DRŽAVNI TERORIZAM SFRJ Pronađeni dokazi o otmici i likvidaciji Stjepana Crnogorca

23.11.2013. 15:10:07

1_189813

Dokumentacija akcija 'Raduša', 'Venera', 'Duet' i 'Pero', pokazuje kako je slovenska Udba bila uključena 1972. godine kad je 19 pripadnika HRB-a upalo Jugoslaviju i likvidirano na području Bugojna. Među tim dokumentima našao putovnicu na ime Marko Golac i bila mi je malo sumnjivo jer je imala nedostataka. Nazvao sam Vukušića, pitao ga znači li mu nešto ime Stjepan Crnogorac, a kad mi je potvrdno odgovorio, utvrdio da se naš Marko Golac rodio točno istog nadnevka kao i Stjepan Crnogorac. I tada mi je bilo jasno da se radi o čovjeku za kojega u Hrvatskoj imaju podatak da je nestao 2.7.1972. godine u Salzburgu i da doveden u Sloveniju, riječi su Romana Ljeljaka o najnovijim otkrićima u tajnim arhivama slovenske Udbe

U  četvrtak 7. studenoga 2013., u prostorijama Svetovnoga slovenskoga kongresa u Ljubljani, održana je konferencija za medije povodom pronalaska dokaza o otmici i likvidaciji Stjepana Crnogorca početkom srpnja 1972. u Salzburgu. Na konferenciji su govorili Roman Leljak, poznati slovenski istraživač poratnih zločina jugoslavenskog komunističkog režima, č.s. Bernardina Crnogorac, sestra Stjepana Crnogorca, i autor ovoga feljtona Bože Vukušić.

OTMICA I LIKVIDACIJA STJEPANA CRNOGORCA

Prema izjavama više svjedoka, kao i navodima u elaboratima Udbe i KOS-a, Stjepan Crnogorac pripadao je najužem krugu vodstva Skupine Fenix 72 u Austriji te je također imao zadatak pripremiti još jednu skupinu, uglavnom od članova HRB-a u Austriji, koja bi se tijekom ljeta 1972. priključila prvoj. Udba je to očigledno htjela spriječiti njegovom otmicom i likvidacijom. Stjepan Crnogorac je rođen 7. prosinca 1946. u Sovićima pokraj Gruda u Hercegovini, gdje je završio osnovnoškolsko obrazovanje. Nakon gimnazije upisao je Bogoslovni fakultet, ali je ubrzo odustao. Budući da nije mogao nastaviti školovanje u Jugoslaviji, uz pomoć nekadašnjih crkvenih starješina, upisao se na studij psihologije i filozofije u Salzburgu. Tu je upoznao vlč. Vilima Cecelju, voditelja tamošnje Hrvatske katoličke misije, koji mu je pomogao da pronađe smještaj i dobije posao u Caritasu, a Crnogorac mu se odužio aktivnim sudjelovanjem u radu misije, posebno kao ministrant i pjevač u crkvenome zboru. U Salzburgu je Stjepan Crnogorac ubrzo upoznao nekolicinu hrvatskih studenata i mlađih 'gastarbajtera', koji će kasnije biti osumnjičeni da su pomagali u pripremi Skupine Fenix 72, poznatije u nekadašnjoj jugoslavenskoj javnosti kao 'Bugojanska skupina'. Petorica Crnogorčevih prijatelja i poznanika iz Salzburga priključit će se toj devetnaesteročlanoj skupini prilikom upada 20. lipnja 1972. u Jugoslaviju s namjerom da podignu narodni ustanak. Skupina je prešla državnu austrijsko-slovensku granicu u blizini Mute, gdje su zarobili vozača kamiona koji je prevozio mineralnu vodu 'Radenska' iz Radenaca u Dravograd i uputili se u Srednju Bosnu. Kao što je poznato, njihova akcija nije uspjela.

SLOVENSKA UDBA U 'SPECIJALNOJ AKCIJI'

O najnovijim otkrićima u tajnim arhivama slovenske Udbe govorio je Roman Ljeljak: 'Tu su dvije fotografije Stjepana Crnogorca. Desna je kasnije upotrijebljena za kidnapiranje. Da sam došao do svega što ću danas reći, počeo sam raditi na četiri operativne akcije, čija se dokumentacija nalazi u Arhivu Republike Slovenije. To su kutije 1160, 1161 i 1162 u kojima se nalaze četiri skupine podataka, koje su nazvane kao operativna akcija 'Raduša', 'Venera', 'Duet', a jedna do četiriju operativnih akcija je 'Pero'. Sve četiri akcije, u biti, govore kako je slovenska Udba bila uključena 1972. godine kad je 19 pripadnika Hrvatskoga revolucionarnog bratstva upalo preko Mute u Jugoslaviju i koji su kasnije likvidirani na području Bugojna.  No i kada sam gledao tu arhivsku građu, našao sam ovu putovnicu. Sam sebe pitao sam kako to da se putovnica, originalna, koja nije poništena, nalazi u arhivskoj građi. Zašto i na koji način? Znao sam da to nije u redu. Sama putovnica izgleda nekako 'normalno', izdana na ime Marko Golac, putovnica je u biti onakva kakve svi poznajemo iz vremena Jugoslavije. Malo mi je i smetalo to, da kao što vidite ime Marko Golac nije upisano ravno s crtom u putnom listu. To mi je bilo malo sumnjivo, ali s obzirom na godine u kojoj je nastala i to je bilo moguće.  I nadnevak rođenja, 7.12.1946., u Brežicama, nije mi ništa značilo. Ali svejedno taj sam dan pozvao Božu Vukušića i pitao ga znači li mi nešto ime Stjepan Crnogorac. Da, da, bio je njegov odgovor. I onda sam provjerio i utvrdio, da se naš Marko Golac rodio točno istog nadnevka kao i Stjepan Crnogorac. I tada mi je bilo jasno da se radi o čovjeku za kojega u Hrvatskoj imaju podatak da je nestao 2.7.1972. godine u Salzburgu. Tad mi je bilo jasno da je to baš Stjepan i da je taj čovjek doveden u Sloveniju. Dalje, u istoj kutiji nađem bankarsku knjižicu iz Salzburga, Sparkasse, kako god da se tada nazivala. Knjižica je također bila u originalu. Na knjižici je upisan pozitivan saldo u visini 30.000 šilinga. Tada to nije bilo malo novca. Pozitivan saldo ovdje vidite. Zadnji put je 12. 06. položio 2000 šilinga. U kutiji ima mnogo originalnih dokumenta, što sve ukazuje na to da je nekomu to oduzeto i nikad vraćeno. U daljem radu sve je bilo jasnije što se dogodilo. Najprije mi je Bože Vukušić potvrdio da je slika na pasošu veoma slična  Stjepanu Crnogorcu. Mi tada nismo imali sliku bolje izrade, i u Hrvatskoj je Bože nije posedovao. Bilo mi je to i normalno. Nisu imali njegove slike, jer su ga samo pratili. To da su ga pratili se jasno vidi iz mnogo zabilješki o njegovom nadzoru, koje su u arhivskoj građi. Prvi momenat sam mislio, da su u Sloveniji našli fotografiju njemu slične osobu, stavili je u putovnicu da bi ga mogli dovesti ovamo. Kad smo u daljem radu upoznali i sestru i brata Stjepana Crnogorca i došli do originalne fotografije, tada nam je bilo jasno da je fotografija u putovnici ipak bila orginalna. Tu je jedan dokumenat koji ubojstvo povezuje s operativnim akcijama Udbe – 'Raduša', 'Venera', 'Duet'. Slovenska služba o samom predmetu podnosi izvještaj u Beograd. Sljedeći dokumenat koji me je iznenadio je ovaj ovdje, slabo se vidi, pročitat ću vam. Boris Mužič piše Gorenc Silvu, da je akcija vani uspjela, da je potrebno da sad plati dogovorenih 20.000 dolara američkih i 60.000 novih dinara, da isplate saradnike Udbe. U tom dokumentu, vidite, navedeno je i devet saradnika Udbe, što u biti znači da kidnapiranje nisu izvršili operativni radnici zaposleni u Udbe nego suradnici Udbe...'

JE LI I MILAN KUČAN SVE ZNAO?

'... Tri saradnika Udbe – 'Bilič', 'Kovač', 'Željko', to su kodna, tajna imena suradnika, za koje još ne znamo točno njihova prava imena. Oni su dana 03.07. došli u stan u Salzburgu gde je stanovao Stjepan i probudili ga, predstavili se kao austrijska policija i rekli mu da će ga odvesti na austrijsku policijsku stanicu. Vani su još troje saradnika Udbe čekali u osiguranju -, to je bila saradnica 'Špela', 'Branko' i 'Boris'. Za troje suradnika koji su bili u osiguranju, oko same zgrade, poznato mi je da su ta tri saradnika ključna u takvoj operativnoj akciji, koji su morali veoma poznavati sam kraj i ljude, i samog Stjepana, da bi mogli odmah reagirati, kad bi prepoznali poznatu osobu, koja bi mogla doći u posjetu i slično. Postojala su još tri suradnika, takozvani opserveri, koji su iz daljine 300 do 500 metara samo posmatrali i pristupli bi u pomoć ako bi zatrebalo. Po dolasku, saslušanju Stjepana Crnogorca ovdje u Sloveniji, naime u arhivskoj građi postoji preko 200 strana osobne izjave Stjepana Crnogorca. Po samom rukopisu stekao sam utisak da se Stjepan nije bojao za svoj život, pisao je veoma mirno. Nadao se, da će se dogovoriti, da će započeti legalni postupak protiv njega. No u zadnjem djelu izjave on sam Udbi opisuje kako su ga kidnapirali. Znači napisao je da je rano ujutru došlo troje ljudi, da je jedan bio debeo i bez kose, da su mu rekli da će ga odvesti na austrijsku policijsku stanicu. No on već u tom dijelu piše da mu je sve skupa bilo sumnjivo, jedan od troje je držao ruku u džepu i bio malo nervozan, obično policajci nisu takvi, ali  je svejedno vjerovao i ušao sa njima u kola. Kad su krenuli,  treba još reći da su mu već u stanu stavili lisice, odmah je primijetio da smjer vožnje nije u pravcu austrijske policijske stanice, primjetio je da se je šofer izgubio, no tada mu je postalo još sumnjivije i kad su vidjeli da su krenuli prema Villachu, prema Sloveniji, ne znam, da li je tada već bio autoput, tada mu je već bilo potpuno jasno da ti ljudi nisu austrijski policajci, nego slovenska Udba. Malo prije granice kod Villacha dali su mu nešto da popije, tada je zaspao i probudio se kod Ljubljane. Za sam prelazak granice upotrijebili su putovnicu na ime Marko Golac. Putovnicu sam provjerio i službeno, osoba na ime Marko Golac nikad nije postojala u Sloveniji.  U arhivu je sve očuvano, to što sam tu naveo. No najbitnije je da je očuvan i tonski zapis, očuvane su tri kasete, posebne, mislim, da od 'nagre', za tadašnje godine veoma moderan snimač. Na toj traci je snimljeno njegovo saslušanje. Saslušanje je u glavnom vodila slovenačka Udba. Bio je barem u jednom djelu prisutan i načelnik Udbe za Bosnu i Hercegovinu. Znači od tamo od kuda je po mjestu rođenja bio i sam Stjepan. U postupku austrijski organi progona morat će pored dokaza koje ste danas vidjeli, morat će  saslušati i dobiti informacije od svih pripadnika slovenske Udbe koji su 1972. radili na području Austrije. To su uglavnom operativni radnici Udbe sa područja Slovenjgradca, Maribora i Kranja. U prijedlogu za istragom koji je već u većem dijelu predat austrijskoj policiji, sva ove osobe koje vidite, i još na drugoj stranici, svi oni su aktivno sudjelovali u ovom slučaju, imali su svoje suradnike u Austriji, i svi oni o toj akciji 1972. znaju mnogo. Pošto sam već u novina pročitao da se pominje i Milan Kučan, htio bih kazati, da odgovorim na pitanje da li je Milan Kučan znao za taj slučaj likvidacije - Milan Kučan je od godine 70-te primatelj posebnih izveštaja Udbe Slovenije, koja je u svom radu obavještavala slovenski politički vrh. Zanimljivu je tu nešto. Tada je Milan Kučan bio običan član sekreterijata CK Slovenije, znači samo član, a ne izvršni sekretar ili nešto slično. Vidi se da ostalim članovima sekreterijata to nije bilo poslano. Članova sekreterajata je bilo više. Da odgovorim na pitanje da li je znao, pošto su njih obaveštavali o svemu, postoji velika vjerojatnost da je za taj slučaj znao.'

MOLITVA I NADA

Č.s. Bernardina Crnogorac opisala je kako su ona, njezina braća i sestre, svih ovih godina, preko četiri desetljeća, u molitvi i nadi proživljavala nestanak Stjepana Crnogorca: 'Veoma me je potresla vijest i nove spoznaje o našemu nestalom bratu Stjepanu, kao i cijelu našu obitelj i ovdje nazočnoga  brata Ferdu. Prošlo je četrdeset bolnih godina od nestanaka našega brata Stjepana. Uvijek smo se nadali da ćemo kad-tad doznati nešto o njemu ako ne o živu a ono mrtvu. Često smo se pitali: - Gdje je nestao? Kako je umro? Ako je mrtav, da smo ga makar dostojno, kao brata, sahranili, da ima svoj grob, na što ima pravo svaki čovjek. Bogu hvala, evo, danas znamo dio njegove sudbine. Ma, kako nam je teška i  bolna, napokon smo doznali kako je završio svoj ovozemaljski život. Nikada ga nismo prestali tražiti. U traženju smo se uvijek nadali da ćemo nešto doznati, ali bilo je nemoguće bilo što doznati. Iako smo vidjeli da je sve nemoguće, nismo se prestali nadati. Osobno sam kao rođena sestra i kao časna sestra, samo molila za brata Stjepana i za sve dobre ljude koji su nam željeli pomoći doznati istinu o našemu Stjepanu. Hvala svima onima koji su godinama radili da bi rasvijetlili Stjepanov nestanak. Oprostite, svjesna sam da ste mnogo učinili, ali s ovoga mjesta upućujem zamolbu državnim vlastima u  Sloveniji da nam pomognu pronaći posmrtne ostatke našega Stjepana, da bismo ga dostojno sahranili, kao brata i mladoga junaka, koji je svjesno dao svoj život za svoj hrvatski narod i svoju domovinu Hrvatsku. Molim i crkvenu vlast u Sloveniji da nam u ovomu pomogne. Sljedećih dana pisano ćemo zamoliti mjerodavne službe u državi Sloveniji da nam pomognu naći bratove posmrtne ostatke.' Na kraju svoga izlaganja autor ovoga feljtona napravio je usporedbu između ovoga otkrića u Sloveniji i sličnih slučajeva u Hrvatskoj: 'Želim napomenuti da su navedene likvidacije i otmice sa smrtnim posljedicama, i sa stajališta tadašnjih zakona SFRJ, bez obzira na bilo kakvu, bilo pravnu, političku ili karakternu ocjenu same žrtve, predstavljale kaznena djela teškog, tzv. kvalificiranog ubojstva. Kad bi prihvatili opravdavanje motiva tih djela argumentima političkog rezona, što često čine apologeti jugoslavenske države i njenog komunističkog režima, zapravo bi pridonosili uvjerenju o potrebi još većeg i oštrijeg podlijeganja kaznenoj odgovornosti naredbodavaca, organizatora i izvršitelja takvih kaznenih aktivnosti, posebice u stranim državama poput Austrije i Italije gdje se politički motivirana zlodjela krajnje strogo sankcioniraju. Javnost u Hrvatskoj u međuvremenu je vrlo svjesna te činjenice uslijed rasprava o Europskom uhidbenom nalogu koji su raspisala mjerodavna njemačka pravosudna tijela protiv posljednjih šefova Udbe u Zagrebu i Beogradu, Josipa Perkovića i Zdravka Mustača zbog umiješanosti u ubojstvo poznatog hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića 1983. u Münchenu. Naime, sva istraživanja u Hrvatskoj govore da najveći dio javnosti podržava zahtjeve za njihovim izručenjem i procesuiranjem. Uvjeren sam da isto raspoloženje postoji i u Sloveniji kad su u pitanju nekadašnji visoki dužnosnici Udbe koji su odgovorni za smrt Stjepana Crnogorca i možebit još nekih političkih emigranata, i da će slovenska javnost u skladu sa suvremenim europskim demokratskim i pravnim standardima zauzeti stav da i oni moraju odgovarati za svoja zlodjela.'

23-11-2013- 13-59-10

23-11-2013- 14-03-00

23-11-2013- 14-08-03

23-11-2013- 14-08-38

Izvornu vijest možete pogledati OVDJE

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.