Dokumenti iz Srba: jedna od posljednjih Mrkšićevih zapovijedi otkriva kako se Srpska vojska Krajine raspadala

Kada se danas govori o slomu vojne strukture tzv. Republike Srpske Krajine u Operaciji Oluja, najčešće se promatra ono što su radile hrvatske postrojbe.

Postoji, međutim, druga strana priče.

Dokumenti same Srpske vojske Krajine.

Među arhivskim dokumentima koje je objavio Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata nalazi se zapovijed koju je zapovjednik Glavnog štaba SVK general-potpukovnik Mile Mrkšić 5. kolovoza 1995. iz Srba uputio 7. korpusu.

Dokument je posebno vrijedan jer pokazuje čega se neprijateljsko zapovjedništvo bojalo u trenutku kada je Knin već bio izgubljen.

Nije najveći problem više bio sam Knin.

Mrkšić je pokušavao spriječiti dvije stvari koje bi značile operativni kraj obrane: prodor Hrvatske vojske prema Otriću i spajanje hrvatskih snaga s 5. korpusom Armije Bosne i Hercegovine kod Plitvica.

Oboje će se dogoditi.

Dokument br. 198 – zapovijed Mile Mrkšića, zapovjednika Glavnog štaba SVK, upućena 5. kolovoza 1995. iz Srba 7. korpusu SVK.
Sadržajno se traži hitno poduzimanje mjera za stabilizaciju obrane, sprječavanje brzog prodora hrvatskih snaga od Knina i Gračaca prema Otriću te sprječavanje spajanja HV-a i 5. korpusa Armije BiH na području Plitvica. U dokumentu se također vidi da je evakuacija stanovništva negativno utjecala na borbenu spremnost dijela postrojbi jer su pojedini vojnici i starješine napuštali jedinice kako bi zbrinuli obitelji.

Knin je izgubljen, zapovjedništvo odlazi prema Srbu

Već tijekom prvoga dana Oluje Glavni štab SVK našao se pod golemim pritiskom.

Prema dokumentima srpske vojne provenijencije koje čuva HMDCDR, sam Glavni štab 4. kolovoza izvještavao je Beograd i zapovjedništvo Vojske Republike Srpske da mu nedostaju ljudstvo i slobodne snage kojima bi mogao intervenirati na više istodobno ugroženih pravaca.

Hrvatski prodor preko Dinare prema Crvenoj zemlji ugrožavao je obranu Knina, dok su na Velebitu hrvatske specijalne policijske snage probijale položaje koji su trebali štititi ličko-dalmatinski prostor.

Mrkšićevo zapovjedništvo vrlo je brzo izgubilo uvjete za normalno vođenje operacije.

Naknadne analize SVK, također objavljene u dokumentima HMDCDR-a, priznaju da Glavni štab nije imao odgovarajuća sredstva zapovijedanja i veze. Sustav se velikim dijelom oslanjao na repetitore na Ćelavcu, Promini i Plješivici. Njihovim gubitkom ili onesposobljavanjem prekidane su veze između Glavnog štaba i korpusa, dok su radio-veze bile izložene ometanju. U jednoj od analiza otvoreno je zaključeno da se izvan objekta u kojem je bio smješten Glavni štab praktično nije moglo učinkovito zapovijedati.

Nakon gubitka Knina zapovjedni sustav pomicao se prema Otriću i Srbu.

A iz Srba je 5. kolovoza poslana jedna od najzanimljivijih zapovijedi završnice Oluje.

Što je Mrkšić pokušavao spasiti?

HMDCDR sadržaj dokumenta broj 198 sažima vrlo precizno.

Mrkšić je od 7. korpusa SVK tražio da hitno stabilizira obranu i spriječi brzo napredovanje hrvatskih snaga iz pravca Knina, prodor iz pravca Gračaca prema Otriću i povezivanje Hrvatske vojske i 5. korpusa Armije BiH na području Plitvica.

To nisu bila slučajno odabrana mjesta.

Svaka od tih točaka predstavljala je potencijalno presijecanje još jednoga dijela okupiranog teritorija.

Zašto je Otrić bio toliko važan?

Otrić se nalazi na komunikacijskom čvorištu između Gračaca, Srba i pravaca prema Bosni i Hercegovini.

Ako hrvatske snage ovladaju tim prostorom, dijelovi nekadašnjeg 7. sjevernodalmatinskog korpusa gube mogućnost sigurnog povezivanja s Likom i nastavka organiziranog povlačenja.

Upravo je preko područja Otrić – Srb – Donji Lapac 5. kolovoza prolazila velika kolona stanovništva i vojnih snaga iz sjeverne Dalmacije.

U dokumentaciji korištenoj pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju navodi se da se toga dana preko Otrića tim pravcem povlačilo stanovništvo dalmatinske regije, a Mrkšić je u svjedočenju razlikovao organizirano vojno povlačenje prema Srbu od kasnijeg, mnogo neorganiziranijeg nastavka kretanja iz Srba prema Bosni i Hercegovini.

Zato je prodor HV-a prema Otriću za Glavni štab SVK bio alarm.

Ako padne Otrić, još se jedna vrata zatvaraju.

Još veći strah: Hrvatska vojska i 5. korpus kod Plitvica

Drugi dio Mrkšićeve zapovijedi možda je još važniji.

Trebao se spriječiti spoj Hrvatske vojske i 5. korpusa Armije BiH.

Zašto?

Jer bi takvo povezivanje značilo da više ne postoji neprekinuti okupirani prostor od Korduna preko Like prema sjevernoj Dalmaciji.

Već prije Oluje srpsko je zapovjedništvo bilo svjesno značenja Bihaća. Dokumenti SVK potvrđuju da je hrvatska operacija Ljeto '95 prisilila srpske snage na pregrupiranje s bihaćkog bojišta kako bi zaustavile hrvatski prodor prema Kninu. Srpski izvori istodobno bilježe da je 5. korpus bio u vrlo teškom položaju i da se očekivala hrvatska akcija radi njegove deblokade.

Mrkšić je 5. kolovoza pokušavao spriječiti upravo ono što će uslijediti.

Dan poslije hrvatske snage i 5. korpus sastali su se na području Rakovice, Drežnik Grada, Vaganca i Tržačkih Raštela.

Bihać je deblokiran.

Kordun je odvojen od Like.

A prostor kojim je do tada operativno funkcionirala tzv. RSK više nije bio jedinstven.

Najzanimljiviji dio zapovijedi: Mrkšić priznaje problem s vlastitim ljudstvom

Dokument iz Srba posebno je važan zbog još jednoga detalja.

U njemu se govori o negativnom utjecaju evakuacije stanovništva na borbenu sposobnost postrojbi SVK.

HMDCDR navodi da je dio vojnika i starješina napustio svoje postrojbe kako bi zbrinuo obitelji.

To mijenja sliku vojnog sloma.

Nije riječ samo o tome da je Hrvatska vojska probijala obrambene crte.

Istodobno se raspadao sustav na kojem je obrana počivala.

Vojnik koji je na položaju imao obitelj u koloni često više nije razmišljao o izvršenju nove zapovijedi Glavnog štaba, nego o tome gdje mu se nalaze supruga, djeca i roditelji.

Evakuacija i vojno povlačenje počeli su se pretvarati u isti prometni tok.

Na cestama su se miješali civili, vojni obveznici, postrojbe u povlačenju, vojna vozila, topništvo i tenkovi.

Mrkšićeva zapovijed tražila je stabiliziranje obrane upravo u trenutku kada se društvena i vojna struktura koju je trebao kontrolirati počela raspadati.

Odluka o evakuaciji dodatno je poremetila obranu

Ovdje treba napraviti važnu razliku.

Prema dokumentima i svjedočenjima razmatranima pred ICTY-em, Vrhovni savjet obrane RSK 4. kolovoza donio je odluku o evakuaciji stanovništva iz Knina, Benkovca, Obrovca, Drniša i Gračaca prema Srbu i području Donjeg Lapca.

HMDCDR istodobno upozorava da su dokumenti SVK sami bilježili kako su pripreme za evakuaciju kod stanovništva stvarale dojam da je bijeg nužan, a odlazak stanovništva potom je izravno utjecao na dio vojske.

Drugim riječima, vojno vodstvo našlo se u paradoksalnom položaju.

Trebalo je organizirati povlačenje stanovništva iz ugroženog prostora, a istodobno zadržati vojnike u rovovima.

Ta dva procesa vrlo brzo postala su nespojiva.Plan je bio izdržati šest do osam dana

Još jedan dokument SVK otkriva koliko je stvarni tijek Oluje odstupao od njihove zamišljene obrane.

Naknadna analiza Glavnog štaba navodi da je planom bilo predviđeno da snage u zapadnom dijelu tzv. RSK pružaju organizirani otpor šest do osam dana.

Zašto baš toliko?

Jer se računalo da bi u tome vremenu mogla uslijediti reakcija međunarodne zajednice, intervencija Vojske Republike Srpske i pa čak i eventualno uključivanje Vojske Jugoslavije.

To očekivanje nije ostvareno.

Već petoga kolovoza izgubili su Knin.

Šestoga kolovoza spojili su se HV i 5. korpus.

Sedmoga kolovoza hrvatske snage izbile su na velikom dijelu državne granice, dok je 21. kordunski korpus ostao stiješnjen oko Topuskog.

Planiranih šest do osam dana organizirane obrane nije ostvareno.

Bez pričuve se nije mogla zatvoriti pukotina

Srpske vojne analize nakon Oluje kao jednu od najvećih slabosti vlastitog obrambenog plana navode nedostatak operativne pričuve.

Postrojbe su bile razvučene na dugoj crti.

Rezerve na razinama brigada i korpusa uglavnom su bile veličine voda ili satnije. Veća pričuva Glavnog štaba bila je vezana uz Korpus specijalnih jedinica.

Prema njihovu vlastitom zaključku, praktično sve dostupne rezerve morale su biti angažirane već prvoga dana Oluje.

Zbog toga se dogodio domino-efekt.

Kad bi hrvatske snage napravile ozbiljan prodor, Glavni štab više nije imao dovoljno svježih postrojbi koje bi prebacio na ugroženi pravac i zatvorio nastalu prazninu.

To se posebno vidjelo na Dinari.

I na Velebitu.

A zatim kod Gračaca, Otrića, Plitvica i Korenice.

Mrkšić je mogao poslati zapovijed.

Sve je manje imao čime provesti je.

U Srbu se više nije spašavao Knin – spašavao se ostatak vojske

U tome je najveća vrijednost dokumenta od 5. kolovoza.

Knin se u njemu više ne pokušava vratiti.

Težište se pomaknulo.

Cilj je zaustaviti daljnji hrvatski prodor, održati Otrić i spriječiti spajanje s Bihaćem.

To pokazuje da je Glavnom štabu SVK samo nekoliko sati nakon pada Knina već bilo jasno da se operacija više ne vodi za „glavni grad“ pobunjeničke tvorevine.

Vodila se borba da se spriječi potpuni raspad ostatka zapadnog dijela njihove vojske.

Ali situacija je bila sve lošija.

Dokumenti neprijateljske strane pokazuju gdje je pukla obrana

Posebna vrijednost knjige Dokumenti vojne provenijencije „Republike Srpske Krajine“ (svibanj – listopad 1995.) jest u tome što se ne temelji na naknadnim hrvatskim procjenama neprijatelja.

Riječ je o prijepisima izvornih vojnih dokumenata struktura tzv. RSK, čiji se originali ili preslike čuvaju u hrvatskim arhivskim ustanovama.

Sam HMDCDR pritom upozorava da ti dokumenti odražavaju pogled njihovih autora te ih treba kritički analizirati, osobito ondje gdje sadrže ratnu propagandu ili netočne procjene.

No kada Glavni štab SVK u vlastitim dokumentima navodi da nema dovoljno pričuve, da mu pucaju veze, da evakuacija odvodi vojnike iz postrojbi, da mora spriječiti HV na Otriću, da mora spriječiti spajanje HV-a i 5. korpusa i onda ne govorimo o hrvatskoj ratnoj propagandi.

Govorimo o procjeni neprijateljskog zapovjedništva vlastitog položaja.

I ta je procjena bila zabrinjavajuća.

S razlogom.

Ono što je Mrkšić pokušao spriječiti dogodilo se za manje od 48 sati

Redoslijed događaja nakon zapovijedi iz Srba dovoljno govori.

Hrvatske snage nastavile su iz Gračaca prema Otriću.

Na području Otrića 7. kolovoza spojile su se snage Zbornog područja Split i specijalne policije.

Hrvatske postrojbe i specijalna policija nastavile su prema Donjem Lapcu i Uni.

HV se spojio s 5. korpusom Armije Bosne i Hercegovine na plitvičko-rakovičkom prostoru.

Slunj je oslobođen.

Korenica je oslobođena.

Udbina je pala pod hrvatski nadzor.

Vojnić i Krnjak oslobođeni su 7. kolovoza.

Dvadeset prvi kordunski korpus ostao je pred predajom.

Točke koje Mrkšić označava kao presudne postale su upravo pravci završnog sloma.

Tko je bio Mile Mrkšić?

U trenutku Oluje Mile Mrkšić bio je zapovjednik Srpske vojske Krajine. Na tu je dužnost došao u svibnju 1995., nakon službe u JNA i Vojsci Jugoslavije.

Za hrvatsku javnost njegovo ime ponajprije ostaje povezano s Vukovarom 1991.

Kao pukovnik JNA zapovijedao je Gardijskom motoriziranom brigadom i Operativnom grupom Jug tijekom završnice napada na Vukovar.

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju pravomoćno ga je osudio na 20 godina zatvora zbog pomaganja i podržavanja ubojstava, mučenja i okrutnog postupanja prema ratnim zarobljenicima odvedenima iz vukovarske bolnice na Ovčaru. Žalbeno vijeće potvrdilo je njegovu kaznu 2009. godine.

Umro je 2015. na izdržavanju kazne u Portugalu.

Iz Knina u Srb – a zatim nestanak vojske kojom je zapovijedao

Samo nekoliko mjeseci prije Oluje Mrkšić je pokušao reorganizirati SVK.

Uvedene su nove pričuvne i interventne sastavnice.

Formiran je Korpus specijalnih jedinica.

Pokušalo se pojačati obuku, pokretljivost i sposobnost brzog reagiranja.

Na Vidovdanskoj smotri na Slunju u lipnju 1995. vodstvo tzv. RSK predstavljalo je svoje nove snage kao dokaz vojne moći. HMDCDR bilježi da je cilj te parade bio i podizanje morala stanovništva i vojske.

Samo nešto više od mjesec dana poslije situacija je bila potpuno obrnuta.

Glavni štab povlačio se iz Knina.

Zapovijedi su se izdavale iz Srba.

Veze su pucale.

Pričuve su bile potrošene.

Dio ljudstva napuštao je položaje.

A hrvatske postrojbe približavale su se upravo Otriću i Plitvicama – mjestima koja je Mrkšić u jednoj od svojih posljednjih zapovijedi iz Hrvatske pokušao zadržati.

Zapovijed koja danas vrijedi više od političkih interpretacija

Trideset i jednu godinu poslije taj dokument ima posebnu vrijednost.

Pokazuje kako je izgledao slom iz prostorije neprijateljskog Glavnog štaba.

Bez pobjedničkih govora.

Bez naknadnih političkih konstrukcija.

Bez legendi.

Jedan general traži da mu postrojbe stabiliziraju obranu.

Istodobno priznaje da dio njegovih ljudi napušta postrojbe.

Traži da se zaustavi prodor prema Otriću.

Hrvatske snage stižu do Otrića.

Traži da se spriječi spajanje Hrvatske vojske s 5. korpusom.

Snage se spajaju.

I nakon toga na karti više gotovo da nije bilo obrambenog sustava koji bi se mogao stabilizirati.

To je možda najbolji opis vojne završnice tzv. Republike Srpske Krajine.

Ne iz hrvatske zapovijedi.

Nego iz njihove vlastite.