Na današnji dan 28.7.1991.: Tromblonskim minama izveden prvi veći napad na Policijsku postaju Beli Manastir

Događaji u Baranji često ostaju u sjeni bitaka za Vukovar i Dubrovnik, iako su, prema analizama pravnih stručnjaka, upravo ondje zabilježeni događaji koji su označili formalni početak otvorene srpske agresije na Hrvatsku. Hrvatski branitelji pružili su otpor u izrazito neravnopravnim uvjetima. Baranja je privremeno okupirana, ali otpor nije prestao ni nakon njezina pada.

Baranja na krajnjem sjeveroistoku Hrvatske

Baranja se nalazi na krajnjem sjeveroistoku Hrvatske i pripada Osječko-baranjskoj županiji. Zemljopisno je riječ o izdvojenoj teritorijalnoj cjelini. Područje nekadašnje općine Beli Manastir prije rata obuhvaćalo je gotovo cijelu Baranju, u kojoj je živjelo stanovništvo različitog etničkog podrijetla.

Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, Baranja je imala nešto više od 54.000 stanovnika. Hrvati su činili 42 posto stanovništva, Srbi 26 posto, a Mađari 17 posto. Upravo je takav demografski sastav postao meta velikosrpskog plana etničkog čišćenja.

Pripreme za obranu započele su tijekom 1991. godine. U mjestima s pretežno hrvatskim stanovništvom osnivani su ogranci HDZ-a, preko kojih su organizirane mjesne i seoske straže te postupno nabavljano naoružanje.

Nenaoružane postrojbe Narodne zaštite ustrojene su u Kozarcu, Čemincu, Petlovcu, Mecama, Bilju i Popovcu, mjestima naseljenima Hrvatima podrijetlom iz Međimurja, Zagorja i Dalmacije. Takve su postrojbe osnovane i u Dražu, Gajiću, Branjinu Vrhu te Baranjskom Petrovom Selu. Mađarsko stanovništvo iz Kopačeva, Vardarca i Batine priključilo se hrvatskim demokratskim opcijama.

Opis fotografije: Obilježavanje 26. obljetnice akcije Baranja u Belišću 3. travnja 2018. godine. Najambiciozniji pokušaj oslobađanja Baranje završio je neuspješno.

Policija, JNA i priprema terena za sukob

Na vodećim položajima u Baranji nalazili su se uglavnom kadrovi srpske nacionalnosti, osobito unutar policije. Većina policajaca srpske nacionalnosti odbila je potpisati izjavu o odanosti hrvatskoj državi. Nakon toga uglavnom su odlazili na bolovanja, dok su se mnogi zapravo nalazili na barikadama u selima sa srpskom većinom.

Početkom 1991. ustrojena je pričuvna postrojba Policijske postaje Beli Manastir. S vremenom je narasla na približno 200 policajaca, među kojima su većinu činili Hrvati.

Jugoslavenska narodna armija u Baranji je imala jednu vojarnu. Bila je to vojarna „Kosta Nađ“ u Belom Manastiru, u kojoj su bili smješteni 51. granični bataljon te 39. centar za odgoj i dresuru pasa.

Pripadnici 51. graničnog bataljona nalazili su se i u graničnim karaulama prema Mađarskoj, u Torjancima, Luču i Kneževu, na graničnom prijelazu Udvar te na Buđaku pokraj Draža.

Početak 1991. obilježilo je jačanje velikosrpske propagande. Organizirani su politički skupovi kojima se nastojalo destabilizirati područje i izazvati strah među nesrpskim stanovništvom. Na takozvanim mitinzima istine širila se tvrdnja da je srpski narod ugrožen od ustaške vlasti u Hrvatskoj.

Veliki miting Srpske demokratske stranke održan je 6. veljače 1991. u Belom Manastiru. Među govornicima bili su i zastupnici iz srbijanskog parlamenta. Vrijeđali su hrvatski narod i demokratski izabrano vodstvo predvođeno dr. Franjom Tuđmanom, pozivali na rušenje ustavnog poretka te prijetili intervencijom JNA i dolaskom dobrovoljačkih odreda iz Srbije radi obrane „vekovne srpske Baranje“.

Pozivi na nasilje u Jagodnjaku

Retorika je dodatno zaoštrena 21. travnja 1991. na skupu u Jagodnjaku. Vojislav Šešelj, Stanko Cvijan, Milan Paroški i Jovo Ostojić otvoreno su pozivali na nasilje.

Paroški je nesrpskom stanovništvu rekao da su „dođoši“ i da ih se ima prava „ubiti kao kera pored tarabe“. Šešelj je zagovarao granice „velike Srbije“ na liniji Karlobag – Ogulin – Karlovac – Virovitica.

U Jagodnjaku, Uglješu, Bolmanu i Novom Čemincu, naseljima s većinskim srpskim stanovništvom, počele su se osnivati naoružane seoske straže. Zabilježeni su i prvi napadi na imovinu Hrvata, čime se među nesrpskim obiteljima sustavno širio strah. Mitinzi potpore „velikoj Srbiji“ potaknuli su masovno naoružavanje srpskog stanovništva diljem Baranje, koje je organizirala JNA.

Ulazak tenkova preko Batinskog mosta

Pripadnici 36. mehanizovane brigade iz Subotice rasporedili su 6. svibnja 1991. tenkove s obje strane mosta preko Dunava u Batini. Time je stvoren mostobran za daljnji ulazak snaga u Baranju. Policajci su se morali povući na ulaz u Batinu jer su imali zapovijed da ne ulaze u sukob s JNA.

Prema mišljenju akademika Davorina Rudolfa, stručnjaka za međunarodno pravo, rat između Srbije i Hrvatske u formalnopravnom smislu počeo je 3. srpnja 1991., osam dana nakon što je Hrvatski sabor proglasio neovisnost.

Toga dana 36. mehanizovana brigada 12. novosadskog korpusa JNA prešla je Batinski most, poznat i kao Most 51. divizije, te ušla na područje Republike Hrvatske. JNA je do početka srpnja ovladala svim mostovima preko Dunava između Hrvatske i Srbije.

Otvorenu agresiju Srbije i JNA nije zaustavio ni Brijunski sporazum od 7. srpnja 1991., prema kojemu se JNA trebala vratiti u vojarne. Do 10. srpnja u Baranju je ušlo približno stotinu tenkova, oklopnih transportera te vojnih i civilnih kamiona sa srbijanskim rezervistima.

U početku se tvrdilo da su snage pristigle radi velike vojne vježbe na području Baranje. Međutim, prelaskom granice države koja je proglasila neovisnost više nije bila riječ samo o unutarnjoj pobuni, nego o otvorenoj agresiji jedne države na drugu.

Međunarodna zajednica tada je bila usmjerena na raspad Sovjetskog Saveza i Zaljevski rat. Raspad Jugoslavije te borba Hrvatske i Slovenije za neovisnost nisu bili među glavnim pitanjima zapadne politike, koja se uglavnom zalagala za očuvanje Jugoslavije i geopolitičke stabilnosti.

Europska ekonomska zajednica uvela je 5. srpnja 1991. embargo na uvoz oružja na područje Jugoslavije. Za obranu Republike Hrvatske, koja nije imala dovoljno naoružanja, to je bila dodatna otežavajuća okolnost.

Opis fotografije: Spomen-ploča ispred Policijske postaje Beli Manastir, jedne od glavnih točaka hrvatskog otpora u Baranji.

Zapovijed 12. korpusa JNA

Za razumijevanje agresije na Hrvatsku važna je preobrazba JNA iz jugoslavenske u srpsku vojsku. O namjerama njezina zapovjedništva govori Zapovest za angažovanje snaga 12. K u Slavoniji, koju je 8. srpnja 1991. izradila Komanda 12. korpusa pod strogo povjerljivim brojem 94-26. Dokument je potpisao zapovjednik 12. korpusa, general-major Mladen Bratić.

U dijelu koji se odnosi na Baranju navedeno je:

„Odlučio sam: snagama 12.K (51.i 453.mbr i delom 36.mbr) izvršiti nastupni marš kroz Slavoniju i to u dve marševske kolone u Slavoniji i jednom u Baranji na pravcima: Odžaci – Bogojevo – Osijek – Djakovo; Šid – Tovarnik – s.Mirkovci – s.Nuštar – Jarmina – s.Stari Mikanovci – Vrpolje – Slavonski Brod – Nova Gradiška – Kutina i pravcem: Bezdan – Batina – Kneževi Vinogradi – Bilje sa ciljem: brzim i energičnim pokretom OMS datim pravcima demonstrirati silu i sprečiti angažovanje paravojnih formacija u daljoj eskalaciji medjunacionalnih sukoba na prostoru Hrvatske.

U slučaju pružanja oružanog otpora u toku marša, energičnim i brzim dejstvima OMS, uz podršku artiljerije i avijacije, razbiti paravojne formacije na pravcima kretanja i što pre stići na marševski cilj, odakle biti u gotovosti za dalja dejstva po posebnom naredjenju. Gotovost za pokret u 04,00 09.07.1991.godine. 36.mbr (bez 2.mb) iz rejona sadašnjeg rasporeda, sprečava eventualna iznenadjenja OS Madjarske. Od 1.mb i 2.okb formirati TG „BARANJA“ sa zadatkom grupe da 2.okb maršuje pravcem: Bezdan – Batina – Kneževi Vinogradi – s.Bilje, gde se razmešta u gotovosti za dejstva ka Osijeku.“

Opis fotografije: Pripadnici 135. brigade ujesen 1991. u Podravlju, prigradskom naselju Osijeka. Podravlje je bilo jedno od dvaju baranjskih mjesta na lijevoj obali Drave koja su tijekom ljeta 1991. ostala neokupirana.

Razmještanje snaga i tajni plan okupacije

Postupajući prema toj zapovijedi, JNA je postupno zauzimala položaje u neposrednoj blizini Belog Manastira, s namjerom približavanja Osijeku. Tenkovi su postavljeni uz pravac Kneževi Vinogradi – Zmajevac – Batina, na položajima u baranjskim poljima pšenice i kukuruza.

JNA je tvrdila da uspostavlja tampon-zone kako bi spriječila međunacionalne sukobe. U stvarnosti je od 7. do 10. srpnja 1991. izvela invaziju, postupno zauzela Baranju i otvoreno se svrstala uz pobunjene Srbe.

Subotička 36. mehanizovana brigada bila je najjača postrojba novosadskog korpusa. Njezina izvorno određena zadaća u Jugoslaviji bila je obrana granice iz smjera Mađarske i zatvaranje operativnog pravca u slučaju napada s istoka na SFRJ. Malobrojni hrvatski policajci, bez odgovarajućeg naoružanja, mogli su samo promatrati raspoređivanje tenkova po Baranji.

Protiv hrvatskog ustavnopravnog poretka i nesrpskog stanovništva djelovala je i takozvana Teritorijalna odbrana Baranje. U njezinu su sastavu bili nelojalni policajci iz policijskih postaja Beli Manastir i Darda, domaći pobunjenici te dobrovoljci iz Srbije. Većina ljudstva dolazila je iz mjesta sa srpskom većinom.

U toj su se organizaciji izrađivali planovi za zauzimanje Baranje uz pomoć JNA i četnika, dobrovoljaca pristiglih iz Srbije. Početkom kolovoza u medijima je objavljen tajni velikosrpski plan nazvan „Baranjski trokut“.

Prema tom planu, JNA je s četnicima iz Srbije i lokalnim ekstremistima iz Darde, Uglješa, Novog Čeminca, Jagodnjaka i Bolmana trebala presjeći prometne i opskrbne veze između Belog Manastira i Osijeka. Nakon slamanja otpora nesrpskog stanovništva, teritorij bi bio pripojen srpskoj državi, a napredovanje bi se nastavilo prema Osijeku i ostatku Slavonije.

Policija kao prva crta obrane

Napadi na policijske ophodnje i hrvatsko civilno stanovništvo tijekom srpnja i kolovoza postajali su sve učestaliji. Budući da Hrvatska tada nije imala razvijene vojne kapacitete, policija je bila prva crta obrane Baranje.

Među prvim ciljevima napada bile su policijske postaje u Belom Manastiru i Dardi. Hrvatsko redarstvo u početku je imalo približno stotinu aktivnih policajaca. Mobilizacijom je broj aktivnih i pričuvnih pripadnika, zajedno s graničnom policijom, povećan na oko tristo.

Dio oružja iz Policijske postaje Beli Manastir prethodno je odvezen u Osijek, gdje se počeo ustrojavati Zbor narodne garde. Zbog toga u Baranji nije bilo dovoljno naoružanja za opremanje dodatnih pričuvnih policajaca.

U obrani su sudjelovali i pojedini pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga iz Čeminca. Na cijelom području bilo je manje hrvatskoj državi lojalnih policajaca nego oklopnih vozila koja je JNA do 10. srpnja dopremila u Baranju.

Više od polovice policajaca srpske nacionalnosti odlazilo je na bolovanja, izbjegavalo dolaziti na posao ili nije željelo nositi hrvatski grb na policijskim kapama.

Od srpnja su u Beli Manastir kao ispomoć dolazili djelatnici policijskih postaja Valpovo, Donji Miholjac i Đakovo, dok su u Dardu upućivani policajci iz Našica. Raspolagali su samo puškama i pištoljima.

Napadi na postaje, sela i ophodnje

Policijska postaja Beli Manastir prvi je put jače napadnuta 28. srpnja 1991., kada su na nju ispaljene tromblonske mine. Napadi i provokacije dodatno su pojačani početkom kolovoza.

S nogometnog igrališta u Novom Čemincu 7. i 8. kolovoza minobacačima je gađan Čeminac, selo s većinskim hrvatskim stanovništvom. U blizini Darde pješačkim je oružjem napadnuta policijska ophodnja. Barikade su podignute u Kneževim Vinogradima, a minobacački napad izveden je i na Petlovac.

Pobunjenici su 8. kolovoza iz šume Haljevo, južno od Belog Manastira, pucali na vlak koji je prometovao na relaciji Osijek – Pečuh. Na vlaku je nastala znatna materijalna šteta.

Dan poslije, 9. kolovoza, pobunjenici su u Belom Manastiru razoružali trojicu policajaca iz ophodnje. Vezali su ih u podrumu obližnje kuće i fizički zlostavljali do jutra 10. kolovoza.

Policijske ophodnje oko Belog Manastira napadnute su i sljedećeg dana. Na policajce je najprije pucano na ulazu u mjesto, bez stradalih, dok su u drugom napadu na prilaznoj cesti ranjena dvojica policajaca.

Sljedećeg dana minirana je željeznička pruga između Osijeka i Belog Manastira. Tijekom noći s 12. na 13. kolovoza iz Uglješa su izvedeni minobacački napadi na Beli Manastir i policijsku postaju, a iz Jagodnjaka na Čeminac i Petlovac.

Prve pogibije u zasjedama

Organiziranje obrane bilo je teško čak i na osnovnoj razini, a djelovanje lokalne vlasti gotovo je onemogućeno. Sredinom kolovoza postalo je jasno da su Hrvati i ostalo nesrpsko stanovništvo ozbiljno ugroženi.

Dio stanovnika, uglavnom žene s malom djecom, organizirano je napustio Baranju. Odlazili su u Osijek, Zagreb, Međimurje, Zagorje, Istru i Dalmaciju te u Mađarsku. Nisu znali da se mnogi od njih neće vratiti sljedećih sedam godina, dok se neki više nikada neće vratiti.

Dio hrvatskog i mađarskog stanovništva još se nadao mirnom rješenju. Ta je nada nestala 13. kolovoza 1991., kada su na ulazu u Beli Manastir, na potezu između Gradskih bazena i Remonta, poginule prve žrtve.

Dvije ophodnje s osam policajaca u dva vozila upućene su u pomoć kolegama na koje je prethodno pucano. I one su napadnute iz zasjede. Poginuli su hrvatski redarstvenici Zoran Sinanović i Marjan Kuzman, a teško su ranjeni Ivica Guskić, Stjepan Pejin i Darko Maltar.

Nakon što je zatražena pomoć Policijske uprave Osijek, prema Belom Manastiru krenulo je četrdesetak pripadnika Specijalne jedinice policije Osijek. Zaustavili su se u Kozarcu kako bi s policajcima iz Belog Manastira pronašli zaobilazni put prema gradu.

Jedno je vozilo krenulo prema jugozapadu. Policajci nisu znali da je tijekom dana kod Švajcarnice postavljena naoružana barikada. Teroristi koji su je čuvali otvorili su vatru na vozilo.

Poginuo je pripadnik Specijalne jedinice policije Osijek Vidoja Marić. Ranjen je zapovjednik osječke specijalne policije Mirko Pongrac, kao i policajci Josip Županić i Dragutin Bilandžić iz Policijske postaje Beli Manastir.

Borbe za Policijsku postaju Beli Manastir

Novi zapovjednik Policijske postaje Beli Manastir 14. kolovoza postao je Anto Prgomet, koji je stigao iz Policijske postaje Valpovo. Nešto ranije promijenjeno je i vodstvo Policijske postaje Darda, na čije je čelo postavljen Franjo Kozma.

Već 15. kolovoza u tri sata ujutro iz smjera vojarne počeo je minobacački napad na postaju u Belom Manastiru.

Istoga dana zabilježeno je jedno od prvih borbenih djelovanja Hrvatske vojske na području Baranje. Pripadnici 3. satnije 1. bojne 3. brigade ZNG-a, kojima je zapovijedao Ivan Rebrina, djelovali su iz Čeminca minobacačima kalibra 120 milimetara po neprijateljskom minobacačkom položaju u Uglješu.

Tijekom kolovoza minobacačima su gađani i neprijateljski položaji u Novom Čemincu, Jagodnjaku i Švajcarnici.

Novi minobacački napad na Policijsku postaju Beli Manastir počeo je 16. kolovoza oko pet sati. Napadnuti su i Branjin Vrh te Popovac, sjeverno od Belog Manastira.

Od 17. do 20. kolovoza zaredali su napadi na Beli Manastir, Branjin Vrh, Čeminac, Petlovac i Dardu. Policijska postaja u Belom Manastiru 18. kolovoza pogođena je s trideset mina. Od toga dana pobunjenici su nadzirali Švajcarnicu, Karanac i pustaru Mitrovac između Grabovca i Kozarca.

Iz Švajcarnice su 19. kolovoza minobacačima napadnuti Policijska postaja Darda i civilni objekti.

Istoga dana u Belom Manastiru pripadnici MUP-a u samoobrani su ranili jednog odmetnutog bivšeg policajca. Oko 23 sata ubili su drugog pobunjenog bivšeg policajca i ranili još trojicu pobunjenika. U tom okršaju ranjeni su policajci Vladimir Lisjak i Dragan Grujić.

Pad postaje i povlačenje prema Petlovcu

Nakon više neuspješnih napada na hrvatsku policiju, pobunjenici iz Belog Manastira i okolnih sela, uz pomoć četnika pristiglih iz Srbije i JNA, krenuli su u veliku akciju osvajanja policijske postaje.

Postaja je zauzeta 21. kolovoza 1991. Malobrojni branitelji uspjeli su se izvući prema Petlovcu i Mađarskoj. Time su izbjegli sudbinu policajaca i pripadnika drugih hrvatskih službi u Dalju, gdje su tenkovi JNA 1. kolovoza razorili policijsku postaju te ubili i masakrirali 20 policajaca, 15 pripadnika Zbora narodne garde i četiri člana Civilne zaštite.

Preostali pripadnici MUP-a iz Belog Manastira organizirali su u Petlovcu obranu prilaza selu. U pomoć su stigli pripadnici Specijalne jedinice policije Osijek. Dio njih poslije je poslan u Dardu kako bi uspostavili obrambenu crtu i pomogli u obrani mjesta.

Lokalni pobunjenici napali su Dardu u noći s 20. na 21. kolovoza. Prije dolaska specijalne policije iz Petlovca grad je branilo tridesetak pripadnika Policijske postaje Darda i policajaca pristiglih iz Našica. Više srpskih napada uspjeli su odbiti.

JNA se 22. kolovoza otvoreno uključila u borbu na strani pobunjenika. Četiri tenka i tri oklopna transportera probila su položaje hrvatske policije.

Iz Osijeka je stigla još jedna skupina Specijalne jedinice policije Policijske uprave Osijek, zajedno s dijelovima 3. satnije 1. bojne 3. brigade ZNG-a. Njihova je zadaća bila osigurati izvlačenje policajaca koji su se našli u poluokruženju te izvući imovinu iz pogona Mesne industrije Belje.

Pješačko naoružanje protiv tenkova i zrakoplova

Hrvatske snage stigle su u Bilje, jugoistočno od Darde, a zatim se podijelile i krenule prema pogonu Belja i naselju Mece.

Pripadnici ZNG-a imali su minobacače kalibra 120 milimetara i brdski top M48 B1 kalibra 76 milimetara. Nisu ih upotrijebili zbog brzog razvoja borbi, nemogućnosti preciznog određivanja ciljeva i opasnosti od civilnih žrtava.

Uslijedio je otvoreni sukob s JNA. Njezine su snage bile frustrirane neuspješnim napadima i uništenjem jednog tenka ručnim raketnim bacačem. Kopnene postrojbe zatražile su pomoć zrakoplovstva, koje se zatim uključilo u napad.

Zbog nedostatka streljiva i protuoklopnog naoružanja borba je bila izrazito neravnopravna. Dio malobrojnih hrvatskih snaga ipak se uspio izvući iz poluokruženja. Pomagali su im stanovnici Bilja, od kojih su neki ubrzo pristupili Biljskoj satniji 106. brigade.

Dio policajaca pao je u zarobljeništvo. U Dardi su zarobljena 22 pripadnika Policijske uprave Osijek: 12 pripadnika Specijalne jedinice policije, četvorica policajaca iz I. policijske postaje Osijek i šestorica iz Policijske postaje Darda.

Poginuo je Miro Mehić, pripadnik Specijalne jedinice policije Osijek. U zarobljeništvu su ubijeni pripadnici osječke specijalne policije Darko Kušić i Mile Grbešić. Ostali zarobljeni policajci razmijenjeni su nakon 25 dana.

Borbe za Dardu i Bilje

Pod zaštitom policije i ZNG-a civili iz Darde uspjeli su se povući prema Osijeku. U susjednom Bilju sljedeća dva dana nije bilo borbenih djelovanja, a obje strane iskoristile su to vrijeme za preustroj.

Prethodnica pobunjenika vjerojatno je 25. kolovoza krenula prema Bilju. Istoga dana nekoliko pripadnika 3. satnije 1. bojne 3. brigade ZNG-a ušlo je u mjesto kako bi izvidjelo kretanje neprijateljskih snaga.

Na njih je otvorena pješačka vatra. Zapovjednik satnije Ivan Rebrina i još dvojica pripadnika teško su ranjeni te su ostali u neprijateljskom poluokruženju. U pomoć su im krenuli stanovnici Bilja i dodatni pripadnici 3. satnije.

Nakon borbi unutar naselja hrvatske su se snage povukle, a Bilje je nakratko ostalo područje koje nije nadzirala nijedna strana.

U obrani Darde i Bilja 22. i 25. kolovoza poginula su četvorica pripadnika 3. brigade: Miroslav Boljevac, Josip Bulut, Zdravko Herman i Željko Mečeri.

Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman pohvalio je 3. satniju 1. bojne 3. brigade ZNG-a i njezina zapovjednika Ivana Rebrinu zbog akcije u Bilju i dotadašnjeg sudjelovanja u Domovinskom ratu.

Ivan Rebrina poginuo je 22. lipnja 1992. Dom Hrvatske vojske u Osijeku u njegovu čast nosi ime „Brigadir Ivan Rebrina“.

Povlačenje iz Petlovca

Napad na Petlovac počeo je istodobno s napadom na Dardu. U njemu su sudjelovali tenkovi i oklopni transporteri JNA te pobunjenici iz Jagodnjaka, Bolmana i Belog Manastira.

Branitelji su se morali povući prema Baranjskom Petrovom Selu, gdje ih je napalo „vazduhoplovstvo“ JNA. Nakon poziva u pomoć stigli su mladi policajci-vježbenici sa skromnim naoružanjem.

Daljnje povlačenje bilo je jedino moguće rješenje. Uz pomoć pripadnika MUP-a i 107. brigade ZNG-a iz Valpova, policajci su preko mostobrana i skelom na Dravi evakuirani iz Baranje kod Belišća.

Odlazak policijskih snaga potaknuo je masovno povlačenje nesrpskog stanovništva prema Osijeku i Mađarskoj. Istodobno su preko mosta u Batini iz Vojvodine prebacivane nove snage i tenkovi JNA.

Bilje kao posljednje uporište

Događaji od 21. i 22. kolovoza nisu značili potpun završetak organizirane obrane. Dio hrvatskog teritorija u Baranji branjen je oružjem sve do 3. rujna 1991. Posljednje mjesto koje je pružalo otpor bilo je Bilje.

Braniteljima je pogodovala blizina Osijeka, kao i činjenica da je cesta između Bilja i Osijeka ostala prohodna. Pobunjenici nisu znali kolike se hrvatske snage nalaze u Osijeku pa su oklijevali s napadom na selo.

Bilje su od početka kolovoza branili slabo naoružani mještani koji su se sami organizirali. Većinom su imali lovačko oružje i nekoliko automatskih pušaka, a djelovali su kao dio pričuvnog sastava ZNG-a.

Nakon pada Darde 22. kolovoza povukli su se u Osijek. Ondje su se ponovno organizirali i u sastavu 106. brigade ustrojili samostalnu Biljsku satniju s više od 80 dragovoljaca. Zapovjednik satnije bio je Vladimir Velki, a njegov zamjenik Josip Frank.

Biljska satnija preuzela je 26. kolovoza glavnu odgovornost za obranu mjesta. Oko sela je uspostavljeno 15 obrambenih punktova.

U ranim jutarnjim satima 3. rujna lokalni pobunjeni Srbi i dobrovoljačke postrojbe iz Srbije i Hrvatske, uz potporu tenkova JNA, krenuli su u opći napad.

Najprije je otvorena snažna minobacačka vatra. Potom je iz smjera Meca, Luga i Kopačeva počeo pješačko-tenkovski napad uz potporu zrakoplovstva. Tenkovi JNA do kraja prijepodneva stigli su do središta Bilja. Prema srpskom izvoru, u napadu je sudjelovalo između 900 i 1.000 pješaka.

Branitelji, koji su uglavnom imali samo pješačko oružje, nisu mogli zaustaviti znatno nadmoćnijeg napadača. Nakon teških borbi izdana je zapovijed za povlačenje. U Osijek se uspjelo izvući samo 50 pripadnika Biljske satnije.

U borbama za Bilje poginulo je 12 branitelja. Devetorica su se vodila kao nestala, a posmrtni ostaci osmorice naknadno su ekshumirani.

Padom Bilja okupirana je cijela Baranja. Počelo je višegodišnje razdoblje terora i zločina. Pripadnici Biljske satnije osam su dana branili posljednje slobodno mjesto u Baranji.

Obrana na Dravi nakon okupacije

Okupacija Baranje bila je rezultat zajedničkog djelovanja JNA i pobunjenih Srba. Na području općine Beli Manastir zauzeta su sva 52 naselja, ali hrvatske snage nisu odustale od obrane toga područja.

Zauzimanjem Baranje JNA je stekla povoljniji operativni položaj. Dovođenjem novih snaga Osijek je doveden u poluokruženje, čime su stvoreni uvjeti za pokušaj njegova zauzimanja.

Most preko Drave koji je povezivao Osijek i Baranju srušen je 14. rujna 1991. Nije poznato tko ga je srušio.

Hrvatske snage tada nisu bile dovoljno jake za protunapad u Baranji, a za takvu akciju nisu imale ni dopuštenje. Glavna im je zadaća bila zatvoriti pravce na kojima se očekivao prodor JNA i pobunjenika.

Crta obrane postavljena je uz Dravu. Na tom području djelovali su 106. osječka brigada, 107. valpovačka brigada ZNG-a, poslije Hrvatske vojske, Samostalni bataljun Baranja i pripadnici MUP-a.

Nakon povlačenja iz Baranje tamošnji policajci nastavili su braniti sjeverni dio Osijeka kao pripadnici ratne IV. policijske postaje. Bila je to jedna od rijetkih, ako ne i jedina postaja temeljne policije u Hrvatskoj koja je cijeli Domovinski rat provela u rovovima i na obrambenim položajima.

Obrana Osijeka u idućim je mjesecima s pojedinačnih punktova prešla na povezanu obrambenu liniju.

Strateški položaj Baranje

Baranja je za srpske agresorske snage imala veliku vojnu važnost. Njezino zauzimanje omogućilo im je nadzor nad Dunavom kao važnim plovnim putem, potpunije okruženje Vukovara i izravnu vezu s Vojvodinom, odnosno Srbijom.

Okupacija je utjecala i na daljnji tijek rata. Srpske snage mogle su se snažnije usmjeriti prema Vukovaru, gdje je vođena najkrvavija bitka Domovinskog rata.

Posljedice su se posebno osjećale u Osijeku. Velik broj napada na grad i okolicu, uključujući Valpovo i Belišće, dolazio je upravo s okupiranog baranjskog područja.

Od baranjskih mjesta koja su administrativno pripadala općini Osijek neokupirani su ostali samo Tvrđavica i Podravlje. Ta su dva naselja bila mostobran preko Drave i uporišta na sjevernom dijelu obrane Osijeka.

Zemljopisni položaj te vojna i politička situacija tijekom ljeta 1991. hrvatskim snagama nisu ostavljali mnogo mogućnosti za drukčiji ishod. Baranja je imala etnički raznoliko stanovništvo i političke prilike slične onima u vukovarskoj općini. Na tom su području bile znatne snage JNA, domaći pobunjeni Srbi i pripadnici paravojnih formacija iz Srbije, a most u Batini omogućavao je izravnu kopnenu vezu sa Srbijom.

Rat je izazvao velike promjene u sastavu stanovništva. Većina Hrvata i Mađara bila je prognana, dok je na područje Baranje doseljavano srpsko stanovništvo iz drugih dijelova Jugoslavije.

Osnivanje baranjskih postrojbi

Nakon što su svoje obitelji smjestili u progonstvu, Baranjci su se počeli vojno organizirati u Osijeku. Samostalni bataljun Baranja ustrojen je 26. kolovoza 1991., a za zapovjednika je postavljen pričuvni poručnik Stipan Šašlin.

Osnovan je i Krizni štab Republike Hrvatske za Baranju, na čijem je čelu bio Marko Kvesić, tadašnji povjerenik Vlade Republike Hrvatske za Baranju.

Baranjsko-međimurski bataljun ustrojen je 21. rujna 1991. u Čakovcu. Njime je zapovijedao pričuvni satnik Josip Bartolić.

Treći baranjski bataljun osnovan je 31. listopada 1991. u Marijancima, a zapovjednik mu je bio pričuvni satnik Dragan Šimić.

Istoga dana, prema zapovijedi zapovjednika 1. operativne zone Osijek, brigadira Karla Gorinšeka, bojnik Mile Vukičević imenovan je zapovjednikom novoosnovane 135. brigade Hrvatske vojske „R“, poznate i kao Baranjska brigada.

Brigada je uključena u obranu Osijeka uz rijeku Dravu, na crti prema Baranji.

Opis fotografije: Pripadnici Samostalnog bataljuna Baranja snimljeni u rujnu 1991., nedugo nakon osnivanja postrojbe.

Oslobađanje Kopačkog rita

Nakon pada Vukovara i sela sjeverno i istočno od Osijeka, najveći slavonski grad našao se u teškom poluokruženju.

Hrvatska vojska odgovorila je 16. prosinca 1991. napadnom akcijom Kopački rit, poznatijom kao Đavolja greda. Početni pokušaj prodora na okupirani dio Baranje na području Kopačkog rita nije uspio. Akcija je nastavljena 18. prosinca i tada je uspješno završena.

U njoj je sudjelovala Taktička grupa sastavljena od pripadnika 135., 106. i 160. brigade, Policijske postaje Beli Manastir, Specijalne jedinice policije Policijske uprave Osijek, voda Bojne Frankopan i voda Riječne ratne flotile Drava.

Potporu im je pružao znatan dio topništva raspoređenog oko Osijeka, uključujući topničke snage 106., 135. i 160. brigade te Operativne zone Osijek.

Taktičkom grupom do ranjavanja je zapovijedao Stipan Šašlin, a nakon njega zapovijedanje je preuzeo Branko Kovač.

Hrvatske postrojbe oslobodile su Kopački rit. U akciji su poginula petorica hrvatskih branitelja.

Bio je to prvi napadni i oslobodilački uspjeh hrvatskih snaga takvog opsega na cijelom istočnoslavonskom bojištu. Akcija je podignula borbeni moral Hrvatske vojske te stanovništva Osijeka i istočne Slavonije. Bila je to i prva akcija u kojoj su zajedno sudjelovale različite postrojbe Operativne zone Osijek.

Nakon uspjeha na Đavoljoj gredi neprijateljske su snage odbačene dublje u Baranju. Više nisu mogle pješačkim oružjem neposredno napadati stanovnike Osijeka. Sjeverna obrambena crta grada ostala je nepromijenjena do mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja 1998. godine.

Pokušaj rušenja Batinskog mosta

Potkraj siječnja 1992. Somborska skupina, sastavljena od pripadnika Samostalne uskočke satnije Hrvatske vojske, pokušala je izvesti diverziju i minirati most u Batini, duboko na području pod neprijateljskim nadzorom.

Most je bio jedina veza između Vojvodine i Baranje. Preko njega su srpske snage u okupiranoj Baranji dobivale ljude, opremu i zalihe za napade na Osijek.

Diverzanti su amfibijskim vozilom preko Kopačkog rita ušli na područje Srbije. Zbog tehničkog kvara na vozilu bili su otkriveni i razdvojeni u manje skupine.

Borbe su trajale od 2. do 7. veljače. Sedmorica diverzanata bila su zarobljena, a još jedan zarobljen je naknadno. Trojica su poginula, dok se devetorica uspjela spasiti preplivavši Dunav.

Zarobljeni pripadnici skupine proveli su dvije godine u zatvoru. Razmijenjeni su 12. siječnja 1994. na kontrolnoj točki UNPROFOR-a kod Lipovca, na temelju međudržavnog dogovora.

Akciju su izveli nedovoljno obučeni, ali iznimno hrabri branitelji, pokušavajući ostvariti zadaću koja je bila gotovo neizvediva.

Operacija Baranja

U proljeće 1992., u skladu s mirovnim planom, na okupirano područje stigle su Zaštitne snage Ujedinjenih naroda, UNPROFOR. Istočna Slavonija i Baranja postale su UNPA zona Istok.

Za nadzor mira u Baranji bila je zadužena belgijska bojna s više od 600 pripadnika, smještena u Belom Manastiru.

Najambiciozniji pokušaj oslobađanja Baranje počeo je 3. travnja 1992. operacijom Baranja. Cilj operacije bio je osloboditi takozvani baranjski trokut na crti Nard – Jagodnjak – Petlovac.

Akciju je zapovjedio general-bojnik Karl Gorinšek, tadašnji zapovjednik Operativne zone Osijek. Napad je počeo u 5.45 sati prelaskom Drave, a u njemu je sudjelovala 107. valpovačka brigada.

Početni rezultati bili su uspješni. Hrvatske snage probile su neprijateljske položaje, zauzele približno 70 posto nasipa uz Dravu i prisilile srpske snage na povlačenje prema Belom Manastiru.

Unatoč napredovanju, operacija je prekinuta. Topnička potpora je obustavljena, a postrojbe koje su trebale izvesti bočne napade i nastaviti djelovanje nisu se uključile u borbu.

Pripadnici 107. brigade ostali su izolirani i izloženi neprijateljskom protunapadu. General Gorinšek naredio je povlačenje na desnu obalu Drave. Izvlačenje pod vatrom bilo je teško i dugotrajno.

Operacija je završila neuspjehom i velikim gubicima. U 107. brigadi poginulo je 15 branitelja, a 77 ih je ranjeno.

Iako je to bio najveći pokušaj oslobađanja Baranje, akcija je zaustavljena i završila je teškim posljedicama za hrvatske postrojbe.

Progoni, ubojstva i zatočenja

Nakon dolaska snaga Ujedinjenih naroda u Baranji više nije bilo velikih oružanih sukoba. Za nesrpsko stanovništvo ipak je nastavljeno iznimno teško razdoblje.

Prema dokumentima Međunarodnog kaznenog tribunala za bivšu Jugoslaviju, zločini na području Baranje imali su obilježja sustavnog etničkog čišćenja.

Cilj je bio ukloniti nesrpsko stanovništvo s teritorija koji su srpske snage namjeravale pripojiti „velikoj Srbiji“. Ubijani su pripadnici nesrpskog stanovništva, civili su masovno protjerivani iz svojih domova, a zarobljenici su mučeni u improviziranim logorima. Rušene su i katoličke crkve te hrvatski kulturni spomenici.

Okupacija od 1991. do mirne reintegracije 1998. obilježena je teškim srpskim ratnim zločinima. Prema dostupnim podacima, iz Baranje je protjerano više od 25.000 ljudi, većinom Hrvata i Mađara.

Za vrijeme okupacije ubijeno je više od dvije stotine civila. Većina žrtava bile su starije osobe koje nisu željele ili nisu mogle napustiti svoje domove.

Pobunjenička vlast mijenjala je i nazive pojedinih mjesta. Čeminac je preimenovan u Karađorđevo, a Baranjsko Petrovo Selo u Aleksandrovac.

Na okupiranom području djelovalo je nekoliko logora, zatvora i kampova za obuku srpskih pobunjenika. Kampovi su se nalazili u šumi Adica i na Banskoj kosi u okolici Belog Manastira te u Jagodnjaku.

Logori su bili smješteni u policijskim postajama u Belom Manastiru i Dardi te na nogometnom igralištu u Jagodnjaku.

Baranjci u postrojbama Hrvatske vojske

I nakon progona Baranjci su sudjelovali u obrani i oslobađanju Hrvatske. Borili su se u postrojbama povezanima s Baranjom, ali i u drugim postrojbama Hrvatske vojske i policije. Mnogi su u borbama poginuli.

Nakon preustroja Hrvatske vojske iz dijela 135. baranjske brigade tijekom 1992. ustrojena je 9. domobranska pukovnija Baranja.

Dana 1. travnja 1994. osnovana je 82. gardijska bojna, poznata kao Baranjski banovi. Novim preustrojem 1. svibnja 1995. ušla je u sastav 3. gardijske brigade Kune kao njezina 4. bojna.

Kroz 135. brigadu Hrvatske vojske tijekom Domovinskog rata prošlo je 3.500 pripadnika. Poginula su 52 pripadnika brigade.

Mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja

Nakon vojno-redarstvenih operacija Bljesak i Oluja pod srpskom okupacijom ostalo je još hrvatsko Podunavlje, odnosno Baranja, dio istočne Slavonije i zapadni Srijem.

To je područje činilo takozvanu UN zonu Istok i obuhvaćalo 4,6 posto ukupnoga kopnenog teritorija Republike Hrvatske.

Erdutski sporazum potpisan je 12. studenoga 1995. u Erdutu i Zagrebu. Na temelju toga sporazuma počeo je proces mirne reintegracije, kojim je područje 15. siječnja 1998. vraćeno u sastav Republike Hrvatske.

Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda završilo je misiju u Podunavlju uz ocjenu da je riječ o jednoj od rijetkih uspješnih operacija UN-a.

Velik dio zasluga za provedbu mirne reintegracije pripao je hrvatskoj policiji. Oslobodilačke operacije i hrvatska pobjeda u ratu ipak su stvorile uvjete bez kojih proces mirnog povratka okupiranog područja ne bi bio moguć.

Rat u Baranji bio je dio borbe za hrvatsku neovisnost i očuvanje teritorijalne cjelovitosti. Od početka ga je obilježavao velik nerazmjer u ljudstvu i naoružanju.

Hrvatska je strana imala ograničen broj slabo naoružanih policajaca i vojnika. Srpska je strana raspolagala potporom JNA, teškim oklopnim sredstvima i brojnim paravojnim postrojbama.

Tisuće ljudi bile su prognane, stotine su ubijene, a nastala je golema materijalna šteta. Hrvatski branitelji pokušavali su obraniti i osloboditi Baranju, ali je ona ostala pod okupacijom do završetka mirne reintegracije.

Tim je procesom prognanicima omogućen povratak, a Baranja je vraćena u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske. Činjenice o žrtvama, progonu i otporu čuvaju sjećanje na događaje koji su obilježili početak devedesetih godina.