Na današnji dan završena najkrvavija bitka 20. stoljeća

Bitka za Staljingrad započela je u ljeto 1942. godine, napadom nacističkih snaga na taj grad, koji je bio veliko industrijsko središte i kao i strateški važna točka, kako za Adolfa Hitlera, tako i za Josifa Staljina. No unatoč opetovanim pokušajima njemačke 6. armije pod zapovjedništvom Friedricha von Paulusa, nacističke snage nikako nisu mogle probiti nepopustljivu obranu sovjetske 62. armije. Bitka za Staljingrad ujedno je najkrvavija bitka 20. stoljeća. Gerilski napadi i okrutna ruska zima, zajedno, počeli su uzimati danak kod Hitlerovih snaga. Sovjeti su čekali do 19. studenoga, kad su odlučili pokrenuti protuofenzivu. Sovjetske snage protuofenzivu su započele snažnim granatiranjem njemačkih položaja, nakon čega su okružili njemačke položaje, napadajući istovremeno s juga i sjevera. Njemački položaji uskoro su postali neodrživi, a jedina šansa za preživljavanje bila je predaja.

Nevjerojatan broj žrtava

Hitler, međutim, nije htio niti čuti za predaju. "6. armija držat će svoj položaj do posljednjeg čovjeka i posljednje runde", naredio je Adolf Hitler. Von Paulus je odolijevao sovjetskim naletima do 31. siječnja 1943. godine, kad se napokon odlučio predati. Von Paulus je zapovjedao s 280.000 vojnika, polovica od kojih je do tog trenutka bila poginula ili na samrti. Njih oko 35.000 evakuirano je s fronte, a preostalih 91.000 sovjeti su poslali u zarobljeničke kampove i logore. Najkrvavija bitka u modernoj povijesti tako je završila s preko 2 milijuna žrtava. Bitka za Staljingrad bila je ključna točka u Drugom svjetskom ratu, nakon koje je Hitler izgubio inicijativu u Rusiji. Ta pobjeda bila je prvi nagovještaj pada Trećeg Reicha.

369. pješačka pukovnija, Hrvatski vojnici u najkrvavijoj bitci II. svjetskog rata

2. srpnja 1941. poglavnik Ante Pavelić izdao je poziv za dragovoljce koji će se boriti protiv boljševizma na strani nacističke Njemačke protiv Staljinovog SSSR-a. Između 3. i 7. srpnja javilo se, na iznenađenje ustaških vlasti, preko 5.000 mladića. Važno je napomenuti da NDH nije nikada objavila rat SSSR-u kao što je objavila Americi, pa su legionari tamo bili dio njemačkog vojnog stroja, kao strani dragovoljci u vojsci Wehrmachta. Kroz 369. pukovniju prošlo je oko pet tisuća ljudi. Veliki dio njih svoje će kosti ostaviti pod Harkovom i Kalačem, na Donu. Prije nego što su 16. kolovoza krenuli na put prema istočnome bojištu, vojnici pukovnije imali su kratku obuku u Dooollersheimu. 369. pukovnija je imala velike probleme s moralom i disciplinom legionara. Više od stotinu legionara je pobjeglo, a neke je strijeljao prijeki sud 100. lovačke njemačke divizije u okviru koje je djelovala hrvatska pukovnija. Opskrba pukovnije zimskom odjećom i opremom je bila vrlo slaba. Po izvještaju pukovnika Ivana Markulja u postrojbi je vladao nered, rasulo i nedisciplina. Markulj je tijekom rata zatražio od nadređenih njemačkih časnika da ga razriješe dužnosti zapovjednika te je na svoje mjesto predložio potpukovnika Marka Mesića. Mesić je 2. veljače 1943. pao u sovjetsko zarobljeništvo kao posljednji zapovjednik 369. pukovnije. Veliki dio zarobljenih časnika i legionara 369. pukovnije se u sovjetskom zarobljeništvu pridružila novoosnovanoj jedinici nazvanoj 1. Samostalna Jugoslavenska Brigada pod zapovjedništvom potpukovnika Marka Mesića i ostalih zarobljenih hrvatskih časnika. Neki legionari su odbili sudjelovati u brigadi i ostaju u ruskim logorima.

Poslije rata

Veliki broj legionara gine na raznim bojištima tijekom rata jer su kao bivše ustaše gurani u borbe bez ikakve vojsne logike da se dokažu u teškim borbama. Hrvatske legionarske časnike i veterane bitke kod Staljingrada kao što su potpukovnik Egon Žitnik, major Marijan Tuličić, poručnik Ivan Vadlja, poručnik Vlahov, poručnik Tahtašimov, poručnik Draženović, major Marijan Prišlin, viši partizanski oficirski kadar gledao je s nepovjerenjem i otvorenim prezitrom unatoč bitkama na Donu, pod Harkovom i Kalačem te u Češkoj koje su izvojevali kao pripadnici Samostalne Jugoslavenske Brigade. Josip Broz Tito je Mesića osobno primio 1944. i nije ga dao kazniti, uhititi ili strijeljati. Nakon kraja rata 1945. otpušten je iz JA i živio je kao vojni umirovljenik u Zagrebu. Komunisti mu opraštaju fašističku prošlost sve do 1948. godine. Tada su ga uhitili i zlostavljali pod optužbom da je staljinist i tjerali ga da prizna kako su ga vrbovali Sovjeti i koji je njegov tajni zadatak u borbi protiv Titove Jugoslavije. U neobjašnjenim okolnostima je 1950. godine na Zagrebačkom glavnom kolodvoru pao pod vlak na tračnice i koji mu je odsjekao obje noge.