Mladen Pavković: Zbog čega nitko u Vukovaru nije rekao protiv koga smo se borili, tko je pobio sve te ljude?

Prošla je još jedna obljetnica okupacije Vukovara. U dvorištu ratne bolnice, toga 18. studenoga, okupili su se predstavnici najvišeg političkog vrha, od Josipovića, Milanovića, Leke, ministara... Klapa Hrvatske ratne mornarice pjevala je domoljubne pjesme, a oko sto tisuća branitelja i građana Republike Hrvatske ostalo je ispred ove zdravstvene ustanove jer jednostavno – nisu željeli biti u društvu onih koji trenutačno vode hrvatsku državu (sic!).. Žalosno, ali tako je bilo.

Valjda je sada i ministru branitelja Predragu Matiću jasno da ga ne podržava gotovo nitko od onih koje on službeno predstavlja. Uistinu je ostao bez branitelja, braniteljskih udruga, ali i Vukovara. Sada ne može nitko reći da je to učinila "šačica ljudi", odnosno da se mali broj branitelja i građana ne slaže s trenutačnom politikom koja se iz Zagreba vodi prema gradu junaka, ali i prema svima drugima koji su branili i obranili Republiku Hrvatsku. Bilo je tužno gledati kako predsjednik države, Vlade, Sabora, zajedno sa malim brojem svojih istomišljenika u koloni odlaze put Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskoga rata. Prvi puta legalno izabrana vlast našla se na začelju. A onda, onda su ih zaustavili lampioni na cesti. Tada su Milanović i društvo odlučili, kako su pojedini portali izvještavali, "pobjeći iz Vukovara"!

Čak je i Predrag Matić ostavio svoje branitelje, a još dan prije obilježavanja mnogi su pričali, a poglavito Matić, da će dan obilježavanja proteći dostojanstveno, da ne će biti dviju kolona i tome slično. Očito su ga "njegovi" branitelji, i prijatelji, kako je volio reći,  iznevjerili, kao i obično. Međutim, prigodom programa koji se održavao, kao i svake godine u krugu vukovarske bolnice, nitko, ali baš nitko nije spomenuo: protiv koga smo se borili, tko je poklao sve te ljude, što se stvarno te 1991. dogodilo u Vukovaru. Govorilo se o nevinim žrtvama, ali kako svaki zločin ima svoga zločinca, onda su baš ovakvi skupovi mjesto i vrijeme da se jasno i glasno kaže – protiv koga smo se borili! Na skupovima bivših partizana-komunista, koje rado posjećuju predstavnici državnog političkog vrha, čak ni nakon 60 godina od II. svjetskog rata, tamo nitko ne zaboravlja govoriti i isticati protiv koje su se sile oni borili, a još manje zaboravljaju uzdizati ime Josipa Broza, kojeg danas mnogi svrstavaju među deset najvećih zločinaca u Europi. A tko su bili zapovjednici obrane Vukovara?

Jedino se dostojno naglašava ime jednog poginulog, junaka hrvatskog Domovinskog rata – Blage Zadre! Ostali kao da ne postoji, iako su i oni toga dana bili u Vukovaru, dvojica u kolicima: Dedaković i Merćep i Branko Borković. U koloni s braniteljima ove su se godina našla i tri generala: Gotovina, Markač i Čermak. Dakle, nije bilo "podijele", kolona je bila jedna, samo što se političari ovog puta nisu našli na čelu, pa su vjerojatno i zbog toga ogorčeni i povrijeđeni. A to da nisu "dobro došli" na ovakva i slična okupljanja u vezi Domovinskog rata (oni su to naravno već zaboravili) moglo se zaključiti i prije nekoliko mjeseci u Kninu prigodom obilježavanja Dana pobjede, domovinske zahvalnosti i dana hrvatskih branitelja, kad se okupio vrlo mali broj branitelja, a govor premijera Milanovića bio je – izviždan. Tada je, ako se sjećate, ministar branitelja, baš kao i ovog puta, optužio branitelje, rekao je (otprilike) da su to uradili oni koji "ne vole Hrvatsku", a nešto slično čuli smo i nakon održavanja dana sjećanja u Vukovaru. I to od većine političara. Pa, nije valjda da je sto tisuća ljudi koji su bili u koloni i dostojanstveno se kretali prema Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata "glupo", "bedasto" i da ne razumiju u čemu je problem. A to da nitko od političara nije spomenuo protiv koga smo se borili u Domovinskom ratu, tko nam je bio neprijatelj, koliko je ljudi ubijeno, a koliko protjerano u srpske logore, te što je u tri mjeseca krvavih borbi za Vukovar uništio srpski i crnogorski agresor, zločinačka JNA i domaće izdajice, vjerojatno nisu spominjali da se "ne zamjere" nekim pupovcima ili džakulama, a poglavito ne onima u Beogradu. Tako je ispalo i ispada da mi odajemo počast žrtvama poginulima u ratu, a "ne usudimo" se reći od čije su ruke poginuli!

Pored toga, ni ove godine nisu čitana imena poginulih i nestalih u vrijeme hrvatskog Domovinskog rata u Vukovaru. Kao da su brojke, a ne ljudi od imena i prezimena zaslužni za stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države. A koliko je ljudi točno ubijeno i nestalo u Vukovaru, to vjerujte, nitko ne zna ni nakon 22 godine od početka agresije na vukovarski kraj! Prema hrvatskom generalu Antonu Tusu, oko 1.100 (?) vukovarskih branitelja je ubijeno, 2.600 branitelja i civila označeno je kao nestalo (mnogi su kasnije pronađeni), dok je drugih tisuću hrvatskih vojnika ubijeno na prilazima Vinkovaca i Osijeka. Same brojke, nigdje imena! Tus je također dodao da se intenzitet borbi može prosuditi po činjenici da su gubici u istočnoj Slavoniji između rujna i studenoga 1991. bili jednaki polovici cjelokupnih gubitaka u Domovinskome ratu cijele 1991. A ako je to tako, a jeste, zbog čega se svih ovih godina Vukovar i gotovo čitava Slavonija nije oporavila, već se u tom kraju živi nešto malo bolje nego 1991.?

Samo nekoliko mjeseci prije obilježavanja još jedne obljetnice okupacije Vukovara po tom svetom mjestu počeli su postavljati ploče sa dvojezičnim pismom-latinicom i ćirilicom, iako su dobro znali da u ovome gradu, zapravo mjestu od posebnog pijeteta, nema mjesta za ćirilicu. Bolje bi bilo da su postavljali plakate na kojima bi, poglavito na ćirilici, pisalo koje sve ratne zločince, srpske, crnogorske te zločinačke JNA i domaće izdajice traži hrvatsko pravosuđe. Sve dok istina o Vukovaru ne ugleda svjetlost dana i dok se dostojanstveno ne pokopaju svi poginuli (masakrirani) u agresiji na Republiku Hrvatsku, tu, baš kao ni u mnogim drugim gradovima u Hrvatskoj, nema mjesta ćirilici. Pupovac je ove godine došao u Vukovar samo iz jednog razloga – da "podilazi", kameleonski, kako to samo on zna- aktualnoj hrvatskoj politici, da ugrabi (kako samo on to zna) još više hrvatskog novca za svoje "Novosti" i druge projekte u kojima se blati sve što je hrvatsko.

Sigurno nije došao da se iskreno pokloni hrvatskim žrtvama, jer da je to želio, to je već odavno mogao učiniti, ruku pod ruku s Veljkom Džakulom. (Gdje mu je toga dana bio Stanimirović, kako to da i on nije bio s njime u koloni sjećanja, a taj navodni ratni zločinac živi u Vukovaru?)

Sve u svemu, Hrvati su i ovog puta pokazali da nepravde ne mogu zaboraviti, te da, ako nema kolektivne krivnje, onda nema ni kolektivnog oprosta!

Mladen Pavković

Izvornu vijest možete pogledati OVDJE