Mladen Pavković: „Dobro“ im je, samo im je žao što ne vide ovu sramotu za koju su se borili

Jeste li ikada čuli za Nediljka Modića (r.1950).? Njegove fotografije i izjave nisu zanimljive široj javnosti, baš kao ni tisuće drugih koji su u hrvatskom Domovinskome ratu prošli kao on. U obranu Hrvatske uključio se dragovoljno početkom 1991., kao pripadnik pričuvnog sastava policije, najprije u Zadru. Potom je vrlo brzo dobio zadaću da kao zapovjednik u Prkosu, selu nadomak Škabrnji, bude jedan od organizatora obrane ovog sela. Bio je pripadnik i Samostalnog bataljuna Škabrnja, zapovjednik satnije u 112. brigade HV-a, itd. i tako redom. Krenuo je, kao i mnogi, sa željom da napokon, na čelu s prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom, Tuđmanom, stvorimo hrvatsku državu u kojoj će se štovati oni koji su dali i bili spremni dati i krv za svoju Domovinu, ali i iz razloga da njegovoj djeci sutra bude bolje. Kad su počeli protesti branitelja u Savskoj 66, a današnjem Trgu Nevenke Topalušić u Zagrebu, nije mogao da i on ne bude tamo. Došao je – slijep. A oslijepio je kao hrvatski branitelj u jednoj akciji hrvatske policije i vojske na Velebitu krajem lipnja 1993. Suborci su ga, svjedoči i hrvatski policajac Ante Milković, pod neprijateljskom vatrom izvukli i otpremili u zadarsku bolnicu, gdje su mu i zbog ostalih teških povreda, liječnici prognozirali da će teško preživjeti. Međutim, preživio je. Živi u Zadru sa suprugom, dvojicom sinova i kćerkom, ali i sedmero unučadi, koji mu daju snagu i zbog kojih mu je stalo da nastavi život. Kako mu je slijepom tolike godine? I vid je dao za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Veli da ovo što se danas događa s hrvatskim braniteljima ni u snu nije očekivao. Čak i takve ljude poput njega nazivaju „privilegiranim“ i brojnim drugim neprimjerenim imenima. A on bi dao sve što ima, čak i više, da ti koji toliko mrze sve što je hrvatsko samo jedno kraće vrijeme budu poput njega – dan i noć u tami, sa bijelim štapom u ruci. Kad ste i u kojim tv emisijama ili na naslovnim stranicama novinama vidjeli Junake Domovinskoga rata poput njega? Njih treba pitati, a nitko ih za ništa ne pita. Možemo samo pretpostaviti kako mu je i kako se osjeća kad svakodnevno sluša na radiju ili televiziji „ugledne“ hrvatske tajkune, dezertere, izdajice, političke „komentatore“ i slične, kako dijele lekcije i uopće se ne osvrću ne na njega, već općenito na ljude koji su poginuli, umrli ili dali dijelove svoga tijela za što? Za državu kakvu je vodio Zoran Milanović sa ekipom!? Kad je gospođa Kolinda Grabar-Kitarović došla na mjesto prvog čovjeka države, za njega je to bilo, kaže, kao da se vratio Tuđman. Nada se da će nova vlast u Hrvatskoj posvetiti istinsku i pravu skrb za ljude koji su bili prvi kad je trebalo, tim više, veli, što su danas hrvatski branitelji i stradalnici, kako oni u Hrvatskoj, tako oni i u BiH, stigli na dno dna. Bolje da smo poginuli u vrijeme Domovinskoga rata nego da prolazimo sve te bljuvotine i marginaliziranja. Na Sveta tri kralja mediji su više uzdizali srpski Badnjak nego hrvatski blagdan. Nisam vidio, ali sam dobro čuo da je i toga dana bio u prvom planu Milorad Pupovac, koji nam neprestano nameće srpsku politiku. A pitajte u Škabrnji na kojoj su strani bila njegova braća u vrijeme napada na to selo? Zar sam ja zbog takvih dao svoj vid, svoje oči?-pita se Modrić. Tijekom dana, ali i dobar dio noći, najčešće sluša radio. Okreće postaje, kaže, ali nigdje pjesama o Hrvatskoj, nigdje Thompsona, nigdje ono što se slušalo kad se pobjeđivalo srpskog i inog okupatora. Samo se „deru“ neki pjevači i pjevačice pjevajući o vinu, nevjerama, biciklima, drogama, homoseksualcima… Ne sjećam se kad sam zadnji put čuo na hrvatskim radio postajama ili televizijskim programa osudu balkonskog krvnika Slobodana Miloševića. O njemu, kao i nizu drugih srpskih ratnih zločinaca se ne priča, ali zato svako malo slušam da je uhićen ili pod istragom neki hrvatski branitelj. O Škabrnji koja je prošla pakao u ratu, i u kojoj nema kuće gdje nema stradalih, ništa se ne čuje. Tek tu i tamo 18. studenoga, na neku od obljetnica masakra. A uz Škabrnje tog dana 1991. teško su stradala i sva okolna mjesta. Tko je do danas osuđen za ratne zločine u ovom kraju? Nitko! Koliko o tome znaju djeca u školi? Nediljko nam dalje priča kako o Marku Miljaniću, zapovjedniku obrane Škabrnja, ima samo riječi hvale te se čudi kako u zadnje vrijeme ima i drugačijih stavova. Smatra da su političari najveći krivci što su braniteljske udruge razjedinjene, jer neprestano vode politiku – „zavadi, pa vladaj“. O šatoru na Trgu Nevenke Topalušić misli da mora i dalje ostati. I on, iako slijep, povremeno dolazi tamo, da bi dao potporu suborcima. Za kontraverznog Predraga Matića nema što lijepoga reći. Nije ga i ne može ga vidjeti, ali od svega onoga što je čuo o njemu, kaže, da bi mu bilo najbolje da je već davno napustio branitelje i otišao „u šumu“ k svojima na grah i kozaračka kola. Kad smo ga pitali, jeli možemo dobiti neku njegovu fotografiju, samo se nasmijao i odgovorio: A koga zanima kako danas izgleda čovjek kao ja? U Hrvatsku sam došao 1990. iz Australije, gdje sam dobro živio. Neka se slikaju i objavljuju razne hrvatske „cece“, šerbedžije, pupovci, tajkuni koji su nas opljačkali, dezerteri i slični, kojih su i inače pune novine i mali ekrani. Ljudi poput mene, u ovoj „slučajnoj“ državi, kako reče Milanović, su „privilegirani“, imaju dobre mirovine, nemaju nekih visokih škola, lijepo žive i tome slično, (možeš misliti!), ali jedino što nemaju, poput mene, je vid, pa srećom ne mogu vidjeti ovu sramotu za koju su se borili… Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)