ZABORAVLJENI MUČENIK Fra STJEPAN BARIŠIĆ

Fra STJEPAN BARIŠIĆ, krsnim imenom Ivan, rodio se 23. siječnja 1882. u Podhumu. Osim njega, roditelji Stjepan i Jela imali su još petero djece: Antu, Petra, Nikolu, Mariju i Matu. Vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler krizmao ga je 10. prosinca 1894. godine. Osnovnu školu završio je u Kreševu, klasičnu gimnaziju kod franjevaca u Gučoj Gori i Visokom, a bogosloviju u Livnu. U franjevački je red stupio 12. kolovoza 1901. oblačeći franjevačko odijelo i počinjući godinu novicijata u Fojnici. Točno godinu dana kasnije položio je u istom samostanu svoje jednostavne redovničke zavjete, dok je svečane zavjete položio 3. rujna 1905. u samostanu Petrićevac u Banja Luci. Ondje je 17. rujna 1905. primio i sakrament svećeničkog reda. Svećeničko i pastoralno djelovanje započeo je 1906. u svom rodnom Podhumu. Službu duhovnog pomoćnika vršio je u Kreševu i Kraljevoj Sutjesci, a u ovim je samostanima, posebice u Kreševu, dugi niz godina bio i samostanski vikar. Župnikom je bio u Stratinskoj (1928.1931.), Banbrdu kod Lepenice i Podhumu u dva navrata. Svoju je službu svugdje vršio odano i požrtvovno. Volio je svoj franjevački red i samostanski život. Među braćom se isticao istinskim redovničkim vrlinama, skromnošću, poslušnošću i odanošću prema crkvenim i redovničkim poglavarima, te spremnošću u vršenju svoje pastirske službe. Iako je imao preko šezdeset godina, vršio je službu župnika u Podhumu, kako njegov hrvatski i vjernički narod ne bi bio bez svećenika u najtežim ratnim prilikama. Iz župnog stana u Podhumu ga je, 31. siječnja 1944., jedna partizanska patrola koja se sastojala od dvojice domaćih muslimana, pod optužbom da surađuje s ustašama u Ostrožcu, odvela na Solakovu Kulu, te u selo Kute, gdje se nalazilo zapovjedništvo Ramskog partizanskog odreda, gdje je osuđen na smrt. Okrutno je ubijen u zaseoku Čorbadžići sela Donje Vasti 3. veljače 1944. u 63. godini života. Prema kazivanju Ive Križanca, fra Stjepan je doveden u Čorbadžiće i zatvoren u Đugumov podrum. Ondje je po partizanskoj zapovijedi Anđa Bradić redila žito. Rekli su joj partizani da i oni imaju svećenika, te su ga udarali po glavi. Ona im je govorila neka ga puste. Kasnije je i Mustajbegova žena ispričala sve što se dogodilo. Iz Đugumova podruma svećenika su odveli u kuću Alije Čorbadžića, ondje su naložili vatru te ga vezali u kukurikove gužve, primicali ga vatri i pomalo ga pekli. On je sve vrijem šutio i trpio. U zoru su ga iz Alijine kuće poveli prema katoličkom groblju u Donjoj Vasti. Ondje je jedan od nazočnih odvalio „parmak“ od grobljanske ograde i snažno udario svećenika po leđima. On je samo jeknuo. Otjerali su ga u Adžinu Luku i strijeljali kod mlina. Nakon nekoliko dana naišla je putem Iva Crnjac i našla svećenički pas. Bila je trećoredica pa ga je uzela sebi, te je s njim nakon smrti pokopana. Nekoliko dana kasnije naišao je i Stipo Rajič i vidio kako psi razvlače svećenikove kosti. Zatim je po noći Ivo Zelenika otišao i uzeo sepet (krošnju), u strahu Božjem pokupio kosti, donio ih u svoju zemlju i pokopao u šumi nedaleko od kuće, u tajnosti. Godinu dana kasnije Mato Ćapan je u Smriki kod Mlina našao svećenikovu glavu. Po noći ju je odnio u Donjevaško groblje i zakopao ispod velikog drvenog križa blizu oltara. Poslije rata, znajući da je Ivo Zelenika u svojoj šumi ukopao kosti svećenika, mnogi su dolazili u tajnosti na njegov grob i obilazili ga u molitvi. Nakon smrti Ive Zelenike njegova je žena Dragica preselila u Požegu, a njihovo je imanje kupio Ivo Križanac te se, prodajući voće u Mostaru, raspitivao kod Klišana za ukopanog svećenika. Doznao je da je to fra Stjepan Barišić, župnik iz Podhuma, te su mu Ivo Križanac i Mijo Marić podigli križ na grobu.191 Kad je, prema kazivanju fra Nikole Drmića, fra Stjepan čuo da će biti ubijen, zamolio je svoje partizanske pratitelje krvnike da može nešto učiniti. Iznenađeni i znatiželjni, oni su mu dopustili, a on je onda, na njihovo veliko iznenađenje, izmolio svoj časoslov. Nakon toga je bio okrutno ubijen.
Mjesto gdje je pokopan fra Stjepan Barišić desetljećima nije bilo obilježeno ali ni zaboravljeno. Vjernici su ga potajno obilazili i obilježili svojom molitvom što je 1998. potaknulo uzdolskog župnika don Miljenka Džaltu da uredi grob i započne jednom godišnje slaviti svetu mise na grobu mučenika fra Stjepana Barišića.
Godine 1999. župnik vlč. Miljenko Džalto i župljani pokrenuli su akciju uređenja groba i pristupnog puta. Iste je godine odlučeno svake treće subote u mjesecu srpnju organizirati hodočašće i slaviti svetu misu. Za korizme 2004. Barišićev je grob dodatno uređen, postavljen je novi nadgrobni spomenik i napravljen natkriveni oltar. Ostatci fra Stjepanova habita čuvaju se kao moćnik u župnoj crkvi na Uzdolu, a svake su godine izloženi kod fra Stjepanova groba u Purićevini