Ne postoji u Hrvatskoj političar koji bi se državnički uhvatio u koštac sa prijeporima u hrvatskoj povijesti -3 dio

Ne postoji u Hrvatskoj političar koji bi se državnički uhvatio u koštac sa prijeporima u hrvatskoj povijesti i njihovom pravičnom rješavanju, pa da konačno krenemo u budućnost 3.dio

Srpska Pravoslavna Crkva i Četnički pokret, kao intrumenti u ostvarivanju  plana Velike Srbije

Različita očekivanja Hrvata i Srba od zajedničke države -Jugoslavije  Hrvati su htjeli 1918. godine republiku i federativni ustroj Jugoslavije,a Srbi su htjeli Veliku Srbiju. “Da 1918. nije došlo do ujedinjavanja sa Srbijom, upravo bi Hrvatskom zapadni saveznici platili i Italiji i Srbiji, jer bi Dalmacija potpala pod Italiju, a Srbija bi vjerojatno dobila gotovo sve ono što je danas htjela osvojiti”, rekao je hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman u intervjuu Vjesniku 1. ožujka 1992. godine. Jugoslavija (Kraljevina SHS) je stvorena 1. prosinca 1918., a već četiri dana kasnije na glavnom zagrebačkom trgu ležala su tijela pobijenih Hrvata. Srbija je dala navijestiti što će nova država Jugoslavija biti za Hrvate – klaonica i mjesto zatiranja. To je i bila cijelo vrijeme postojanja do njenog raspada u krvi 1990. godine kada je Jugoslavija i njena vojska JNA počinila genocid nad Hrvatima. U vrijeme Habsburške monarhije hrvatska inteligencija, poput Ivana Meštrovića, Joze Kljakovića, Mile Budaka i Tina Ujevića bila je opsjednuta jugoslavenstvom.  Ta  opsjednutost imala je korijen još u 16. stoljeću kod hvarskog dominikanca Vinka Pribojevića, a nastavila se idućih stoljeća, najprije kod isusovca Jurja Križanića, a potom u Ilirskom pokretu. Upravo su hrvatski svećenici, osobito biskup Josip Juraj Strossmayer, Franjo Rački i Juraj Dobrila, bili nositelji i ideolozi ideje jugoslavenstva, a malo je znano,  kako su na pregovore sa srpskom vladom o ujedinjenju išli pravaški prvaci, što dovoljno čvrsto pobija teoriju da su Hrvati na silu i prijevaru uvučeni u Jugoslaviju.te je po njihovu,  ujedinjenje Hrvata sa Srbijom 1918. “spašavalo hrvatske zemlje od daljeg drobljenja i porobljavanja”. https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/hrvoje-klasic-nema-sumnje-da-je-prva-monarhisticka-jugoslavija-bila-opterecena-idejom-o-stvaranju-velike-srbije-20181201 Činjenica ja da Hrvati nisu imali jaku stranačku i organiziranu državotvornu  ideju, dok su Srbi imali već priznatu državu Srbiju. Raspadom Turskog carstva, nastao je  projekt stvaranja »Velike Srbije« Ilije Garašanina (Načertanije, 1844), u skladu s kojim je Srbija 1848. godine poduprla srpsku pobunu u južnoj Ugarskoj. Borbama su se na vlasti  izmjenjivali  Obrenovići i Karađorđevići, da bi 1869.godine bio donesen ustav  po kojem je Srbija bila »nasljedna ustavna monarhija s narodnim Predstavništvom«,ali vlast skupštine uvelike je bila ograničena u korist kneza. Na Berlinskom kongresu 1878.godine Srbija je dobila potpunu neovisnost i četiri okruga (niški, pirotski, leskovački i vranjski). Iako je dobila potpuno priznanje, Srbija je ostala nezadovoljna jer je Bosna i Hercegovina, s čijim je oslobođenjem i pripojenjem računala, došla pod  okupaciju Austro-Ugarske monarhije. Početkom  studenoga 1918. godine Srbija je bila oslobođena. Tijekom rata započeli su diplomatski pregovori s političarima iz Austro-Ugarske (Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hercegovina, Vojvodina) te Crne Gore, koji su ubrzo nakon završetka rata doveli do  osnutka Kraljevstva Slovenaca  Hrvata i Srba, 1.studenog 1918. godine u sastav kojega je i sama ušla, osiguravši si dominantnu ulogu i omogućivši prijestolje svojoj kraljevskoj dinastiji. U obnašanje vlasti, Srbija se oslanjala na Srpsku Pravoslavnu Crkvu i četnički pokret čvrsto vezan uz SPC. Četnički pokret od 1921 do 1941 godine Četništvo vuče korijenje iz hajdukovanja ili hajdučije, u Srbiji, Makedoniji, Crnoj Gori i Bosni, zemlje koje su tijekom mnogih stoljeća bile pod turskom vlašću. S tim načinom ratovanja ti su narodi, pojedinci i neistomišljenici pružali otpor centralnoj vlasti i ugnjetavanju vladajućih kasta. Četnici su i članovi srpske vojne organizacije sa izrazitim velikosrpskim , nacionalističkim i šovinističkim  ciljem. Prvi četnički odred koji stoji u vezi sa suvremenim četničkim pokretom nastaje u Beogradu 1903. godine pod okriljem generala Jovana Atanackovića, tadašnjeg ministra obrane Kraljevine Srbije i jednog od glavnih aktera zavjere koja je 1903. svrgnula dinastiju Obrenović (uz ekstremno brutalno ubojstvo kralja i kraljice) i dovela Karađorđeviće na vlast u Srbiji. Vodstvo četnika poslije ulazi u tajnu revolucionarnu organizaciju ” Ujedinjenje ili smrt”- Crna ruka, osnovanu 1908. godine iz redova urotnika iz 1903. godine. Tijekom I. svjetskog rata, četnički odredi djeluju kao dio kraljevske vojske, i predstavljaju oslonac “Crne ruke” – koja dolazi u sukob s krugom prijestolonasljednika  Aleksandra i potom gubi dotadašnji utjecaj. Simbol četništva je kokarda; kokarda (franc.), okrugla značka koja se nosi na kapi ili na kaputu kao znak pripadnosti nekom pokretu i sl. Osnovno načelo četničke organizacije bilo je zalaganje za ideju “jugoslavenskog nacionalizma”, odnosno  “beskompromisnog integralnog jugoslavenstva i unitarizma”,što je bila i službena politika režima nakon uvođenja šestosiječanjske diktature kralja Aleksandra 1929. godine. Drugo načelo bilo je zalaganje za vladare iz dinastije Karađorđevica, slikovito izraženo u četničkom geslu “Za kralja i otadžbinu”. Zbog toga ne treba čuditi što je nakon proglašenja diktature 1929. godine, uz zabrane rada svim političìkim strankama i udruženjima, već u siječnju 1930. godine, odobren rad “Udruženju četnika za slobodu i čast otadžbine” Četništvo je bilo oslonac velikosrpskog režima i kao takvo direktno podržavano od njega. Osnivanje četničkih organizacija doživjelo je veći zamah, odnosno planski organiziran posebice nakon 1927 godine kada Radić (HSS) i Pribićević (SDS,najznačajnija politička stranka Srba u Hrvatskoj) osnivaju oporbenu SDK (seljacko demokratsku koaliciju).Treba imati na umu da je državna velikosrpska politika ugrožavala i Srbe u Hrvatskoj, koji su korišteni za provođenje srbijanskih političkih ciljeva te kod njih dolazi do raslojavanja. Glavni promicatelj četničkih organizacija bile su stranke režima Radikalna i Demokratska. Isprva je svaka od tih stranaka imala svoje četničko udruženje, nakon proglasa diktature 1929 godine,  ta udruženja počinju  djelovati jedinstveno kao “Udruženje četnika za slobodu i čast otadzbine.” Četnici kao najodaniji poretku smatrali su hrvatsko pitanje i djelatnost Radićevog HSS-a, destruktivno i opasno za velikosrpsku ideju, zbog toga se dogodio atentat na Radića. Ubojstvu su prethodile otvorene prijetnje, a svi znamo da ga je izveo radikal i vođa “Udruženja srpskih četnika za Kralja i Otadžbinu” Velikosrpska ideja i SPC uspjeli su četništvo (hajduke) kanalizirati i usmjeriti, odnosno stvoriti od njih borce za srpstvo. Godine 1921. četnički su veterani u Beogradu osnovali »Udruženje četnika za slobodu i čast Otadžbine«.  Glavni utjecaj na organizaciju imala je Demokratska stranka, ali je to osporavala Radikalna stranka. 1924..godine, osnovali su dvije nove organizacije: »Udruženje srpskih četnika za Kralja i Otadžbinu« i Udruženje srpskih četnika »Petar Mrkonjić«. U svibnju 1925. godine, ove su se dvije organizacije stopile u »Udruženje srpskih četnika Petar Mrkonjić za Kralja i Otadžbinu«. Stvarni voda tog udruženja sve do 1928. godine, bio je Puniša Račić. ( Atentator na Stjepan Radića ). Uspostavom Kraljevine SHS područje Slavonije, konkretno Osijeka, Vinkovaca, Slavonskog Broda zbog svog bogatstva i geostrateškog položaja, blizine srpske granice, bilo je od posebnog interesa za velikosrspsku ideju i srpske vlastodršce, u biti četnici su trebali biti garancija za očuvanje srpske prevlasti.Vladajući režim je nastojao sebi osigurati što veći oslonac posebice među pravoslavnom populacijom i veliksrpskim istomišljenicima. Uloga četnika trebala je biti pritisak i obračunavanje sa neistomišljenicima ili eventualno da četnici budu zalog za pripajanje tih krajeva zamišljenoj velikoj Srbiji. Na primjer .Osijek je oduvijek bio i ostati će hrvatski etnički prostor, po podacima iz 1921.g.vidi da su pravoslavci manjina od 7704 domaćinstva i 34.485 stanovnika. U Osijeku je tada bilo 26.170 ili 75,88 % katolika, 4541 ili 13,16 % pravoslavaca, 2731 ili 7,91 % židova,ostalih evangelika itd. Svetozar Pribićević,zadrti jugounitarist i velikosrbin,isti onaj koji je sam kasnije uvidio i shvatio da je jednostavno stvarao Veliku Srbiju, kasnije se okrenuo protiv velikosrpske hegemonije i srbijanskog centralizma, ministar unutarnjih poslova u vladi Nikole Pašića, predsjednika radikala, i njegove pristaše osnivaju posebnu političko-represivnu Organizaciju jugoslavenskih nacionalista (ORJUNA) sa zadatkom da «svim sredstvima, koja joj stoje na raspolaganju, suzbija plemenski i vjerski separatizam » i traži «temeljito iskorijenjivanje svih elemenata, društava i ustanova, koja hoće da ruše državno postojanje i jedinstvo nacije», a prema njihovoj prosudbi. U Osijeku organizacija ORJUNE osnovana je u srpnju 1922., vođa je bio Branko Mašić, pravnik.Odmah su njezini članovi, opskrbljeni oružjem i pod zaštitom vlasti, započeli s napadima i sukobima protiv političkih protivnika iz hrvatskih redova. To je snažno zaoštrilo srpsko-hrvatske odnose i reakcija s hrvatske strane nije izostala.U rujnu 1922. Uslijedilo u Osijeku osnivanje organizacije Hrvatske nacionalne omladine . Isto tako treba znati da je 1923 godine osnovana u Vukovaru SRNAO –srpska revolucionarna nacionalana omladina,koja izdaje svoj list Radikalska omladina. U rujnu 1924. kralj i kraljica proveli su 14 dana na državnom imanju u Belju, tu je kralj primio na duži razgovor (posljedice toga razgovora Hrvati osjećaju i danas, a da ne govorimo 1991) osječke četnike-dobrovoljce. Nakon toga 1. Listopada 1924. u Osijeku pokrenut je “Glas srpskih četnika”, u izdanju Udruženja srpskih četnika za Osječku oblast i Baranju, prvi četnički list na području Hrvatske i Slavonije. Na godišnjoj skupštini Mjesne organizacije ORJUNE Osijek u rujnu 1924. Nazočio je vojvoda Ilija Trifunović – Birčanin, predsjednik Narodne obrane, a od 1929. do 1932. predsjednik četničkog udruženja. Samo nekoliko dana potom, 5. listopada  1924., članovi osječke ORJUNE (civilna i vojna lica) ubili su Stjepana Veselića, vođu HANAO. Glavni odbor udruženja srpskih četnika “Petar Mrkonjić” iz Beograda osnovao je u kolovozu 1924. godine, poseban četnički odbor za Osječku oblast i Baranju te je 8. rujna održana oblasna konferencija na kojoj je donijeta rezolucija sa sloganom “Na okup za Kralja i Otadžbinu”. Dakle, četničke organizacije organizirane su i postojale su duboko u hrvatskom etničkom prostoru, davno prije pojave ustaša. Teror nad Hrvatima Npr. u selu Stajnici u Lici tijekom izbora ubijeno pet seljaka Hrvata. Opozicijski blok je u svom izvješću od 19. ožujka  1925. godine, upućenom Verifikacijskom odboru Narodne skupštine Kraljevine SHS ukazao na postupke vlasti pri izborima, zbog kojih su oni za njih “lišeni svake legalnosti i nisu izraz slobodne narodne volje”. Posebno su za Hrvatsku Slavoniju i Vojvodinu istaknuli: “Selima su obilazili žandarmi, oboružani financi i četnici pucajući iz pušaka. U svaku su kuću bacali plakate na kojima je bila narisana mrtvačka glava ispod koje je štampano bilo, da će ovako svakoga zadesiti, ako ne bude glasao za Državnu radikalsko-demokratsku kutiju…”.    Velikosrpski režim nije birao sredstava u borbi protiv oporbe, pa  su primjenjivali razne oblike terora koji su često završavali  zločinima. Jedno od tih sredstava su bili i četnici koji su u Hrvatskoj u kojoj četništvo nije imalo tradiciju, regrutirani i od ljudi sa najniže društvene ljestvice, pijanice, probisvjete, avanturiste svi su oni služili režimu za čast i obranu države, geslo je bilo ; “Za kralja i otadžbinu”. Kakav je bio rad,djelovanje i sastav te kraljeve vojske najbolje se vidi iz policijskih izviješća,  Koliko nas zna da je četničko udruženje postojalo u Zagrebu 1927 godine???Dakle, tvrdnja da su četnici odgovor na ustaške represalije je lažna!!! I ne rade trenutno Hrvati reviziju povijesti kako neki “ugroženi” kukaju ,nego su je Srbi, jugoslaveni i komunisti već lažirali, ali povijest je postojala i ne može se mijenjati, može se samo lagati. http://www.hrhb.info/showthread.php?t=5712 Ponašanje četnika u Hrvatskoj za vrijeme Kraljevine SHS,kasnije Kraljevine Jugoslavije izazivalo sve veće nezadovoljstvo ,otpor i uznemirenost .  Posve su neutemeljene izjave pojedinih lidera hrvatskih Srba da su ustaše proganjale Srbe samo zato što su Srbi i različiti,  da su ustaše proganjale i Hrvate koji su imali viziju nekakve drugačije Hrvatske, a tu viziju drugačije Hrvatske upravo su u Kraljevini SHS ometali Srbi i četnici, Hrvati su htjeli 1918.g republiku i federativni ustroj Jugoslavije,a beogradski slugani su htjeli Veliku Srbiju. Četnici od 1941 do kraja 2.svjetskog rata U vrijeme širenja raznih totalitarnih ideologija, četnici poprimaju snažni antikomunistički (ali ne i antifašistički) karakter. U memorandumu “” Homogena Srbija” kojega je napisao  Stevan Moljević (predratni odvjetnik u Banjoj Luci )  30. lipnja 1941. godine, ubrzo nakon poraza Jugoslavije u travanjskom ratu zahtjeva se obnova Jugoslavije uz čvrstu hegemoniju Srba nad drugim narodima u Jugoslaviji, a potom i nad širim područjem Balkana; u koju svrhu treba osigurati šire područje koje pretežno ili isključivo naseljavaju Srbi – prisilno iseljavanje nesrpskog stanovništva – te osobito osigurati izlaz tog područja na more. Ciljeve kakve je S. Moljević deklarirao u “Homogenoj Srbiji” ponavljaju se u deklaraciji četnika iz Crne Gore 2. prosinca 1942. godine: govori se o Jugoslaviji pod monarhijom Karađorđevića, čije će se granice po okončanju rata po mogućnosti i proširiti, a područja na kojima žive Srbi, Slovenci i Hrvati trebaju biti razgraničena – što znači da će Hrvati biti protjerani iz područja koja pripadnu Srbima (Slovenci su i prije rata naseljavali isključivo Sloveniju, a Crnogorce i Makedonce smatraju četnici – Srbima); također se traži  da katolici (Hrvati i Slovenci) moraju prekinuti bilo kakvu vezu s Vatikanom. Nadalje se izrijekom navodi da u Jugoslaviji neće biti nikakvog mjesta za bilo kakve nacionalne manjine – čime se jasno govori da etničke Albance, Mađare, Nijemce, Rome, Židove i sve druge manjinske grupe treba prognati. Islam kao vjera se ne spominje. Radi ostvarenja tih  ciljeva, glavni zapovjednik Draža Mihailović, u prosincu 1941.godine daje upute četničkim zapovjednicima, gdje naznačuje: “Ciljevi naših odreda jesu …

1. Borba za slobodu cjelokupnog našeg naroda pod žezlom Njegovog Veličanstva Kralja Petra II.
2. Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije — Crne Gore — Bosne i Hercegovine — Srijema — Banata i Bačke. Borba za uključenje u naš državni život i svih još neoslobođenih, slovenskih teritorija pod Talijanima i Njemcima (Trst — Gorica — Istra i Koruška) kao i Bugarske, sjeverne Albanije sa Skadrom.
3. Čišćenje državnog  teritorija od svih narodnih manjina i ne-nacionalnih elemenata.
4.  Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenije čišćenjem Sandžaka od Muslimanskog življa i Bosne od Muslimanskog i Hrvatskog življa.
5. Kazniti sve Ustaše i Muslimane koji su u tragičnim danima nemilosrdno uništavali naš narod.
6. Kazniti sve one koji su krivi za travanjsku  katastrofu.
7. U krajevima očišćenim od narodnih manjina i ne-nacionalnih elemenata izvršiti naseljavanje Crnogorcima (u obzir dolaze siromašne nacionalno ispravne i poštene obitelji )

Tijekom 2.svjetskog rata četnici su počinili brojne zločine nad hrvatskim stanovništvom. S talijanskom okupacijom Dalmacije, Like i jugozapadne Bosne, od travnja 1941., postoje veze i suradnja između talijanskih okupacijskih zapovjednika i velikosrpskih političara te četničkih vođa. Ta suradnja posebno je došla do izražaja nakon izbijanja „ustanka” na tromeđi Dalmacije, Like i Bosne i talijanskog zaposjedanja Druge (u rujnu) i Treće zone u NDH (u listopadu 1941.). Tada dolazi do još masovnijeg osnivanja i djelovanja četničkih postrojba koje Talijani pomažu politički, organizacijski i materijalno, kako bi ih suprotstavili partizanskom pokretu, ali i kao protutežu NDH. Talijanske okupacijske snage omogućile su četnicima međusobno povezivanje na području svojih zona u NDH s četnicima u Srbiji i Crnoj Gori i tako omogućile Ustanak 1941.Dokumenti pokazuju da su osim komunista u ustanku krajem srpnja i početkom kolovoza 1941. masovno sudjelovali i četnici. Tijekom rata i poraća u inozemstvu, četnici su slavili taj dan kao svoj dan ustanka – 27. srpnja 1941 njihovo stavljanje pod zapovjedništvo Draže Mihailovića. http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/11156-ako-se-ne-suprotstavimo-rehabilitaciji-etnici-e-opet-krenuti-na-hrvatsku.html Četnički zločini- masovni pokolji Osnovni uzrok četničkog terora i masovnih zločina treba tražiti u stvaranju etnički čiste države, Velike Srbije, na račun drugih naroda i narodnosti. Navodni Dan Ustanka 27. srpanj Dokumenti pokazuju da su osim komunista u ustanku krajem srpnja i početkom kolovoza 1941. masovno sudjelovali i četnici. Tijekom rata i poraća u inozemstvu, četnici su slavili taj dan kao svoj dan ustanka. A u Hrvatskoj se slavi kao Dan ustanka protiv fašizma. Što se točno dogodilo na taj Dan?

•  Pobuna u Srbu, Donjem Lapcu, Drvaru i Bos. Grahovu od 27. srpnja 1941. bila je organizirana od pripadnika četnika Draže Mihailovića, u čijim su redovima u to vrijeme bili i vodeći srpski komunisti iz tog područja, a u svrhu stvaranja velike Srbije prema projektu „Homogene Srbije” četničkog ideologa Stevana Moljevića (odvjetnika iz Banja Luke) od 30. lipnja 1941.
•  U toj pobuni niti jedna jedinica nije bila pod zapovjedništvom komunista, a u pobuni nije sudjelovao nitko osim Srba pod četničkim vodstvom ili su djelovali kao naoružane bande hajdučkog tipa. Organiziranog komunističkog vodstva nije bilo.
• Prvi sukob, zapravo četničko čišćenje vlastitih redova od komunista, dogodio se u mjestu Počitelj kod Gospića 18. i 19. studenog 1941., dakle gotovo 2 mjeseca poslije 27. srpnja. 1941. godne.

Na području sjeverne i srednje Dalmacije četnici Mane Rokvića i vojvode Momčila Đujića ubili oko 250 Hrvata, a početkom 1943. ubili više od 100 Hrvata u Vrličkoj krajini – sve civile. U Otavicama četnici su Iliju Meštrovića (86), strica kipara Ivana Meštrovića, živa bacili u zapaljenu kuću. Okrutne zločine počinili su u Dugopolju, Gatima, Raščanima, Župi Biokovskoj, Biteliću itd. U istočnoj Bosni u Čajniču, Foči i Pljevljima ubili su oko 1200 Muslimana i do 8.000 žena, staraca i djece. Tada su potpuno očistili te prostore, opljačkali i zapalili ih. U Višegradu, u listopadu 1943., pod zapovjedništvom Draže Mihailovića pobili su od 2.500 do 3000 Muslimana, a s tog područja pred četnicima je tada izbjeglo 100.000 ljudi. Povezanost Četnika i Srpske Pravoslavne crkve U Crnoj Gori je objavljena knjiga crnogorskog publicista Miroslava Ćosovića ‘Bizarni sveci Srpske crkve’, koja je poprilično uzbudila srpske klerikalne krugove, ali navodi koje donosi nisu demantirani, piše slobodnadalmacija.hr 26.veljače  1199. umro je Stefan Nemanja, rodonačelnik dinastije Nemanjića i jedan od svetaca Srpske Pravoslavne Crkve. https://narod.hr/kultura/26-veljace-1199-sveti-stefan-nemanja-zasto-spc-kanonizira-ljude-koji-nisu-dostojni-kristova-imena-a-sprjecava-kanonizaciju-mucenika-stepinca Uzajamna povezanost u jednom cilju, a to je Velika Srbija povezuje četnički pokret sa SPC Srpska Pravoslavna Crkva  nastala je kao privatna crkva dinastije Nemanjić. Rastko Nemanjić (u monaštvu nazvan Sava), sin velikog župana Stefana Nemanje, iskoristio je potpuno neredovno stanje u Bizantu (kako danas tu državu zovemo), i od Nikejskog cara Laskarisa 1219. godine, dobio odobrenje da osnuje autokefalnu, dakle nezavisnu crkvu, nad kojom Carigradska crkva nema jurisdikciju. U vrijeme kad je Sava isposlovao crkvu od Nikejskoga cara Carigradom su vladali Latini, a Nikejska državica sebe je smatrala nasljednicom Bizanta. Da je neprekidno u Bizantu bilo redovno stanje, Srbi nikada ne bi dobili autokefalnost. Kako je Ratko Nemanjić proglašen svetim kao Sveti Sava, samo učenje naziva se svetosavljem. Međutim „Svetosavlje“ nije vjera nego ideologija i to velikosrpska ideologija i tek kad se spozna ta očita činjenica i pogleda koji i kakvi ljudi su proglašeni svetim, postaje jasna sprega četničkog pokreta i SPC-a. Samo jedan primjer  Nikolaj Velimirović (1881. – 1956.) Episkop žički, školovan na Zapadu, u mladosti je bio zastupnik liberalnih ideja i ekumenizma. U međuratnom razdoblju postaje predvodnik pravoslavnih bogomoljaca i okreće se antieuropejstvu i konzervativizmu, prezirao je europsku kulturu, znanost i napredak. Osnivač je desničarske političke ideologije svetosavskog nacionalizma, smatra se duhovnim inspiratorom Ljotićeve organizacije ZBOR. Često je kritiziran zbog antisemitskih stavova, Hitler ga je odlikovao 1934. godine, a Velimirović je uspoređivao njemačkog kancelara s djelom svetog Save. “Svi četnici idu brat do brata/I slušaju Đujić komandanta/Svi četnici ljutu bitku biju/Svi se bore za svoju Srbiju.“ refren je četničke himne. Koji apsurd, četnici .koljači postaju sveci, a SPC koči kanonizaciju bl. Kardinala  Alojzija Stepinca.! Najgori četnički zločini Najviše pokolja nad Hrvatima u II. svjetskom ratu u Hrvatskoj počinila je upravo Dinarska divizija četničkog vojvode Momčila Đujića rođenog  27. veljače 1907. godine. Momčilo Đujić je 1933. zaređen za svećenika Srpske Pravoslavne Crkve i bio je najveći koljač u II. svjetskom ratu.; 1941.godine četnici su 30. studenog, ušli u Goražde. U zapisniku Kotarske ispostave Goražde ostalo je zabilježeno; na tri mosta u Goraždu poklano je oko  7 000 ljudi, a na relaciji od Foče do Ustiprače  Drina je progutala oko 20 000 žrtava. Ista sudbina zadesila je žitelje Foče, gdje je ubijeno 400 osoba i 700 muslimanskih izbjeglica. Krajnji ishod njihovoh zvjerstava u tom djelu Bih bio je 300 spaljenih sela i gradova i ubijenih 67 muslimanskih imama i hafiza i 52 katolička svećenika i časnih sestara ( drinske mučenice Pokolj kod Drvara 27. srpnja 1941. godine je bio organizirani napad na područje rimokatoličke župe Drvar (uz istodobni napad na rimokatoličko stanovništvo obližnje župe Bosansko Grahovo), s ciljem fizičkog istrjebljenja svih stanovnika u toj župi, većinom Hrvata Katolika Nakon tog napada, župa Drvar je u potpunosti bila zatrta. U samom Drvaru i okolnim mjestima u to vrijeme pobijen je veliki broj katolika i muslimana. Katolički svećenik Grga Blažević piše: ” U isto vrijeme u Drvaru je ubijeno oko 350 katolika i 200 muslimana, koji su dan prije amo došli iz Živinica kod Tuzle, da rade u pilani i celulozi u Drvaru, jer Srbi radnici nisu više dolazili na posao; inače muslimana nema u Drvaru. Tako se dogodilo i na Oštrelju, Potocima, gdjegod su “četnici” zavladali, ubijani su katolici i drugih  narodnosti, a ne samo Hrvati.  Više vjerska nego nacionalna mržnja” ( Osim 200 muslimana koji su dopremljeni iz okolice Tuzle, ubijeno je također 45 Hrvata iz Hercegovine, koji su tada iz istih razloga dopremljeni u Drvar. op. A. B.). Uz ove poubijane i mnoge protjerane u prvom naletu bilo još jedno “oslobađanje” Drvara, kad je okrutno ubijen poduzetnik Ivo Bauer, koji je bio pokretač i glavni graditelj drvarske katoličke crkve. Ubijen je uz sarkastičnu porugu: ” hajde sada napravi papi crkvu !” https://hr.wikipedia.org/wiki/Pokolj_kod_Drvara_27._srpnja_1941. Pokolj predstavlja jedan od glavnih događaja u velikom ustanku etničkih Srba na susjednim područjima Like i Bosanske Krajine, te se u Bosni i Hercegovini u desetljećima komunističke vladavine obilježavao (bez spominjanja “detalja” o civilnim žrtvama) pod imenom “Dan ustanka naroda Bosne i Hercegovine” Konačan poraz četnika na Ljevča polju od strane HOS.a i na Zelengori od strane partizana u travnju i svibnju 1945.godine https://www.slobodnadalmacija.hr/novosti/hrvatska/clanak/id/466111/bitka-koju-je-je-tito-strogo-krio-cetnike-je-1945-unistio-hos Četnici su najčešće ratovali protiv partizana i ustaša, znali su se sukobljavati i s Nijemcima, a s Talijanima nikada. Zapravo su u četiri ratne godine ratovali protiv svih i surađivali sa svima, pa u tome vjerojatno treba tražiti i razlog dugogodišnje potpore antifašističkih saveznika, jer je štab njihova đenerala Draže Mihailovića jedno mislio,drugo radio, a treće govorio. Četnici s vojvodom Pavlom Đurišićem na čelu 30. ožujka 1945.povlačeći se prema Sloveniji,  prelaze Vrbas kod Razboja i udaraju na hrvatska sela Gornje Doline i Junuzovce, gdje kolju oko 2,5 tisuća civila. Iz  Banje Luke kreću postrojbe NDH pod zapovjedništvom generala Vladimira Metikoša, s gotovo 28 tisuća vojnika, teškim naoružanjem i oklopnim vozilima. Oni kod Dolina napadaju 2. travnja četnički Sandžački i Drinski korpus te zarobljavaju Drljevićeva sljedbenika, crnogorskog kapetana Mijukovića, koji je ustaške časnike izvijestio o namjerama četničke komande, stanju postrojbi i naoružanja. Konačan slom četničke vojske spominjala se bitka s partizanskim jedinicama na Zelengori, a nikad Lijevče polje, premda su te dvije bitke zapravo bile čin konačnog razaranja četničke sile na zapadu i na istoku ratišta. U sredini, također u Bosni, ostao je Mihailović s neznatnim snagama, te je 1946. u akciji Ozne uhvaćen te u srpnju, nakon suđenja, strijeljan. Prema nepotvrđenim podacima, tijekom bitke je poginulo i ranjeno sedam tisuća četnika, pet tisuća ih je zarobljeno, a otprilike pet ih je tisuća dezertiralo. Četnik Mihajlo Minić je nakon rata opisao bitku, nazvanu “drugim kosovskim poljem”, ovim riječima: “Dolina Lijevča polja odjekuje grmljavinom od eksplozija granata i ručnih bombi. Ustaški tenkovi brekću i seju vatru na sve strane. Noć se je pretvorila u dan.” Nacisti su protestirali vlastima NDH zbog masovnog uništenja četničke vojske na Lijevče polju jer su namjeravali zadnju liniju pri povlačenju postaviti u Sloveniji, pri čemu su računali i na četnike, ali kraj rata bio je preblizu, a Hitlerov Reich u kaosu. Jedna od posljednjih bitaka u 2.svjetskom ratu odvijala se na Zelengori 12.i 13.svibnja 1945.godine, kada je nakon sukoba sa jedinicama NOV, skršen i zadnji četnički otpor i time su četničke jedinice faktički prestale postojati, dok ih nisu obnovili 90-tih godina prije raspada Jugoslavije, u cilju stvaranja Velike Srbije. Nastavak slijedi….   Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stavove redakcije Portala Dnevnih Novosti