(VIDEO) Vukovarski memento: Tko je 1992. u Borovom Selu ubio 4-godišnju Martinu Štefančić? Imena su poznata, a što čeka pravosuđje

21.03.2021. 08:37:00

O stradaloj, poginuloj i ubijenoj djeci u Domovinskom ratu, rijetko se i sramotno malo piše. Ni gotovo tri desetljeća nakon nasilnoga prekida njihovih nevinih života, široka javnost nisu poznate njihove tragične sudbine, a još manje njihova imena. Službena statistika navodi 402 prekinuta djetinjstva u razdoblju od 1991. do 1995. godine. Okolnosti stradavanja ostaju tek životno breme tuge koje nose njihovu obitelj.  Ni društvo, ni oni koji su svakodnevno malog čovjeka, nedovoljno spominjući njihovu žrtvu. 

Obitelj Štefančić

Pred vukovarsku jesen, tijekom Bitke za Vukovar i okupacije tzv. Republike SAO Krajine, prekinuto je trideset i šest dječjih života. Gotovo dvije generacije jednoga razreda izbrisano je u osamdeset i sedam dana. Ono što je tijekom godine trebalo biti ponos Vukovara, preko uspjeha mladih športaša, budućih umjetnika, profesora, znanstvenika, obiteljskih ljudi, mi smo pokopali u vukovarskoj crnoj zemlji - na širem gradskom području, Borova naselja, Ovčare sve do Petrovaca i Bogdanovaca. Sudbina još četvero njih izvjesna je, no njihovi posmrtni ostatci još uvijek nisu pronađeni. Još rjeđe spominje se zločini počinjeni na istom području u vrijeme tzv. Republike SAO Krajine. Naime, 1992. u Borovu Selu, Martina Štefančić, tada stara samo četiri i pol godine, ubijena je rafalom iz vatrenoga oružja. Zločin je to bez kazne, bez pravde i bez lica počinitelja, ali naličje koje karakterizira okrutnost klasičnih likvidacija .

Obitelj Štefančić u Borovu Selu živjela je dugi niz godina. Otac obitelji preminuo je u jesen 1990. godine pa su trojica sinova brinula za majku Bernadicu i malenu Martinu, kći srednjega brata od trojice braće Štefančić, Zdenka. Martinin otac Zdenko, koji je bio samohrani otac, kao i najmlađi brat Slavko, aktivno su sudjelovali braneći Vukovar, dok je najstariji brat Željko ostao uz majku i nećakinju. Majka Bernadica, dok se to još uvijek moglo, nije željela napustiti svoju obiteljsku kuću vjerujući kako se njima ipak ništa neće dogoditi, a nakon toga bilo je prekasno. Pred kraj Bitke za Vukovar, početkom potpune okupacije, Željko je za sebe, majku i malenu Martinu, kod tadašnjega zapovjednika Teritorijalne obrane Borova Sela, Radenka Alavanje, pokušao ishoditi propusnicu za odlazak iz sela, no ovaj je to kategorički odbio. Slavko Štefančić uspio je iz okupiranoga Vukovara izaći u proboju, dok je Zdenko zarobljen i odveden u logor u Srbiju. Upravo u vrijeme počinjenja ovoga strašnog zločina, nalazio se u Vojno-istražnom zatvoru u Beogradu, gdje mu se sudilo za tobožnje zločine za koje je teretila tadašnja JNA.

Pucali u četverogodišnju djevojčicu u pidžami 

S 20/21. ožujka 1992. godine, oko tri sata u noći, preko vrta iza kuće, u dvorištu su ušle četiri naoružane osobe. Prolaze do prednje stane kuće iz automatskoga oružja pucaju po prozoru dnevne sobe u kojoj su tada spavali, na jednom krevetu baka Bernadica i malena Martina, a na drugom stricu Željko. Shvativši što se događa, Željko u naručju uzima Martinu i potiho s majkom odlazi u predzadnju sobu prema stražnjoj strani kuće. Naoružani zločinci razbili su ulazna vrata koja su se našla u dnevnoj sobi u kojoj više nije bilo nikoga. Dvojica od njih zalupala su po vratima spavaće sobe, a Željko je, u nadi kako će možda spriječiti najgore, ipak otvorio. Bez ikakva upozorenja i jedine izgovorene riječi, ispalili su rafal u njega, a on je pogođen u trbuh i lijevu preponu pao na pod. Nakon toga, majku Bernadicu i malenu Martinu odvlači u dnevnu sobu, a posljednja što je teško ranjen Željko čuo bio je majčin plač, preklinjanje da ih ne ubiju i rafalna paljba, nakon čega je izgubio svijest.

Preživjeli svjedok likvidacije - stric Željko

Bez imalo milosti nakon počinjenog zvjerstva,  počinitelji su se vratili provjeriti što je sa Željkom. U polusvijesnom stanju, Željko je čuo kako je jedan od njih predložio da se ponovno, “za svaki slučaj” ustrijeli, dok je drugi ipak odlučio ostaviti ga da pati, „jer će do jutra ustaša iskrvariti”.  Nakon toga su otišli, a Željko je tek pred jutro uspio otpustiti do dnevne sobe, gdje je zatekao  stravičan prizor mrtve majke na krevetu i mrtve nećakinje koja je ležala na trbuhu, pored svog bake. Nastavio je puzati kroz hodnik do dvorišta, sve do kuće najbližih susjeda, koji su mu, premda u strahu za vlažni život, pružili prvu pomoć, jedan od njih ga, iako nerado, odvozi automobil u vukovarskoj bolnici, gdje mu doktor Mirko Stanojević sanira tri prostrjelne rane. Nakon izlaska iz bolnice i djelomičnoga oporavka, Željko je uz pomoć dobrih ljudi, preko Beograda i Mađarske, 19.8.1992. stigao u Zagreb. Ondje je doznao kako je Zdenko, Martinin otac, nekoliko dana prije, 14.8., Razmijenjen u Nemetinu i da je već čuo za strašan zločin koji se dogodio njegovoj kćeri i majci.

29 godina –šutnje ?! 

Očevid koji je učinjen od strane vlasti tzv. SAO Krajine jedini je službeni dokument o likvidaciji koji postoji protiv četvorice nepoznatih počinitelja, iako je potpuno siguran kako su u ovom zločinu sudjelovale osobe koje su jako dobro poznavale obitelj Štefančić. Unatoč raznim paravojnim i dobrovoljačkim jedinicama koje su se u to vrijeme nalazile u Borovu Selu, za izvršitelje ovoga, kao i još nekoliko okrutnih zločina nad drugim hrvatskim obiteljima, sumnja se na pripadnike tzv. „Odreda za tihe likvidacije“ .

Početkom razdoblja mirne reintegracije, u lipnju 1998. godine, četverogodišnja Martina i njezina baka Bernadica ekshumirane su na mjesnom groblju u Borovu Selu, gdje su pronađene u jednom lijesu te ponovo pokopane u obiteljskoj grobnici na istome groblju. Braća Štefančić, Slavko i Željko, unatoč strašnoj obiteljskoj tragediji pred kojom bi svako ljudsko biće ostalo nije bilo, vratili su se u svoj obiteljski dom, Zdenko živi u drugome kraju Hrvatske. Nastavili su živjeti tiho i povučeno, no prijetnje i zastrašivanje pojedinaca, njima nepoznatih ali i poznatih osoba, nisu izostajali. Svaku prijetnju uredno su prijavili, ali je na tomu sve i ostajalo, bez ikakva razumnog epiloga ili donesene presude, makar o prekršaju.

Godine  2014. preskočivši ogradu ispred njihovih obiteljskih kuća, nepoznati su počinitelji skinuli hrvatski stijeg koji je obitelj Štefančić izvjestila u dvorištu te su ga nedaleko od kuće izrezali na komadiće i palili.  Ono što je od stijega ostalog, braća Štefančić uspjela je sačuvati samo kao dokaz i podsjetnik na još jednu provokaciju i prijetnju u nizu. Unatoč svemu, kažu kako nikoga nisu mrzili ni 1991., a ne mrze ni danas. Odrasli su u Borovu Selu, mjestu naseljenom pretežno stanovništvu srpskih nacionalnosti i ondje su, sve do predratnih događanja, normalno živjeli. Tada su, gotovo preko noći, prijatelji iz djetinjstva i iz ulice okrenuli se od njih glave i postali stranci koji ih ne poznaju.

Nakon 28 godina pravde za obitelj Štefančić, napose za majku Bernadicu i četverogodišnju Martinu, još uvijek nema. Počinitelji nisu otkriveni i privedeni pred lice zakona . Oni koji o zločinu nešto znaju, šute. Šute zbog straha, sudjelovanja ili nečinjenja nečega što je možda moglo spriječiti jedan ovako stravičan zločin, nikada dovoljno spominjan. Šute zbog okretanja glave na drugu stranu, da ne vide ubojstvo nedužnoga djeteta. Možda danas, ako prođu pokrajinu groba u kojem leži nedužna Martina Štefančić, čiji je život zločinački prekinut na pragu djetinjstva, ne okrenu glavu, nego je pognuta, od srama.

Zdenko Štefančić o ubojstvu njegove kćerkice

U najpotresnijoj Bujici do sada, na Z1 televiziji gostovao je vukovarski dragovoljac, 70-postotni hrvatski ratni vojni invalid i bivši logoraš Zdenko Štefančić - Plavi. Njegovu kćerkicu Martinu i majku Bernadicu u Borovu Selu, pod okriljem mraka, u ožujku 1992. godine, ubili su srpski teroristi. Emisiju pogledajte u cijelosti:

O ubojicama Martine Štefančić izgovorio je policijski istražitelj, Nikola Kajkić: Veselko Martinović, Veselko Maksimović Palestinac, Mladen Maksimović Mađar - Mladen Ilić Maki (osobno je ubio malu Martinu), Radovan Lukić Celes, Dragan Savić, Bogdan Simić Bosanac, Zdravko Milošević i Zoran Ostojić.

Izvor: Portal dnevnih novosti

Izvorni autor: Dražen Šemovčan Šeki/Foto: fah

Autor: