Poziv je stigao 27. rujna – našički dragovoljci iste večeri krenuli braniti Vukovar

Dana 27. rujna 1991. Radio Našice emitirao je poziv za pomoć Vukovaru u ljudstvu, naoružanju i opremi. Kako je na ovogodišnjoj 35. obljetnici za Radio Našice podsjetio Branimir Jokić, tajnik Udruge vukovarskih veterana Našice i jedan od sudionika tih događaja, dragovoljci su se javljali u Krizni stožer u Gregerovoj vili i u netom oslobođenu našičku vojarnu. Do poslijepodneva pristiglo ih je više od stotinu, a na večernjoj prozivci određeno je 67 ljudi koji će krenuti prema Vukovaru.

Nisu svi bili iz samih Našica. Dolazili su iz Donje Motičine, Đurđenovca, Feričanaca, Koške, Jelisavca, Velimirovca, Lađanske, Našičke Breznice i drugih mjesta našičkog kraja. U Đakovu im se, prema Jokićevu ratnom prikazu koji prenosi Braniteljski portal, pridružio autobus s 46 đakovačkih dragovoljaca. Kolona je nastavila preko Vinkovaca i Nuštra do Bogdanovaca.

U Vukovar su ušli nakon ponoći

Ovdje kronologiju treba precizno razdvojiti. Našičani su krenuli 27. rujna, ali su u Vukovar ušli nakon ponoći, dakle 28. rujna 1991. Iz Bogdanovaca su pješice nastavili Kukuruznim putem do Lušca, odakle su kamionima prevezeni u grad.

Kukuruzni put tada nije bio obična seoska komunikacija. Prema detaljnom prikazu Hrvatskog vojnika o uspostavi i obrani Kukuruznog puta, radilo se o mreži poljskih putova između Bogdanovaca i Lušca kojom su u gotovo opkoljeni Vukovar ulazili ljudi, streljivo i oprema, a iz grada izlazili ranjenici i civili. Njegovo osiguranje bilo je povjereno dijelovima 2. pješačke bojne 3. brigade ZNG-a „Kune”, osobito satnijama „Daltoni” i „Kmerovi”, uz druge hrvatske snage na području Bogdanovaca.

Od Sajmišta do Mitnice i Borova Naselja

Zapovijed o ustrojavanju 204. vukovarske brigade donesena je samo dva dana ranije, 25. rujna. Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata potvrđuje da je nositelj njezina ustrojavanja bio Mile Dedaković te da su iz jezgre brigade bili izuzeti pripadnici 3. „A” brigade ZNG-a i MUP-a, koji su zadržavali svoj ustroj.

Prema povjesnici našičkih veterana, 67 dragovoljaca nakon dolaska raspoređeno je ovako, petorica u 3. pješačku bojnu 204. brigade u Borovu Naselju, četvorica u inženjeriju brigade, jedanaestorica u 2. pješačku bojnu na Mitnici, četrdesetorica u 1. pješačku bojnu na Sajmištu, a sedmorica u 4. vukovarsku bojnu 3. gardijske brigade, također na Sajmištu. Borili su se uz ostale pripadnike ZNG-a, MUP-a i HOS-a.

Nasuprot njima stajale su snage JNA i srpske paravojne postrojbe koje su tih dana pojačavale obruč i napade na Vukovar. Pregledani vjerodostojni izvori ne omogućuju da se za samo noćno kretanje Našičana Bogdanovci – Lužac pouzdano izdvoji jedna konkretna neprijateljska podjedinica, pa je ne bi bilo odgovorno naknadno dopisivati. Hrvatski vojnik

Osamnaest imena u ratnom gubitku

Današnji podaci Udruge vukovarskih veterana Našice govore da je od 67 dragovoljaca 18 poginulo ili nestalo tijekom obrane Vukovara i nakon sloma grada. Dio je ubijen na Ovčari, dio je stradao u borbama, a mnogi preživjeli završili su u logorima u Srbiji.

Kod raspodjele preživjelih stari se izvori ipak razlikuju. Jokićeva kronologija navodi 11 ljudi koji su izišli u proboju, petoricu evakuiranih kao ranjenici i 33 zatočena, dok je Grad Vukovar u objavi iz 2015. naveo 16 iz proboja, četvoricu iz konvoja ranjenika i 29 zatočenih. Broj 67 i broj 18 stradalih pritom ostaju zajednički, razlika se odnosi na kasniju kategorizaciju sudbina preživjelih.

Trideset i peta obljetnica obilježena je 25. rujna 2026. kod spomen-obilježja „Uskrsla Hrvatska” u Našicama, gdje su se okupili preživjeli vukovarski veterani, predstavnici Grada i obitelji. Izvješće s ovogodišnjeg obilježavanja bilježi i da je među 67 dragovoljaca bilo 15 ljudi iz Donje Motičine.

67 ljudi odazvalo se pozivu grada koji je bio pod snažnim napadom, prošlo opasnim koridorom i rasporedilo se na neke od najtežih položaja obrane. Trideset i pet godina kasnije taj podatak zaslužuje mjesto ne samo u lokalnoj, nego i u široj kronologiji Bitke za Vukovar.