Oluja nije završila u Kninu: operativna karta posljednja 24 sata sloma tzv. Republike Srpske Krajine

Knin je oslobođen 5. kolovoza 1995. godine i upravo je slika hrvatske zastave na tvrđavi postala simbol pobjede u vojno-redarstvenoj operaciji Oluja.

No rat toga trenutka nije završio.

Dva dana poslije, 7. kolovoza, na stotinama kilometara bojišta još su se kretale hrvatske postrojbe, zatvarali pravci prema Bosni i Hercegovini, vodile borbe za posljednje komunikacije i lomile preostale organizirane snage Srpske vojske Krajine.

Na početku toga dana pred hrvatskim zapovjedništvom nalazila su se četiri različita operativna problema.

Na Banovini se 39. banijski korpus SVK pokušavao izvući prema Dvoru i dalje prema Bosni i Hercegovini.

Na Kordunu je 21. kordunski korpus, nakon gubitka Slunja i raspada južnog krila, bio stiješnjen prema Vojniću, Vrginmostu i Topuskom.

U Lici su hrvatske postrojbe krenule prema Udbini, Donjem Lapcu, Plješivici i Uni.

Na prostoru kojim su djelovale snage Zbornog područja Split i specijalne jedinice policije trebalo je zatvoriti posljednje spojeve preko Otrića, Srba i Lapca.

Sedmi kolovoza zato nije bio tek „četvrti dan Oluje“.

Bio je dan završnog operativnog raspada vojne strukture pobune na Kordunu, Banovini i u Lici.

Oluja nije oslobodila baš cijelu Hrvatsku

Kada se govori o „posljednjim satima Republike Srpske Krajine“, potrebno je napraviti jednu važnu razliku.

Operacijom Oluja oslobođena je golema većina dotad okupiranog hrvatskog teritorija, ali istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem ostali su pod srpskom okupacijom. Ondje je ostao raspoređen 11. slavonsko-baranjski korpus SVK, a hrvatsko Podunavlje u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske vraćeno je procesom mirne reintegracije koji je završen 15. siječnja 1998. godine.

Zato je preciznije govoriti o posljednja 24 sata organiziranog sustava tzv. RSK na Kordunu, Banovini, u Lici i sjevernoj Dalmaciji.

Upravo je ondje 7. kolovoza vojni slom postao nepovratan.

Jutro 7. kolovoza: neprijatelj je izgubio dubinu

Prije Oluje Srpska vojska Krajine bila je organizirana u šest teritorijalnih korpusa. Na Banovini se nalazio 39. banijski, na Kordunu 21. kordunski, u Lici 15. lički, a u sjevernoj Dalmaciji 7. sjevernodalmatinski korpus.

Do jutra 7. kolovoza dva južna korpusa praktično su bila razbijena.

Knin je oslobođen.

Gračac je izgubljen.

Plitvice i Korenica bile su pod hrvatskim nadzorom.

Slunj je oslobođen.

Petrinja, Hrvatska Kostajnica i Glina također su vraćene pod hrvatski nadzor.

Hrvatska vojska spojila se s 5. korpusom Armije Bosne i Hercegovine i izbila prema državnoj granici.

To je značilo da više nije postojala kompaktna teritorijalna cjelina preko koje bi se postrojbe SVK mogle međusobno pomagati.

Ostala su dva ozbiljna problema: kordunska skupina oko Topuskog i Vrginmosta te banijski koridor prema Dvoru na Uni.

Operativna karta 7. kolovoza: četiri pravca, isti cilj

Zborno područje Zagreb – prema Dvoru

Na Banovini hrvatskim se snagama suprotstavljao 39. banijski korpus.

Prije Oluje taj je korpus imao četiri pješačke brigade i procijenjenu brojnost od oko 9.000 ljudi, pri čemu je dio snaga već bio angažiran prema Bihaću. Njegova velika slabost bila je plitka operativna dubina: nakon proboja prvih obrambenih crta nije imao dovoljno prostora za organiziranje nove stabilne obrane.

Nakon oslobađanja Petrinje, Gline i Hrvatske Kostajnice njegovo se povlačenje sve više usmjeravalo prema Dvoru na Uni.

Sedmoga kolovoza snage Zbornog područja Zagreb napadale su pravcem Maja – Klasnić – Žirovac – Dvor.

Otpor je bio snažan.

Razlog nije bio pokušaj ponovnog osvajanja izgubljenog prostora, nego prije svega očuvanje posljednje ozbiljne odstupnice prema Bosni i Hercegovini.

Druga skupina hrvatskih postrojbi djelovala je pravcem Hrvatska Kostajnica – Dvor. Hrvatske snage stigle su do područja Dvora, ali ih je jak neprijateljski otpor toga dana odbacio sjeverno i sjeveroistočno od grada.

Dvor zato nije oslobođen 7. kolovoza.

Njegovo oslobođenje uslijedit će 8. kolovoza, nakon novih borbi.

To je važan detalj jer pokazuje da objava o završetku Oluje 7. kolovoza nije značila da je istoga trenutka prestala svaka borba.

Kordun: Vojnić i Krnjak padaju, 21. korpus ostaje bez izlaza

Situacija 21. kordunskog korpusa bila je drukčija.

Njegova prvotna zadaća bila je držati Kordun i vezati hrvatske snage pred Karlovcem. Prvih dana Oluje u tome je djelomično uspijevao.

Ali oslobađanje Slunja 6. kolovoza potpuno je promijenilo situaciju.

S juga su prema kordunskom prostoru izbile snage koje su napredovale iz Like, uključujući 1. gardijsku brigadu „Tigrovi“. Istodobno su postrojbe Zbornog područja Karlovac nastavile napredovati sa sjevera.

Sedmoga kolovoza oslobođeni su Krnjak, Vojnić, Turanj i Tušilović, a hrvatske snage izbile su prema državnoj granici. Hrvatski vojnik navodi kako je 1. gardijska brigada, nakon spajanja s 5. korpusom Armije BiH, uključena u djelovanja na kordunskom prostoru te predvodila dio napredovanja prema Vojniću.

Time je 21. kordunski korpus ostao u vrlo nepovoljnom položaju oko šireg područja Vrginmosta, Topuskog i Gline.

Njegova južna veza prema Slunju bila je presječena.

Prostor prema Lici bio je izgubljen.

Na istoku su napredovale hrvatske snage s Banovine.

A prema Bosni i Hercegovini trajalo je povlačenje drugih srpskih postrojbi i civila preko područja Dvora.

Obruč se zatvarao.

U šest ujutro – prekid napada zbog najavljene predaje

Jedan od najzanimljivijih događaja 7. kolovoza dogodio se već rano ujutro.

Prema dokumentaciji koju je objavio Hrvatski vojnik, Glavni stožer Hrvatske vojske zapovjedio je da se u 6 sati prekinu napadna djelovanja na prostoru Vojnić – Vrginmost – Glina.

Razlog su bile informacije predstavnika UNCRO-a da je srpska strana spremna na predaju.

Ali očekivana predaja nije odmah uslijedila.

Hrvatsko zapovjedništvo procijenilo je da se najavom pregovora kupuje vrijeme za izvlačenje ljudi i postrojbi. Nakon toga zapovjeđen je nastavak borbenih djelovanja, s ciljem razbijanja preostalih snaga i izlaska na državnu granicu.

To je iznimno važna epizoda završnice Oluje.

Predaja 21. kordunskog korpusa, koja će dva dana poslije postati jedan od simbola hrvatske pobjede, zapravo je počela upravo ovdje – ne potpisom, nego trenutkom kada je njegovo zapovjedništvo prvi put ozbiljno otvorilo pitanje prekida borbe.

Lika: Udbina, Plješivica i Donji Lapac

Na ličkom pravcu hrvatske snage toga su dana završavale potpuno drukčiju zadaću.

Cilj više nije bio samo osloboditi naselja.

Trebalo je izbiti na međunarodno priznatu granicu Republike Hrvatske.

Prema detaljnoj operativnoj kronologiji koju objavljuje Matica hrvatska, snage Zbornog područja Gospić 7. kolovoza oslobodile su Udbinu, a dio postrojbi na Plješivici spojio se s 5. korpusom Armije Bosne i Hercegovine.

Do kraja dana hrvatske snage ušle su u Donji Lapac, gdje su se spojile sa specijalnim jedinicama policije, te izbile prema državnoj granici uz Unu.

Kod Udbine postoji razlika u pojedinim naknadnim kronologijama: neki memorijalni pregledi smještaju njezino oslobađanje 6. kolovoza, dok detaljna operativna kronologija Davora Marijana/Matice hrvatske završni ulazak i spajanje snaga veže uz 7. kolovoza.

Za dokumentarni tekst sigurnije je navesti tu razliku nego umjetno stvarati privid da svi izvori daju isti datum.

Specijalna policija: 150 kilometara od Velebita do Une

Istodobno su prema Donjem Lapcu nastavile napredovati specijalne jedinice MUP-a.

Njihov ratni put u Oluji počeo je na Velebitu, preko neprijateljskih položaja kod Malog Alana i komunikacijskog sustava Ćelavac, a završavao je više od 150 kilometara dalje – prema Lapcu i Uni.

Službeno glasilo MUP-a navodi da je 7. kolovoza oslobođen Mazin, a u poslijepodnevnim satima Gornji i Donji Lapac. Oko 16.30 ostvaren je proboj prema Boričevcu i Kulen Vakufu, a do večeri dostignuta je državna granica.

Drugi dio specijalnih snaga spojio se sa snagama Hrvatske vojske u Udbini, dok je na području Otrića ostvareno povezivanje s postrojbama Zbornog područja Split.

Time je prostor od Velebita preko Gračaca i Like do granice s Bosnom i Hercegovinom stavljen pod hrvatski nadzor.

Zborno područje Split: posljednje spojnice prema Lici

Snage Zbornog područja Split 7. kolovoza ovladale su crtom Strmica – Plavno – Otrić – Gračac.

U Otriću je ostvareno spajanje s pripadnicima specijalne policije.

To možda na zemljopisnoj karti izgleda kao mali detalj, ali operativno je bilo vrlo važno: spojeni su pravci koji su od početka Oluje napredovali iz Dalmacije i preko Velebita.

Nestala je i posljednja mogućnost da se na tom području ponovno uspostavi organizirana obrambena crta između nekadašnjih 7. sjevernodalmatinskog i 15. ličkog korpusa.

Što je uvečer 7. kolovoza još ostalo?

Do večeri je slika bojišta bila potpuno drukčija nego samo 84 sata ranije.

Knin, Benkovac, Obrovac i Gračac bili su oslobođeni.

Slunj, Plitvice i Korenica bili su pod hrvatskim nadzorom.

Petrinja, Glina i Hrvatska Kostajnica također.

Vojnić i Krnjak bili su oslobođeni.

Udbina i Donji Lapac pali su pod hrvatski nadzor.

Hrvatske snage izbile su na velikom dijelu međunarodne granice.

Organizirani sustav SVK na tim područjima više nije imao cjelovitu bojišnicu.

Ali dva problema nisu bila završena.

Prvi je bio prostor Dvora na Uni, preko kojeg su se iz Banovine prema Bosni i Hercegovini izvlačile postrojbe 39. banijskog korpusa i druge snage.

Drugi je bio 21. kordunski korpus, stiješnjen na širem području Topuskog, koji još nije položio oružje.

Zato će i nakon službenog završetka glavnih operacija hrvatski vojnici nastaviti djelovanja.

Je li Oluja završila u 17 ili 18 sati?

I ovdje postoji zanimljiva razlika među izvorima.

Hrvatski vojnik u jednom povijesnom pregledu navodi da je Oluja službeno završila 7. kolovoza u 17 sati, nakon 84 sata glavnih djelovanja.

Matica hrvatska, pozivajući se na kasniju izjavu ministra obrane Gojka Šuška, navodi da je operacija završila 7. kolovoza u 18 sati.

Za razumijevanje događaja važnija je suština od toga jednog sata: 7. kolovoza završena je glavnina operativnih zadaća Oluje, ali borbena djelovanja nisu na svim mjestima istoga trenutka prestala.

Dvor na Uni oslobođen je 8. kolovoza.

Istoga dana dogovorena je predaja 21. kordunskog korpusa, dok je organizirano razoružavanje uslijedilo 9. kolovoza.

Pretraživanje terena i uklanjanje zaostalih neprijateljskih skupina trajalo je i nakon toga.

Zašto je 7. kolovoza važan gotovo koliko i 5. kolovoza?

Peti kolovoza dao je Hrvatskoj simbol pobjede.

Knin.

Sedmi kolovoza dao je vojnu potvrdu da se ta pobjeda više ne može preokrenuti.

Toga dana nije osvojeno jedno središte čijim bi gubitkom neprijateljska struktura bila samo politički pogođena.

Toga dana nestao je prostor za organizirani rat na gotovo cijelom zapadnom dijelu dotad okupirane Hrvatske.

Kordunske snage bile su odsječene.

Banijski korpus povlačio se prema posljednjem prijelazu kod Dvora.

Lički i sjevernodalmatinski sustav obrane već su bili slomljeni.

Specijalna policija i Hrvatska vojska stigle su do Une.

Na velikom dijelu bojišta hrvatske su postrojbe stajale na međunarodno priznatoj državnoj granici.

Zbog toga Oluju nije moguće razumjeti samo kroz fotografiju hrvatske zastave na Kninskoj tvrđavi.

Knin je bio simbolički i strateški prijelom.

Ali vojni završetak operacije događao se stotinama kilometara dalje, na cestama prema Vojniću, Topuskom, Dvoru, Udbini, Lapcu, Otriću i Uni.

Sutradan će pred hrvatskog generala doći Čedo Bulat

Sedmi kolovoza završio je s jednim velikim neriješenim pitanjem.

Što učiniti s 21. kordunskim korpusom koji je ostao u okruženju?

Odgovor će stići 8. kolovoza.

Nakon novog hrvatskog napredovanja zapovjedništvo korpusa pristat će na predaju. U Glini će navečer biti vođeni pregovori uz nazočnost UNCRO-a, UNHCR-a i drugih međunarodnih predstavnika, a general Petar Stipetić i pukovnik Čedo Bulat dogovorit će uvjete razoružanja.

To je već druga priča.

Priča za 8. kolovoza.

Ali bez razumijevanja operativne karte 7. kolovoza nije moguće razumjeti zašto je ta predaja postala neizbježna.

Jer Čedo Bulat nije predao korpus zbog jedne izgubljene bitke.

Predao ga je nakon što je iza njegovih postrojbi nestao teritorij, ispred njih stajala Hrvatska vojska, a na karti više gotovo nije postojao pravac kojim bi se cijeli korpus mogao izvući.

I upravo je to bila prava vojna završnica Oluje.