Govoreći o stvaranju neo­visne i slobodne Repub­like Hrvatske, dr. Franjo Tuđman isticao je da to ne bi bilo moguće bez zajedništva iseljene i domovinske Hrvatske. Primjer te ''iseljene Hrvatske'' koja je dala sve što je mogla za hrvatsku slobodu je Robert Mikulić. Govoreći o stvaranju neo­visne i slobodne Repub­like Hrvatske, dr. Franjo Tuđman isticao je da to ne bi bilo moguće bez zajedništva iseljene i domovinske Hrvatske. Primjer te ''iseljene Hrvatske'' koja je dala sve što je mogla za hrvatsku slobodu je Robert Mikulić. Rođen je 1969. godine u Goteborgu u Švedskoj, gdje se školovao za ekonomista i imao poduzeće za mikročipove. Iako posve situiran u Švedskoj, s velikim zaniman­jem pratio je zbivanja u Hrvatskoj početkom 90-ih godina. Naime, obitelj ga je odgajala u hrvatskom domoljublju. Nakon izbijanja ''balvan-revolucije'' Mikulić i drugi Hrvati u Goteborgu materijalno su, preko tamošnje udruge ''Velebit'', potpomagali Hrvatsku, a poslije proglašenja neovisnosti i eskalacije velikosrpske agresije odlučili su se i osobno uključiti u njenu obranu.

U istim štalama gdje su 1991. godine bili zatočeni ''Tigrovi'', od 1992. zatvarani su Hrvati i Bošnjaci iz BiH

Nakon što su se logistički opremili, skupina dragovoljaca doputovala je preko udruge ''Velebit'' polovinom kolovoza 1991. u Zagreb. Mikulić se sjeća da je s njim doputovao Ivica Marasović. Na sastanku koji su po dolasku imali, ministar Gojko Šušak starije je dragovoljce nagovorio da se vrate u Švedsku (otkuda će moći više pomoći Hrvatskoj), dok su mlađi upućeni da se jave MUP-u radi raspoređivanja u obrambene postrojbe. Nakon zdravstvenog pregleda u ''Šarengradskoj'' Rob­ert Mikulić ušao je u 1. brigadu ZNG-a ''Tigrove'', i to u 1. bojnu ''Tuškanac'' kojom je zapovijedao Ivan Grbavac. Mikulić se sjeća da ga je u postrojbu primio Bokelj Krešimir Đuranović. Postrojba je u tom trenutku bila angažirana na osiguranju strateški važnih objekata u Zagrebu od mogućeg napada JNA. Međutim, boravak u Zagrebu nije bio ono zbog čega je Mikulić došao u Hrvatsku. Stoga je odlučio iskoristiti prvu priliku i otići na bojište. Prilika mu se pružila uskoro. Doznao je da jedan ojačani vod njegove bojne zajedno s vodovima iz 3., 4. i 5. bojne uskoro treba otići na smjenu u Hrvatsku Kostajnicu te da nedostaju četiri osobe u smjeni. Iako nije znao ni gdje je H. Kostajnica ni stanje na tom dijelu bojišnice, Mikulić se odmah dragovoljno javio i zajedno s ''Tigrovima'' iz 3. bojne ''Pionir­ski grad'' 21. kolovoza u konvoju od tri autobusa, preko Jasenovca, došao u taj grad. S tog se putovanja sjeća da su pripadnici 1. bojne bili u vojnim odorama, a 3. bojne u civilnoj odjeći. Odmah po dolasku i preuzimanju smjene Mikulić i njegovi suborci doživjeli su vatre­no krštenje - H. Kostajnica bila je granatirana. Nakon prvotnog šoka vrlo brzo slijedilo je privikavanje. Osim ''Tigrova'' grad je branila i policija s kojom su imali korektan odnos. Zapovjednik obrane grada bio je ''Tigar'' Zvonimir Kalan kojega se sjeća kao dobrog i sposobnog zapovjednika. Zadatak ''Tigrova'' bio je držati izdvojeni položaj Šuplji kamen, na lokaciji devet kilometara istočno od H. Kostajnice, odakle se osiguravalo cestu do H. Dubice. Na tom se zadatku svakih 48 sati izmjenjivalo 15 do 18 ljudi 1. i 3. bojne ''Tigrova''. Nadalje, ''Tigrovi'' su trebali uz kružnu obranu grada izviđati prostor u smjeru Sunje preko sela Majur te u smjeru brda i sela Čukur otkuda je H. Kostajnica bila najčešće napadana. ''Tigrovi'' su u više navrata bezuspješno pokušavali zauzeti Čukur. Četiri dana po dolasku u H. Kostajnicu, 25. kolovoza Mikulić je doživio ugodno iznenađenje - u posjet ovome gradu došao je predsjednik Tuđman. Bilo je to veliko ohrabrenje i poticaj svim kostajničkim braniteljima.

Razmjena u Bosanskom Šamcu

Na red za preuzimanje smjene kod Šupljeg kamena Mikulić je došao 7. rujna. U H. Kostajnici osnovan je mali konvoj koji su činili džip, borbeno oklopno vozilo (BOV) te oklopljeni kamion u kojem je bila skupina od 20-ak ''Tigrova'' koja je trebala preuzeti smjene. Negdje oko 7 sati ujutro kod gostionice ''Ranč'' nedaleko Šupljeg kamena konvoj je upao u zasjedu. Prvo je BOV naletio na protutenkovsku minu postavljenu na cesti, pri čemu je posada koju su činili Dra­go Slopko, Ivica Cavrić, Ivica Povborac i Josip Miković zvani ''Japa'' ranjena. Svi su zadobili opekline različite jačine. Eksplozija BOV-a bila je znak za napad na kolonu s bosanske strane Une, otkuda je ot­vorena strojnička paljba te ispaljen RPG ili ''zolja'' na kamion u kojem se s drugim ''Tigrovima'' nalazio i Mikulić. Čistom srećom veći dio ljudi u izrešetanom i zapaljenom kamionu nije stradao, već su se uspjeli izvući na cestu. Mikulić se sjeća da su se s njim iz gorućeg kamiona izvukli Đuka Marjanović i vozač Krešo Čolak. Pred njima je bio užasan prizor: BOV i kamion u plamenu, zapomažući ranjenici te panika i nesnalaženje među onima koji su ostali neozlijeđeni. Naime, zapovjednik voda Mirko Ćužić bio je među ranjenima pri eksploziji ka­miona od čega mu je teško stradao sluh. Mikulić se od ranjenih u kamionu još sjeća Tihomira Svobode, dok je njegov suborac Ivan Budan (rodom iz Benkovca) iz Zaštitne bojne ''Tigrova'' nestao prilikom eksplozije kamiona i do danas se ne zna njegova sudbina. Treće vozilo kolone, džip, jedino nije stradalo u zasjedi. Kako je na njemu bio mali minobacač, pokušavalo se ispalji­vanjem nekoliko projektila pokriti napadnutu kolonu. Međutim, na­pad iz Bosne nije jenjavao. Stoga je Mikulić zapovjedio da se svi žurno povuku iza zgrade ''Ranča'' koja im je poslužila kao zaštita pred paljbom iz Bosne. Iza njih su na cesti ostala oba vozila u plamenu. Od ''Ranča'' su se gardisti povukli u obližnju šumu gdje su, koliko su im dopuštala sredstva i znanje, zbrinuli ranjenike. Tu su utvrdili da nedostaje šest-sedam subo­raca. Kasnije su doznali da su se ti ''Tigrovi'' okupili oko Ivana Bazine i krenuli u izvlačenje u drugom smjeru. Ranjeni zapovjednik Ćužić tada je poveo organizirano izvlačenje kroz šumu put H. Kosta­jnice, do koje se došlo nakon neko­liko sati hoda. Mikulić je u koloni vodio brigu o ranjenicima, dok je vođenje na trećini puta preuzeo Krešo Čolak jer zapovjednik Ćužić, zbog oglušenosti i općeg ranja­vanja glave i tijela, nije više mogao voditi izvlačenje. Čim su ušli u grad, zapovjednik voda iz sastava i dozapovjednik jedne od triju satnija 1. bojne Ante Pavlović zapovjedio je neozlijeđenim ''Tigrovima'' da se odmah vrate i potraže suborce koji su nedostajali. Potraga nije dugo trajala - skupinu predvođenu Iva­nom Bazinom našli su na prilazu H. Kostajnici i vratili ih vozilima u grad.

Odlazak logoraša na rad u krumpirištu

Razbijanje kolone značilo je da po prvi puta od dolaska u H. Ko­stajnicu ''Tigrovi'' nisu uspjeli izvršiti smjenu posade na Šupljem kamenu. Na tom je položaju os­talo, bez opskrbe i smjene, 20- ak ''Tigrova'' iz 3. bojne. Mikulić se sjeća da su to bili: zapovjed­nik voda Darko Katuša i gardisti Mirko Sesar, Vinko Topić, Željko Sesar, Šemsudin Morina, Miro­slav Topić, Mario Lončar, Branko Brekalo, Željko Holi, Vladimir Horvat, Marijan Sinanović, Robert Brnad, Boško Marić... Stoga je 9. rujna organizirana akcija proboja do Šupljeg kamena kako bi ih se iz­vuklo. Međutim proboj je imao još jedan cilj - proboj opsadnog prste­na koji su srpske snage stegnule oko H. Kostajnice. Istodobno je s druge strane razbijanje opsade trebala vršiti sisačka 120. brigada. U proboj su krenuli skoro svi ''Ti­grovi'' iz H. Kostajnice, osim 15-ak ranjenika smještenih u podrumu pošte u gradu. U ranim jutarnjim satima krenulo se pješice u akciju, i to podijeljeni u tri skupine. Jedna je išla cestom, druga sjeverno, a treća južno od ceste uz Unu. Mikulić je bio u skupini koja se kretala uz Unu. Već po izlasku iz grada počele su borbe, tj. napredujuće ''Tigrove'' Srbi su iz Bosne tukli topničkim projektilima. Nakon nekoliko sati uspjelo se doći do Šupljeg kamena i izvući vod 3. bojne. Međutim, proboj opsadnog prstena nije us­pio pa su se nakon 24-satne borbe iscrpljeni ''Tigrovi'' po mraku vratili u H. Kostajnicu koja je bila pred pa­dom. Naime, policija koja je ostala u gradu po odlasku ''Tigrova'' nije se uspjela oduprijeti napadima pobunjenih Srba pa su bili izgu­bljeni gotovo svi ključni položaji obrane. Pod hrvatskim nadzo­rom bio je još samo dio grada oko franjevačkog samostana, groblje te brdo Djed, dok je cijeli gornji dio grada, oko policijske postaje, bio okupiran. Linija razgraničenja bila je na prostoru benzinske postaje. Mikulić je sa suborcima istu noć za­posjeo položaje na groblju. Imali su malo streljiva, oko 150 metaka po osobi. Iduća dva dana branitelje u toj maloj opkoljenoj enklavi držala je još samo nada da će im stići pomoć iz Siska.

Razmjena u Bosanskom Šamcu

Međutim, stanje se iz sata u sat samo pogoršavalo, da bi 12. rujna Srbi osvojili brdo Djed i zarobili policajce koji su ga branili. Mikulić se sjeća kako je preko radioveze, šifra ''Djed'', slušao poziv Srba da im se preda grad, da je pao Djed. Prijetili su da će zarobljenom poli­cajcu otkinuti jezik, nakon čega su preko radija čuli krikove, plač i povike ''zaklat će nas''. Istodobno su Srbi s obiju obala Une tukli preostali slobodni dio grada. U tim uvjetima obrana je bila posve narušena. ''Tigrovi'' su se povukli s groblja prema gradskim kućama i prema Djedu ispaljivali tromblone. Zapovjednik obrane Zvonimir Ka­lan odredio je da se gardisti povuku do zgrade pošte, dok su se policajci povukli u susjedne zgrade suda i općine. U tim teškim uvjetima, potpuno opkoljeni i s puno teških ranjenika, donesena je odluka o predaji. Liječnik Igor Nikolić na sebe je preuzeo obvezu pregovora o predaji, s primarnim ciljem spa­siti ranjenike. Vrativši se s prego­vora, gardistima okupljenima u pošti objavio je da se predaja treba obaviti kod unskog mosta između 13 i 14 sati. O tome su obaviješteni i policajci koji su odmah krenuli pre­ma mostu. Među dijelom gardista i dalje je bilo volje za borbom, o čemu Mikulić kaže: ''Nismo znali, barem ja nisam, da se dio lokalnih stanovnika sprema na proboj ces­tom prema H. Dubici jer bismo im se ja, Bazina i još neki moji suborci sigurno pridružili. Naime, i mi smo međusobno razgovarali da se ne predajemo, već da se pokušamo probiti. Kasnije sam doznao da je nekoliko naših 'Tigrova': Josip Vin­ski, Nenad Živković i Dejan Kosović zajedno s nekim mještanima krenuli u proboj. Preplivali su Unu, dezorijentirani se vrtjeli u krug, da bi nekoliko dana po padu H. Ko­stajnice bili zarobljeni. Pritom je Josip Vinski ubijen, Dejan Kosović je ranjen metkom u prsa te također dopremljen u logor Manjača, kao i Nenad Živković koji je po zaroblja­vanju također bio doveden k nama u Manjaču. Razlog zašto ja i drugi 'Tigrovi' na kraju nismo krenuli u proboj bili su ranjenici koji su nas molili da ih ne ostavimo. Naime bojali su se da će ih lokalni Srbi, kad uđu u poštu, poklati.

Podjela oskudnih porcija u logoru Manjača

U predaji JNA u B. Kostajnici vidjeli su šansu da prežive, ali do tamo ih je netko morao odnijeti. Tako smo na kra­ju odustali od proboja i odlučili ranjenike prenijeti preko mosta. Dogovorili smo se da na predaju odemo s praznim puškama te da uništimo dokumente. Dok smo se spremali za pokret prema mostu, pred poštom se pojavio jedan lokalni kostajnički četnik i zatražio da se njima predamo. Mi smo to kolektivno odbili i odmah ponovno napunili puške, spremni i oružjem se oduprijeti ako nas lokalni Srbi pokušaju zarobiti. U obzir je dola­zila samo predaja JNA. Bilo je to doslovno 'hvatanje za slamku'. I tako smo krenuli put mosta, prije polaska sam iskrivio cijev puške, a i mnogi drugi su tako postupili. Na leđima sam nosio svog ranjenog zapovjednika Mirka Ćužića. Na mostu smo predali puške i prešli u Bosnu. Ranjenike su izdvojili i smjestili u kafić 'Korzo'. Sjećam se da ih je tu čuvao čovjek koji je poslije rata postao gradonačelnik B. Kostajnice. Nas ostale su odveli u kino dvoranu 'Kozara'. Nep­osredno po predaji počela su prva zlostavljanja i udarci. U kinu smo dočekali noć. U međuvremenu su došli djelatnici Crvenog križa i popisivali nas. Bojao sam se reći da sam iz Švedske jer sam svojim očima gledao što se dogodilo s on­ima koje bi izdvojili. U pitanju su uglavnom bili kostajnički Hrvati, kao npr. naš vodič koji nas je vodio na Čukur Davorin Briševac zvani 'Dado'. Njega su izdvojili, odveli i ubili. Nastojao sam 'utopiti se u masi' te sam dao djelomično lažne podatke rekavši da sam iz mjesta Kočerin''. Idućeg dana zarobljenici su ukrcani u autobuse i krenuli su prema jugu. Zarobljenici su bili prava ''javna atrakcija'' za loka­lno stanovništvo koje se masovno okupljalo uz ceste u naseljima kroz koja su prolazili. U Banjoj Luci kolona autobusa zaustavila se te je bila izložena kamenovanju. Robert Mikulić sjeća se jednog starca, koji je stajao kod autobusa u kojem je on bio i urlao na vojnike JNA iz prat­nje da mu daju da kolje zaroblje­nike, majke i kćeri koje su stajale i plakale, te jedne djevojke koja je podigla ruku i s dva prsta pokazala ''viktoriju'', na što je Mikulić uzvra­tio istim. Pretpostavlja da se radilo o banjalučkim Hrvaticama. Potom su se vozili uz planinu. Željko Sesar je prepoznao put i smjer kamo ih voze - na planinu Manjaču južno od Banje Luke, jer je tu služio vojni rok. dr.sc. Jakša Raguž / VP – Magazin za vojnu povijest udruga-gavran.hr Izvornu vijest možete pogledati OVDJE