Josipović - koji nikada nije pozvao Tužiteljstvo da proširi optužnicu za Vukovar, da optuži KOS i vrh JNA, koji nije pisao nakon sramotnog puštanja Šljivančanina, nije imao riječi kritike nakon prvostupanjske presude Gotovini, niti šestorici Hrvata iz BiH - odjednom je pokrenuo Hrvatsku i svijet ne bi li vratio Šešelja u pritvor! Ivo i Voja ne vole se javno. Ne pamtim da je Ivo Josipović ikada pokazao toliko otvorenog neprijateljstva prema bilo kome, kao što ovih dana pokazuje prema Voji Šešelju. Tek što je Voja pušten na (privremenu) slobodu, ili kako je on to sam definirao nakon što ga je "Hag na brutalan način izbacio iz ševeningenske tamnice", Ivo je počeo pisati pisma uokolo, grozničavo tražeći način da vrati Voju u Haag. Još Voja nije stigao izgovoriti niti onu svoju poznatu verbalnu kompoziciju o Srbiji do linije Kavlobag-Kavlovac-Vivovitica i pozdraviti "osloboditelje Vukovava" uz obljetnicu okupacije grada, a već je predsjednik Haaškog suda Theodor Meron na stolu imao Ivino pismo u kojem traži da si uzmu Voju natrag u tamnicu. Doduše, već je iz iskustva poznato da Meron ne sluša Ivu. Već mu je jednom pripremio zamku oslobađajućom presudom Gotovini i Markaču, nakon što su Ivo i dvije Vesne (Teršelič i Pusić) doznavši za osuđujuću presudu i potvrdu udruženog zločinačkog pothvata od prijateljskog im suca Pocara na jednom seminaru u Zagrebu, već sve pripremili za veliku osudu Tuđmanove zločinačke politike - i HTV i Jutarnji list i svoje haljine i svoje govore... A onda Meron iznenada izdajnički pročita: nema zločinačkog pothvata, nema krivnje Gotovine i Markača, odmah osloboditi obojicu. No Ivo mu je ipak pisao, takvom kakav je, nemajući više kome drugome pisati. Ali iz Haaga mu je ubrzo stigao odgovor da predsjednik Suda nema ništa s time. Uljudan odgovor, doduše, pripomenuo je Josipović, kao da smo mi očekivali da mu sudac Meron otpiše Šešeljevim stilom. Veliki pobornik Haaškog suda tek sada se razgoropadio! Šešeljeve opaske o Vukovaru uz obljetnicu okupacije grada bile su uistinu degutantne. I ja bih možda shvatio tu Ivinu iznenadnu epistoplarnu ofenzivu da sam ga ikada prije vidio i čuo da je ponukao haašku tužiteljicu, bilo Carlu del Ponte ili još možda njezinu prethodnicu Louise Arbour, da ne zaustavlja optužnicu na onoj prvoj optužnici protiv Vukovarske trojice Mrkšić-Šljivančanin-Radić, da ne zaustavlja optužbe za zločine u Vukovaru na Ovčari, da istraži i optuži za razaranje grada, za razdvajanja ratnih zarobljenika i civila u Veleprometu i Borovocomercu na one koje treba odmah ubiti i one koje treba privremeno poštedjeti, da istraži logore u Srbiji, jer to vodi do vrha JNA i njegove obavještajne službe poznatije kao KOS, do glave istinske zločinačke organizacije koja i danas skriva dokumente i ne dopušta vukovarskim majkama, sestrama, suprugama da dvadeset godina kasnije barem znaju za grobove svojih najmilijih. Nisam čula Ivu da je ikada tako što rekao. Čak štoviše, uporno je branio haaške tužiteljice od kritike, apelirajući na sve nas da se suzdržimo od kritičnosti dok one ne obave svoj posao. Shvatio bih to Ivino zgražanje nad Šešeljem da sam ikada čuo kako piše i upozorava: Šešelj je huškač i u ratu je uistinu širio teror, ali ovo što nam serviraju iz Beograda je čisto podmetanje. Aca je vrh zločinačke hobotnice, a ne Voja! Aca, iliti general Aleksandar Vasiljević, tadašnji načelnik Uprave bezbednosti JNA, koji je stigao u Vukovar odmah nakon njegova pada je taj koji je odlučivao kako će se postupati prema ratnim zarobljenicima i civilima iz vukovarske bolnice, Veleprometa, Borovocomercea. Kao bivši Titov gardist, bivši ročnik pri Generalštabu JNA u Beogradu barem je Ivo morao znati što je to Uprava bezbednosti, kolokvijalno KOS i kakva je njihova moć i uloga u mirnodopskim , a osobito u ratnim vremenima. Ali nisam primijetio da Ivo upozorava ili piše u Haag: ne dajte da vam podmeću, koje su to najvulgarnije manipulacije da ratni huškač Voja, tada detaširan u Bosnu, odlučuje što će biti sa zatočenicima na Ovčari pokraj živog genarala Ace u Vukovaru. A tada, prije desetak godina, je kao neovisni intelektualac, vrsni pravnik, veliki pobornik Haaškog suda s vrlo dobrim vezama u haaškom tužiteljstvu Ivo uistinu bio gotovo pozvan to učiniti. Meronu nije pisao ni kad je Šljivančanin oslobođen Nisam primijetio niti da je hrvatski predsjednik Ivo pisao Teodoru Meronu ujesen 2011. kada je jednom sramotnom sudskom manipulacijom, u izvanrednom postupku nakon pravomoćne presude iz zatvora izvučen i optužbi za Ovčaru oslobođen KOS-ov terenski koordinator ubojstava na Ovčari, zloglasni Veselin Šljivančanin. Izveli su to tako što su se pozvali na alibi kojeg je Šljivančaninu dao njegov nadređeni drug iz KOS-ove strukture general Miodrag Panić. U jednom drugom suđenju, Panić, koji je i sam trebao biti (o)suđen za zločine nad zarobljenicima nakon okupacije Vukovara, je rekao otprilike da takav karakterni čovek i drug kakav je Veselin Šljivančanin nikada ne bi dopustio paravojskama da pobiju ljude na Ovčari da je to znao. I to je bilo dovoljno. To je bio dokaz za oslobađanje u izvanrednom postupku nakon pravomoćne presude. Predsjednik Ivo tada nije tražio put da ukaže Vijeću sigurnosti kako je to „pljuvanje u lice međunarodnoj pravdi", iako ta neoptuženost i neosuđenost KOS-ova vrha ima mnogo ozbiljnije reperkusije na hrvatsku stabilnost i sigurnost i mnogo je veće ponižavanje žrtava od Vojinih velikosrpskih eskapada. Ne sjećam se da je Ivo ikada spomenuo KOS kao glavu zločinačke organizacije, a osobito ne u kontekstu u kojem spominje Šešelja ovih dana: „Očekujem da će i Europa reći da taj duh iz boce, kako ga zovem, duh jednog agresivnog nacionalizma i šovinizma koji se ponovo javlja, nema mjesto na europskoj političkoj mapi. Da će na taj način i politički obvezati sve države, a posebno Srbiju da vodi računa da taj duh ne zaleluja i da se ponovo ne probudi", poručuje Josipović, ohrabren rezolucijom Europskog parlamenta o Šešelju, koju je svim snagama poticao. Osobito ga veseli zahtjev tužitelja Bramertza za povratkom Šešelja u pritvor i zahtjev preispitivanje odluke Sudskog vijeća o privremenom puštanju na slobodu. Doduše s Bramertzom se Ivo oduvijek dobro slagao, osobito onda kada je umjetno stvorenom aferom "topničkih dnevnika" nastojao zadržati što dulje, po mogućnosti zauvijek, Hrvatsku u postjugoslovenskom regionu, Josipoviću vrlo bliskom okružju. I po prvi put čujem da Ivo tako otvoreno kritizira Haaški sud. „Primarni krivac za ovu situaciju je Haaški sud", hrabro poručuje Josipović, koji baš nikada taj sud nije kritizirao. Jedan od razloga je svakako izborna kampanja koju mu Voja namjerno kvari. Vojina potpora Ivi i (Vesni) izgovorena i u srpskim medijima i potom u hrvatskoj "Bujici", usmjerena je, dakako, na njegovu diskvalifikaciju u predsjedničkoj kampanji. I Voja to dakako čini namjerno. Možda Ivo ne zauzima toliko privilegirano mjesto u Vojinu životu kako njegovi vlastiti učenici, aktualni srpski predsjednik Tomislav Nikolić i premijer Aleksandar Vučić, po kojima je prozvao svoje dvije metastaze na jetri. Ali sasvim izvjesno Ivo jest u onome krugu ljudi kojem Voja smišlja osvetu, kako je prvotno najavio, a potom neuvjerljivo demantirao. No njihov međusobni odnos ne može se svesti samo na osobnu nesnošljivost niti na predsjedničku kampanju. On u svojoj biti sadrži arhetipski odnos zvijezde petokrake i četničke kokarde: u ratu, pred Haaškim sudom i u poslijeratnoj pomirbi. Ivin i Vojin rodoslovno-obiteljski background Već svojim biografijama Ivo i Voja su bili predodređeni za različite uloge. Voja je podrijetlom sarajevski Srbin hrvatskih hercegovačkih korijena, koji je rođen u obitelji željezničkog konduktera, djetinjstvo je proveo u željezničarskom podstanarstvu u staroj sarajevskoj željezničkoj stanici, iznimne inteligencije (navodno mu je IQ 240), koji je pravo završio u dvije i pol godine 1976. i potom ga odmah magistrirao i doktorirao, koji je svoju intelektualnu superiornost hranio ideologijom velike Srbije, s kojom će da pobedi ceo svet, osobito najveće srpske neprijatelje Vatikan, Germaniju, Britaniju, i Ameriku - kad poludi... U zatvoru je završio već 1984. - osuđen je na osam godina zbog anarholiberalnih ideja i ekstremnog nacionalizma, izašao iz njega (ili bio izbačen?) dvije godine kasnije, predodređen od tadašnjih komunističkih struktura da postane vođa četničkog pokreta. Šešelj je bio baš ono što im je trebalo. Dovoljno inteligentan i karizmatičan, dovoljno glasan i lud, dovoljno ambiciozan da bude primijećen, da se svi oni mogu iza njega sakriti i da mu se sve što oni učine može pripisati. I u ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini je srčano i s uvjerenjem odigrao ulogu velikosrpskog strašila koje je pozivalo da se Hrvate ubija kao kerove uz tarabu, zahrđalom žlicom, koji je provodio kampanje zastrašivanja Hrvata u Vojvodini, koji se hvalio svojom paravojnom postrojbom - Belim orlovima... Ivo je rođen kao mali princ novog komunističkog poretka, Jugosloven hrvatskog podrijetla, tata Ante je mogao birati stanove po Zagrebu otete neprijateljima revolucije, sukladno svojim zaslugama za stvaranje i održavanje revolucionarnog poretka. Ivo je bio predestinirana jugoslavenska komunistička elita: pametan koliko treba, mediokritet koliko je nužno, naučio je dobrom umreženošću nadoknađivati nedostatak talenta i ostvarivati svoje ciljeve podmuklošću i zaplotnjaštvom bez javnog izlaganja. Malo tko ga je uopće primijetio dok se nije kandidirao za predsjednika Hrvatske, a stalno je bio tu negdje... Doduše, malo mu se izgubio trag početkom devedesetih, dok je Voja kao četnički vojvoda bio najglasniji velikosrpski promotor, kada je u Hrvatskoj propadalo Ivino jugoslovensko komunističko carstvo, ali se ponovno pojavio sredinom devedesetih muvajući se zaplotnjački oko Haaškog suda. Navikao na rad iza leđa, iz potaje, o čemu je i kod kuće mogao steći dobar trening, Ivo je u međunarodnoj pravdi prepoznao mogućnost da se osveti onima koji su mu srušili jugoslavensko crveno carstvo, prvenstveno onima u Hrvatskoj. Pojavio se u Haagu kao neki časnik za vezu Hrvatske sa Sudom i odmah se uspješno infiltrirao, o čemu je prije nekoliko godina internetom kružila diplomatska bilješka tadašnjeg hrvatskog ambasadora u kojoj se pita čiji je Josipović savjetnik i koga zapravo zastupa hrvatsku državu ili haško tužiteljstvo. Jer ne ponaša sekao da zastupa hrvatsku državu. Ali nitko tome nije pridavao osobitu pažnju, a Ivina umreženost je rasla i rasla. Od početka saradnik na politici podijeljene krivnje Sada se s vremenskom distancom može sagledati, zaključiti i dokazima potkrijepiti kako je Ivo od prvog trenutka aktivno radio i s Tužiteljstvom surađivao na politici podijeljene hrvatsko-srpske krivnje za rat koja prevedena u haaške optužnice znači: proglasiti Domovinski rat unutarnjim sukobom, odnosno građanskim ratom, staviti na haaške optužnice hrvatski vojni i politički vrh u dvostrukom zločinačkom pothvatu (Oluja i muslimansko-hrvatski rat u BiH), prevaliti odgovornost za zločine u srpskoj agresiji na Hrvatsku na srpske paravojske i lokalne srpske vlasti, amnestirati vrh JNA i osobito njezinu obavještajnu strukturu KOS, koja će u međuvremenu iznjedriti novu upravljačku elitu regiona – decu komunizma. Oni će ponovo biti ti koji će uspješno kontrolirati nacionaliste i šoviniste svih boja, kao što su to činili i od 1945. do 1990. Vojo je tu bio predvidiva kolateralna žrtva. Iako je Ivina i Acina petokraka zapravo proizvela Šešeljevu kokardu i u ratu je obilato koristila, pred Haaškim sudom je kokarda dobro došla kao žrtveni jarac, a u poslijeratnoj politici pomirbe unutar regiona je tolerirana kao sadržaj, prihvaćeni su oni koji su se presvukli (Nikolić i Vučić...), ali je postala nepoželjna na Vojinoj šubari i u Vojinoj retorici. Voja je kolateralna žrtva sporučen Haaškome sudu. Isporučio ga je zapravo Aco, štiteći njime sebe i svoju mrežu. Ivo je u svemu u potaji sudjelovao, što nečinjenjem, a ponešto i činjenjem. I on je dio te nove poslijeratne neokomunističke elite - i on je bio dio projekta. Zato nije pisao, nije govorio, nije prosvjedovao zbog svih ranijih podvala Haaškog suda, ni zbog Vukovara, ni zbog Šljivančanina, niti zbog Oluje, a kamoli zbog optužnice i presude protiv vojnog i političkog vrha Herceg-Bosne kakve civilizirani svijet dosad nije imao priliku vidjeti. Ali sad kada je Haaški sud pustio Voju na (privremenu) slobodu Ivo je pokrenuo sve - od Sabora, preko Europskog parlamenta do Vijeća sigurnosti ne bi li vratio Voju u pritvor. Ili kako on to voli reći, šovinistički duh u bocu, da ne leluja uokolo. Ivo sad uistinu ima ozbiljan problem. Voja neće šutjeti. A Voja sve zna, nema uzalud IQ 240. I neće birati način da zagorči Ivi predsjedničku kampanju. Jer smatra ga suodgovornim, između ostalog i za svojih 12 godina u haaškom pritvoru. Aca im podmetnuo Voju I haaški suci sad mnogo više znaju. Prvostupanjsko vijeće zna da im je Voja podmetnut, da bi se zameo trag glavnim krivcima, Aci i drugovima. Znaju suci da nemaju ozbiljnih dokaza da je Voja ikome ikada zapovjedio bilo koju vojnu operaciju, znaju i da su (i) poznati Šešeljevi Beli orlovi u organizacijskom i zapovjednom smislu zapravo bili Vasiljevićevi Beli orlovi. I predsjednik Haaškog suda Theodor Meron zna koliko su jaki njihovi lobistički krugovi u i oko Suda, koji su ga uostalom pokušali smijeniti prije godinu dana proglašavajući ga američko-izraelskim agentom. Jedan krak tog združenog KOS-ovog ratnog i poslijeratnog djelovanja i suradnje u regionu mogao bi se rasplesti i u Münchenu kroz suđenje Josipu Perkoviću: ponešto kroz opću priču o suradnji, ponešto kroz priču o krivotvorenju dokumenata kojima nastoje zavarati minhenski sud, rađenima po istom modelu kako su to radili pred Haaškim sudom i pred lokalnim sudovima za ratne zločine. Zato Ivo panično nastoji zatvoriti priču i zatvoriti Voju. Ali i njegova su pisma već pročitana.  

• Autor: 7Dnevno / 5. prosinca 2014.
• Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL

Izvorni članak možete pogledati OVDJE