U tri sata napadnuta postaja u Belom Manastiru, istoga dana djelovao ZNG

U rano jutro 15. kolovoza 1991. minobacačkim projektilima napadnuta je Policijska postaja Beli Manastir. Vatra je, prema istraživačkom tekstu Ivana Galovića objavljenom u časopisu Hrvatski vojnik, otvorena oko tri sata iz smjera vojarne JNA „Kosta Nađ“. U vojarni su tada bili smješteni 51. granični bataljun i 39. centar za odgoj i dresuru pasa, ali dostupni javni izvori ne navode kojoj je postrojbi pripadala posada koja je toga jutra rukovala minobacačem. Ne navode ni broj ispaljenih mina, nastalu štetu ili moguće stradale u tom napadu.

Napad nije bio izdvojen događaj. Policijska postaja prvi je put jače napadnuta tromblonskim minama 28. srpnja, a tijekom kolovoza granatiranja i napadi na ophodnje postali su gotovo svakodnevni. U noći s 12. na 13. kolovoza iz Uglješa je minobacačima gađan Beli Manastir, dok je iz Jagodnjaka napadano prema Čemincu i Petlovcu.

Samo dva dana prije napada od 15. kolovoza iz zasjede su ubijeni pripadnici Policijske postaje Beli Manastir Marjan Kuzman i Zoran Sinanović. U drugoj zasjedi, postavljenoj policajcima koji su im krenuli pomoći, poginuo je pripadnik Specijalne jedinice policije Osijek Vidoja Marić, a više policajaca je ranjeno. Dan poslije zapovijedanje postajom preuzeo je Anto Prgomet. (PU osječko-baranjska, Hrvatski vojnik)

Gardisti iz Čeminca djelovali prema Uglješu

Istoga 15. kolovoza zabilježeno je jedno od prvih borbenih djelovanja ZNG-a na području Baranje. Pripadnici 3. satnije 1. bojne 3. brigade ZNG-a, pod zapovjedništvom Ivana Rebrine, iz Čeminca su minobacačima kalibra 120 milimetara gađali neprijateljski minobacački položaj u Uglješu. Dostupna kronologija ne navodi vrijeme toga djelovanja, pa ga bez dodatnog dokumenta nije opravdano opisivati kao neposrednu uzvratnu vatru na napad izveden u tri sata. (Hrvatski vojnik)

Hrvatsku stranu toga su dana činili branitelji Policijske postaje Beli Manastir i navedena satnija ZNG-a. U obrani Baranje u tom razdoblju sudjelovali su i policajci upućeni iz postaja Valpovo, Donji Miholjac i Đakovo, Specijalna jedinica policije Osijek te manja skupina pripadnika HOS-a iz Čeminca. Međutim, izvori ne potvrđuju da su sve te skupine bile neposredno uključene u borbu 15. kolovoza.

Na suprotnoj strani djelovali su JNA, Teritorijalna obrana Baranje, lokalni pobunjenici i dobrovoljci pristigli iz Srbije. Najjača postrojba JNA na tom području bila je 36. mehanizirana brigada 12. novosadskog korpusa. Ipak, određenu neprijateljsku postrojbu ne može se bez čvrstog dokumenta proglasiti posadom minobacača u Uglješu ili izvršiteljem napada na postaju. Takva preciznost još nedostaje javno dostupnoj kronologiji.

Ivan Rebrina poslije je teško ranjen u borbama kod Darde, Meca i Bilja, a poginuo je 22. lipnja 1992. na Posavskom bojištu. Dom Hrvatske vojske u Osijeku od 2021. nosi njegovo ime. (Oružane snage RH)

Obrana koja je prethodila okupaciji

Novi napad na postaju počeo je već 16. kolovoza. Dana 18. kolovoza zgrada je pogođena s trideset mina, a 21. kolovoza zajedničkim djelovanjem JNA, pobunjenika i srpskih paravojnih snaga postaja je zauzeta. Branitelji su se izvukli prema Petlovcu i Mađarskoj. Dokument okupacijskih vlasti od 11. rujna potom otvoreno navodi da Baranju nadziru JNA, Teritorijalna obrana i novoosnovani srpski organi unutarnjih poslova te da su hrvatski zakoni stavljeni izvan snage. (HMDCDR, dokument 152)

U Belom Manastiru je 13. kolovoza 2026. obilježena 35. obljetnica pogibije Marjana Kuzmana i Zorana Sinanovića. Položeni su vijenci ispred postaje i održana je misa za poginule, umrle i nestale branitelje. Službena objava spominje učestala granatiranja, ali posebno ne izdvaja napad 15. kolovoza ni djelovanje Rebrinine satnije. (PU osječko-baranjska)

Upravo je zato potrebno bilježiti ono što se može dokazati, ali i jasno označiti praznine u izvorima. Činjenice ne ostavljaju prostor za izjednačavanje strana, hrvatski policajci i gardisti branili su postaju, naselja i ustavni poredak svoje države, dok su JNA i srpske pobunjeničke snage napadima pripremale zauzimanje Baranje. Djelovanje malobrojnih gardista iz Čeminca pokazalo je da agresorska vatra, unatoč golemom nerazmjeru snaga, nije ostala bez organiziranog hrvatskog otpora.