BOROVO COMMERC, NA DANAŠNJI DAN PRIJE 35 GODINA
NOĆ KOJA ZA MENE NIKADA NIJE ZAVRŠILA

U ove večernje sate, 19. studenoga 1991., na prilaznoj cesti ispred Borovo Commerca odvijalo se nešto što mi je do tada bilo nezamislivo.
Teški i nepokretni ranjenici ležali su na betonu. Vani je bilo oko –5 °C, a osjećaj hladnoće dodatno je pojačavao sjeverac. Većina ih je bila gola ili prekrivena tek plahtom ili tankom dekom. Neki su se tresli od vrućice, neki bili u bunilu i jedva pri svijesti, a za neke je bilo teško utvrditi dišu li još.
Kroz mrak su odjekivali zapomaganje, jauci, urlici, zazivanje majke i Boga.
Četnici su hodali među njima s upaljenim lampama. Tražili su poznata lica na kojima će se dodatno iživljavati. Bile su to pijane, bradate i smrdljive spodobe među kojima je bilo teško ikoga prepoznati. Povremeno bi se začulo:
„Aaa, tu si, bre, mamicu ti ustašku…”
Nakon toga jauci i zapomaganje još bi snažnije odjeknuli kroz noć. Udarali su ih kundacima, šipkama, drvenim palicama, nogama, lampama… Gazili su im po fiksatorima kojima su bile učvršćene slomljene kosti, a u rane gurali noževe ili prvo što bi im palo pod ruku.
U jednom sam trenutku čuo vojnika kako govori:
„Druže majore, zaustavite ovo, nas Arkanovci ne slušaju…”
Došao je taj major takozvane JNA. Najprije se svađao s Arkanovcima, a onda prema njima uperio svoj škorpion i zagrmio:
„Sad je dosta! Odbij!”
Prekinuo je njihovo iživljavanje, rastjerao ih i oko ranjenika postavio tek nekoliko ročnih vojnika. Reflektorom sa svoga vojnog džipa osvijetlio je ranjenike. Tek tada jasno se vidio strašan prizor izmrcvarenih tijela na cesti.
Nas šestorica bili smo odvojeni desetak metara dalje, uz vatrogasni kamion kojim smo toga dana došli gasiti požar i iznositi ranjenike i civile iz zapaljenog Commerca.
Sjedili smo na bankini s rukama na glavi. Dok je major prolazio kraj mene, drhtavim sam glasom jedva izgovorio:
„Majore, možemo li ranjenicima dati vode?”
Okrenuo se i izderao:
„Kakve, bre, vode?”
„Znate, ima još vode u cisterni, pa ako možemo…”
„Diži se!”
Pogledao nas je, onako krvave i izudarane, i samo rekao:
„Napojite ih, to će im biti zadnje.”
Uzeli smo vatrogasnu kantu i punili je na slavini cisterne. Trčali smo među dečke, bojeći se da će nas prekinuti i da će se major predomisliti. Neki nisu mogli gutati. Otrgnuo sam komad plahte i njime im samo vlažio usne.
Malo je utihnulo. Čuli su se jecaji, plač, molitve i, više od svega, zazivanje Boga.
Suze su mi same tekle, ali više nisam osjećao ni bol ni umor. Htio sam samo podijeliti što više vode. Dok sam hodao među njima, pokrivao sam ih, namještao im ruku ili nogu onako kako su me molili, da im barem malo olakšam. Govorio sam im:
„Bit će sve u redu.”
A krv? Krvi je bilo posvuda, pomiješane s blatom s četničkih čizama.
Četnici su cijelo vrijeme stajali sa strane, pušili, cerekali se i pili iz boca. Poput hijena čekali su trenutak kada će ponovno napasti.
Taj kratki predah trajao je otprilike sat vremena. Major je zatim sjeo u džip i nekamo otišao. Ponovno je zavladao mrak. Hijene su brzo rastjerale onih nekoliko vojnika i nastavile svoj krvavi pir.
U jednom sam se trenutku okrenuo prema zgradi tvornice Borovo, gdje su bili naši branitelji i civili, među njima i moja majka i brat. Samo sam tiho izustio:
„Da znate što vas čeka, nikada se ne biste predali.”
Bila je to noć za koju sam mislio da nikada neće završiti. Noć koju ponovno proživljavam svakoga 19. studenoga. Noć koju nikada nikome ne bih poželio.
U ovom svjedočanstvu nisam bitan ja. Bitni su oni i patnja kroz koju su prošli. Važno je da znate kakvu su muku i bol podnijeli da bismo mi danas živjeli u slobodnoj domovini.
Na svojem facebook profilu objavio je Zlatko Panković, koji je zarobljen na današnji dan 19. 11. 1991. godine. Sa Zlatkom smo se čuli, ali razumljivo, emocije rade svoje .....
Bijeg koji nije donio slobodu
U razgovoru s Damirom Plavšićem Panković govori o bijegu iz prvog logora i ponovnom zarobljavanju. Bijeg nije okončao njegovo zatočeništvo. Ponovno je pao u ruke srpskih snaga, nakon čega su slijedili nova ispitivanja, mučenja i premještanja između zatočeničkih objekata.
U pisanom iskazu posebno je opisao mučenja u zgradi MUP-a Srbije u Novom Sadu. Prema njegovu svjedočenju, tukli su ga i mučili električnom strujom, a od njega su tražili da potpiše priznanje za navodno ubojstvo djece u vrtiću u Borovu Naselju. Panković je tu optužbu odbacio. U ranijem iskazu naveo je da je vijest na kojoj se ispitivači pozivali poslije demantirana.
Ovu optužbu treba razlikovati od razloga koje je Panković naveo za presudu na smrt. Njegov iskaz ne tvrdi da je osuđen zbog navodnog ubojstva djece, nego da su mu za smrtnu kaznu pripisani oružana pobuna protiv SFRJ, narušavanje ustavnog poretka, neodazivanje pozivu u JNA i pružanje otpora jedinicama JNA. Sve je, kako je istaknuo, bilo povezano s njegovim pripadanjem Zboru narodne garde.
Presuda na smrt i izvođenje pred streljački vod
Panković je posvjedočio da mu je smrtna kazna strijeljanjem izrečena 21. prosinca 1991. na Vojno-istražnom sudu u Beogradu. Suđenje je, prema njegovu sjećanju, trajalo manje od sat vremena, a branio ga je odvjetnik dodijeljen po službenoj dužnosti.
U svom je iskazu naveo da su mu presudu pročitali više puta te da su ga osam puta izveli pred streljački vod. Opisao je to kao psihičko mučenje: svaki put slijedila je ista procedura i čekanje zapovijedi za pucanje, uz neizvjesnost hoće li netko doista izdati zapovijed da se puca.
Smrtna kazna nije izvršena. Panković je nastavio prolaziti kroz zatočeničke objekte i zatvore koje u svojim svjedočenjima imenuje kao Stajićevo, Vojno-istražni zatvor u Beogradu, Begejce i Sremsku Mitrovicu. Spominje i druga mjesta zatočenja, među njima Novi Sad, Bubanj Potok i Odžake.
Devet mjeseci zatočeništva završilo je u Nemetinu
Panković je u zatočeništvu proveo ukupno devet mjeseci. Razmijenjen je 14. kolovoza 1992. u Nemetinu, kod Osijeka. U osobnom je svjedočenju zabilježio da ga majka nije čekala na osječkom trgu jer nije znala da će toga dana biti razmjena. Nakon mjeseci straha, mučenja i neizvjesnosti, povratak na slobodu bio je trenutak u kojem je tek počeo shvaćati da je preživio.
Njegovo svjedočenje čuva slijed događaja koji se često prepričava samo kroz završnu činjenicu — da je kao mladi branitelj bio osuđen na smrt. Iza te presude bili su pad obrane Borova naselja, zarobljavanje, pokušaj bijega, ponovno zarobljavanje i mjeseci zatočeništva u Srbiji.
Izvor:PHB











