila i hrabrih boraca detaljno je dokumentirana u evidencijama Odjela za patologiju Medicinskog centra Vinkovci. U razdoblju od 2. svibnja 1991. do 15. svibnja 1992. godine, u krajnje dramatičnim ratnim uvjetima, odjel je evidentirao ukupno 319 poginulih osoba, među kojima je bilo 280 muškaraca i 39 žena.

Od tog broja, život je izgubilo čak 111 civila, uključujući žene, djecu i starce, čime se nedvojbeno potvrđuje genocidna namjera neprijatelja da trajno zastraši i protjera nesrpsko stanovništvo. Poginuo je 201 pripadnik vojno-redarstvenih snaga Republike Hrvatske, onih istinskih heroja koji su vlastitim tijelima zaustavljali nadiranje oklopnih kolona, dok je sedam preminulih pripadalo neprijateljskim formacijama. Najteži dani za bolnički sustav uslijedili su koncem rujna i početkom listopada 1991. godine, tijekom oklopne bitke za Nuštar, kada je dnevni prosjek smrtno stradalih dosezao i do jedanaest osoba dnevno.

Sustavno razaranje grada nije mimoišlo ni medicinske i kulturne ustanove. Medicinski centar Vinkovci, smješten svega nekoliko stotina metara od prve crte bojišnice, trpio je izravnu vatru zbog čega je dio kirurških kapaciteta morao biti izmješten u Stare Mikanovce. Još stravičniji primjer kulturocida odigrao se u noći sa 16. na 17. rujna, kada su zapaljivi projektili izravno pogodili vinkovačku Narodnu knjižnicu i čitaonicu. Zgrada je pretvorena u buktinju, u kojoj je trajno izgorjelo oko 85.000 svezaka, arhivska građa i cjelokupna rukopisna ostavština Josipa Kozarca, Joze Ivakića i Vladimira Kovačića, čineći to jednim od najgorih zločina nad europskom kulturnom baštinom s kraja 20. stoljeća.

Krvava uvertira ovim događajima zbila se znatno ranije, kroz teror iz susjednih Mirkovaca. Tijekom pokušaja deblokade naselja 22. srpnja u operaciji “Tišina”, JNA je topništvom s leđa zasula hrvatske snage. U toj je zasjedi masakrirano četrnaest pripadnika 3. “A” brigade ZNG-a i jedan policajac. Cijena neovisnosti naplaćena je još i ranije u Borovom Selu, 2. svibnja, gdje su među dvanaestoricom mučki ubijenih redarstvenika bili i heroji vinkovačkog i nuštarskog kraja poput Stipana Bošnjaka i Zdenka Perice.

Središnji stup očuvanja “istočnih vrata Hrvatske” bila je hrabra 109. brigada Zbora narodne garde. Ovi momci, ustrojeni u prvu pričuvnu brigadu ZNG-a, zajedno sa snagama MUP-a i jedinicama HOS-a, iznijeli su na svojim leđima najveći teret opstanka. Borili su se zastarjelim lovačkim puškama i trofejnim oružjem, sve dok nisu obranili Nuštar u povijesnoj tenkovskoj bitci 5. listopada, gdje su uništavanjem M-84 tenkova pokazali taktičku genijalnost ratovanja u naseljenom mjestu. Cijena pobjede vinkovačke brigade bila je golema: 214 poginulih boraca, preko 650 teže i lakše ranjenih, dok se dvanest vitezova do današnjeg dana vode kao nestali.

Ovi stravični gubici i herojska prkosa Vinkovčana trajan su spomenik pobjedi nad barbarizmom i nezamjenjiv temelj u obrani cjelokupne suvremene Republike Hrvatske.