Svatko, osobito u politici, nastoji sebe uvijek u javnosti prikazati u najboljem mogućem svjetlu. To u žargonu često nazivamo – zlatni okvir. Taj zlatni okvir potreban je da bi ljudi u takvu osobu imali povjerenje, a to onda jamči i – pobjedu na izborima, što je političarima najslađe. No život nosi situacije kada čovjek biva pritisnut s raznih strana i u jednom trenutku zlatni okvir pukne i pokaže se čovjek onakav kakav doista jest, odnosno krvav ispod kože. Sjetimo se jako nedavno kako se je brzo rastopio „šećer“ na zlatnom okviru Ive Josipovića kada su ga događaji taknuli u živac, pa se je ispod okvira pojavilo namrgođeno zlovoljno lice komunističkog diktatora. Kroz cijelu priču o prosvjedu hrvatskih branitelja u nizu ružnih faca punih mržnje neprestano se provlači umjereno i prijazno lice predsjednika Sabora Josipa Leke. Čak su na tu „finoću“ nasjeli i sami branitelji koji su mu podijelili niz komplimenata, a za te komplimente on nije za uzvrat dao ništa osim lijepih riječi i osmijeha. I onda dolazi ta posljednja tužna i jadna priča iz Sabora. Branitelji uz podršku dijela zastupnika žele dobiti prigodu da kažu nešto u živo zastupnicima, Leko ne da pravdajući to Poslovnikom Sabora koji predviđa da govore samo zastupnici, ministri, predsjednik i strani državnici. I na prvi pogled ima pravo. Kuda bismo došli kada bi tko god se sjeti došao i govorio u Saboru. Ali ipak, nije to bilo tko, nego oni koji su stvarali državu, u velikoj većini dragovoljci, dijelom ljudi koji su u stvaranju države ostavili svoje zdravlje. Ali dobro, ako ćemo „trenirati strogoću“, ako nema u Poslovniku onda nema. I opet se čini da je Leko u pravu. Međutim, želja branitelja da govore pred zastupnicima nije od jučer. O njoj se priča tjednima. Ako dakle postoji dobra volja da se dade prigoda predstavniku branitelja da se obrati zastupnicima, Sabor je mogao vrlo lako, uz dodatak tri do četiri riječi Poslovniku, uz većinu uzdignutih ruku, za nekoliko minuta izmijeniti Poslovnik. Ali, nije to učinio. Nije to možda krivnja jedino Leke, pritisci na njega iz Partije su svakako jaki, ali on iz te kože ne može pobjeći. Dramatični trenutak dolazi kada branitelji demonstrativno napuštaju sabornicu. Sada i oni pritišću predsjednika Sabora i – puca zlatni okvir. On odnekud vadi gotov papir s napisanim govorom kojega nije mogao napisati i isprintati u pauzama rada Sabora i čita iz njega svoj govor u svojstvu običnog zastupnika. Ima u njemu poluistina i tendencioznih tvrdnji, pa čak i pravih laži, kao da branitelji stalno mijenjaju svoje zahtjeve. Zapravo njihovi zahtjevi su stalno isti: smjena Matića i njegovih dvoje glavnih suradnika, uspostavljanje svih otetih prava i njihovo vraćanje u Zakon o pravima hrvatskih branitelja. Tek kada se je vidjelo koliko su pregovarači iz vlasti nepomirljivi, pa čak i zlonamjerni, nastala je druga ideja – stvaranje novog Zakona koji treba biti ustavni da se izbjegne njegovo neprestano „reckanje“, kako se kojoj vlasti svidi. Možemo čak i zanemariti te neistine ili poluistine. Ali činjenica da je Leko već u jutro iz svog ureda ili čak od kuće u sabornicu donio svoj pisani govor, iako inače nikada ne uzima riječ u diskusiji, govori o do sada skrivenoj osobini njegovoga karaktera. On je unaprijed isplanirao da će do incidenta doći, znajući da ne će dopustiti Glogoškom da govori, a kao reakciju na to da će branitelji ljutito napustiti sabornicu. Dakle njegov istup nije bio emotivan, nego proračunat i isplaniran, pri čemu je osuo drvlje i kamenje na branitelje, da bi ih na kraju opet pozvao da razgovaraju u Saboru gdje su već ranije više puta mlatili praznu slamu bez ikakvog rezultata. Time je neizravno priznao da ne postoje „otvorena vrata Sabora“. Ona su već odavno pritvorena. Ovim najnovijim istupom Leko ih je zapravo zalupio, a sa svog finog gospodskog osmijeha za uvijek skinuo svoj tako brižno čuvani – zlatni okvir.   Mario Filipi