15. nastavak serijala „Ratni zločini bez pravomoćnog epiloga“ - Vila Gavrilović u Petrinji 1991.: Mučili i strijeljali hrvatske zarobljenike – četvorica osuđena na 20 godina, ali jesu li kazne izvršene?

Krvavi 16. rujna 1991. u Petrinji

Petrinja je u rujnu 1991. prolazila kroz neke od najtežih dana svoje novije povijesti. Dana 16. rujna snage JNA iz petrinjskih vojarni, uz sudjelovanje lokalnih srpskih teritorijalnih i paravojnih formacija, pokrenule su novi snažan napad na grad. Zapovjednik garnizona JNA u Petrinji bio je Slobodan Tarbuk.

Na položaju kod Nove bolnice našli su se pripadnici 120. brigade, policije i petrinjskog ZNG-a. Dio hrvatskih snaga ostao je odsječen od grada. Najmanje dvadesetak branitelja i policajaca pokušalo se izvući prema šumi u smjeru Vile Gavrilović.

Do sigurnosti nisu stigli.

Neposredno prije ceste prema Vili Gavrilović zarobila ih je i razoružala neprijateljska izviđačka skupina kojom je, prema dostupnoj dokumentaciji, zapovijedao Dragan Sanader. Zarobljenici su potom odvedeni preko ceste do vikendice koja se u dokumentaciji navodi kao vlasništvo Dragana Čičića. Važno je pritom razdvojiti činjenicu o lokaciji od kaznene odgovornosti: samo vlasništvo nad vikendicom ne predstavlja dokaz da je njezin vlasnik sudjelovao u zločinu.

Vila Gavrilović nije bila klasičan logor

U dostupnim sudskim i službenim izvorima nisam pronašao osnovu da se Vila Gavrilović opisuje kao organizirani zatočenički logor s upravom i stalnom strukturom poput nekih drugih mjesta zatočenja.

Naziv „Vila Gavrilović“ prvenstveno označava područje zločina i kasnije pronađene masovne grobnice. Zarobljeni hrvatski branitelji bili su nakon zarobljavanja dovedeni do obližnje vikendice, gdje su zlostavljani, a potom izvedeni na strijeljanje. Zato je preciznije govoriti o mjestu zatočenja i egzekucije zarobljenih hrvatskih branitelja, a ne o klasičnom logoru.

Skinuti do pasa, opljačkani i zlostavljani

Opis onoga što je uslijedilo iznimno je težak.

Prema istraživačkom prikazu Hrvatskog vojnika, zarobljenici su bili izloženi psihičkom i fizičkom zlostavljanju. Oduzimani su im osobni predmeti, skinuti su do pasa i prisiljeni ležati potrbuške. Potom je počelo odvođenje i ubijanje. Dio zarobljenika dizan je u manjim skupinama i pucano im je u leđa, a drugima je naređeno da trče, nakon čega je na njih otvorena vatra.

Nekoliko ranjenih uspjelo je preživjeti pretvarajući se da su mrtvi ili koristeći mrak i pomutnju. Tijela ubijenih ostala su na mjestu zločina, a naknadno su strojem zatrpana u grobnicu. Prilikom ekshumacije pronađeni su i tragovi žice povezani s posmrtnim ostacima žrtava.

Sud je utvrdio: Dragan Sanader naredio je strijeljanje

Najčvršći odgovor na pitanje zapovijedanja daje pravomoćni sudski predmet Županijskog suda u Sisku K-27/95.

Optuženi su bili Dragan Sanader, Mile Sanader, Milan Drobnjak i Slavko Drobnjak. Sud je utvrdio da su se hrvatski pripadnici ZNG-a i policije prethodno predali i bili razoružani te da je Dragan Sanader, kao vođa formacije, naredio ostalima da pucaju u ratne zarobljenike. Prema činjeničnom opisu presude, sva četvorica potom su pucala, pri čemu je ubijeno četrnaest, a teško ranjena četvorica zarobljenika.

To je važna činjenica: u ovom slučaju ne govorimo samo o kasnijim svjedočenjima ili pretpostavkama o tome tko je zapovijedao. Sud je izravno utvrdio zapovjednu i izvršiteljsku ulogu Dragana Sanadera te sudjelovanje ostale trojice optuženika.

Imena ubijenih i preživjelih koje navodi sud

U pravomoćnom sudskom predmetu kao ubijeni navedeni su Tomislav Bursik, Nikola Dumbović, Ivica Jelačić, Božidar Kovačić, Franjo Lukačević, Vlado Miškulin, Milivoj Rogulja, Branko Tomašić, Radislav Tutić, Mišo Svoboda, Dejan Gregec, Neno Muškić, Zdenko Gregec i Vlado Žugaj.

Kao teško ranjeni i preživjeli navedeni su Dražen Cerjak, Meho Alijagić, Stjepan Rožanković i Milan Župan.

U drugim memorijalnim i publicističkim izvorima pojavljuju se određene varijante osobnih imena i veći broj stradalih odnosno preživjelih. Upravo zbog toga za ovaj serijal treba kao osnovu koristiti imena iz sudskog spisa, a ostale navode jasno odvajati od onoga što je pravomoćno utvrđeno.

Zašto se desetljećima govorilo o 17 žrtava, a Ministarstvo danas navodi 16 osoba?

Ovo je jedan od najvažnijih detalja cijelog slučaja.

Nakon Oluje započelo se s ekshumacijom područja Vile Gavrilović. Prve tadašnje obrade dovele su do zaključka da su pronađeni ostaci 15 identificiranih i još dviju neidentificiranih osoba, pa je u javnosti i na memorijalnim obilježjima desetljećima ostao broj od 17 žrtava.

Međutim, razvoj forenzičke antropologije i DNK analize pokazao je da prvotna računica nije bila potpuno pouzdana.

Zbog opravdane sumnje u ranije identifikacije Ministarstvo hrvatskih branitelja provelo je 2019. reekshumaciju posmrtnih ostataka. Nakon nove sudsko-medicinske i DNK obrade službeno je utvrđeno da se u masovnoj grobnici kod Vile Gavrilović nalaze ostaci ukupno 16 osoba, a ne 17. Ministarstvo navodi da je tijekom postupka analizirano 52 uzorka DNK.

Završnom obradom potvrđeni su identiteti 15 već poznatih osoba, dok je pozitivno identificirana i jedna osoba koja se do tada vodila kao nestala.

Tu treba izbjeći jednu zamku: 14 ubijenih iz sudske presude i 16 osoba iz masovne grobnice nisu nužno dva identična popisa. Sud je odlučivao o kaznenoj odgovornosti četvorice optuženika za konkretno opisane žrtve, dok forenzički nalaz govori koliko je pojedinačnih osoba stvarno bilo pokopano na lokaciji. Zato se te brojke ne smiju nekritički izjednačavati ili zbrajati.

Četvorica optuženih – po 20 godina zatvora

Županijski sud u Sisku 3. ožujka 1999. proglasio je Dragana Sanadera, Milu Sanadera, Milana Drobnjaka i Slavka Drobnjaka krivima za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika. Svakome je izrečena tada maksimalna kazna od 20 godina zatvora.

Vrhovni sud Republike Hrvatske 6. rujna 2000. odbio je žalbe Dragana Sanadera, Mile Sanadera i Milana Drobnjaka i time njihove dvadesetogodišnje kazne učinio pravomoćnima. Presuda Slavku Drobnjaku tada je ukinuta, ali ne zato što je oslobođen ili zato što je sud zaključio da nema dokaza, nego zato što je nakon prvotnog suđenja u odsutnosti bio uhićen i stekao pravo na ponovljeni postupak.

Slavko Drobnjak potom je ponovno suđen. Human Rights Watch bilježi da je nakon uhićenja 2000. na ponovljenom suđenju ponovno osuđen na 20 godina zatvora. Dokumentacija OSCE-a priložena predmetima pred Međunarodnim sudom pravde izrijekom ga navodi među osobama koje su pravomoćno osuđene u svojoj nazočnosti, također na 20 godina.

Dakle, odgovor na pitanje „je li itko odgovarao?“ nedvojbeno glasi – da.

Za ovaj zločin četvorica muškaraca pravomoćno su osuđena na najteže kazne koje je tadašnje hrvatsko zakonodavstvo dopuštalo.

Ali jesu li svi osuđenici ikada odslužili kazne?

Tu pravosudni epilog postaje znatno manje zadovoljavajući.

Za Slavka Drobnjaka postoji dokumentiran podatak o uhićenju, ponovljenom suđenju i pravomoćnoj presudi u njegovoj nazočnosti. Za Dragana Sanadera, Milu Sanadera i Milana Drobnjaka presude su postale pravomoćne još 2000. godine, ali u odsutnosti. U pregledanim javno dostupnim izvorima nisam pronašao vjerodostojnu kasniju potvrdu da su sva trojica ikada uhićena, predana Hrvatskoj i upućena na izdržavanje izrečenih kazni.

To je bitna razlika između pravomoćno osuđen i stvarno kažnjen.

Presuda koja postoji u sudskom spisu nije isto što i dvadeset godina provedenih iza zatvorskih vrata.

A što je sa Slobodanom Tarbukom i višom zapovjednom odgovornošću?

Zapovjednik petrinjskog garnizona JNA Slobodan Tarbuk bio je jedna od ključnih vojnih osoba u napadima na Petrinju. I on je u zasebnom kaznenom predmetu u odsutnosti osuđen na 20 godina zatvora zbog napada i razaranja Petrinje te posljedica topničkog i drugog djelovanja 2., 16. i 21. rujna 1991.

No tu treba biti pravno precizan.

Presuda protiv Tarbuka zbog napada na Petrinju nije isto što i presuda za strijeljanje kod Vile Gavrilović. U predmetu Vile Gavrilović upravo je Dragan Sanader označen kao vođa skupine koji je naredio pucanje u zarobljenike. U izvorima koje sam pregledao nisam pronašao pravomoćnu sudsku odluku kojom bi Tarbuku bilo utvrđeno da je naredio samu egzekuciju zarobljenika kod Vile Gavrilović.

Isto vrijedi za druga imena koja se tijekom godina pojavljuju u iskazima, novinskim tekstovima i svjedočenjima. Bez optužnice ili presude njih se ne može predstavljati kao pravomoćno utvrđene počinitelje.

Zločin ima presudu – ali pravda nije isto što i papir

Vila Gavrilović jedna je od lokacija na kojima je ratni zločin u Hrvatskoj ostavio i fizički dokaz: masovnu grobnicu.

Zarobljeni ljudi bili su razoružani. U trenutku predaje više nisu predstavljali borbenu prijetnju. Međunarodno humanitarno pravo štitilo ih je kao ratne zarobljenike. Umjesto toga bili su ponižavani, zlostavljani i odvedeni na strijeljanje.

Njihova su tijela zatim skrivena u zemlji, a njihove obitelji godinama su živjele između nade da su možda zarobljeni i spoznaje da su nestali.

Tek nakon oslobođenja Petrinje moglo se otvoriti mjesto masovne grobnice. A čak ni tada priča nije bila završena: trebalo je gotovo četvrt stoljeća dodatnog razvoja forenzike da se isprave ranije pogreške i konačno utvrdi da se na lokaciji nalaze posmrtni ostaci 16 osoba.

Je li onda Vila Gavrilović slučaj „bez pravomoćnog epiloga“?

U strogom pravnom smislu – nije.

I upravo to treba napisati čitateljima, bez prilagođavanja činjenica nazivu serijala.

Za zločin nad zarobljenicima kod Vile Gavrilović postoje pravomoćne osuđujuće presude. Dragan Sanader, Mile Sanader i Milan Drobnjak osuđeni su na po 20 godina, a istu je kaznu nakon uhićenja i ponovljenog postupka dobio Slavko Drobnjak.

Ali ostaje drugo, jednako važno pitanje: jesu li svi pravomoćno osuđeni ikada stali pred hrvatsko pravosuđe i izdržali kazne koje su im izrečene?

Za trojicu pravomoćno osuđenih u odsutnosti odgovor iz javno dostupne dokumentacije koju smo pronašli nije potvrđen.

Zato bi Vila Gavrilović u ovom serijalu trebala ostati kao iznimka koja pokazuje razliku između presude i izvršene pravde.

Jer pravosudni epilog postoji.

Pitanje je je li pravda ikada do kraja provedena.