RATNI ZLOČINI BEZ PRAVOMOĆNOG EPILOGA – 16. nastavak Tovarnik 1991.: Pet masovnih grobnica i 48 pogubljenih – sedmorica osuđena, ali nitko za ubojstva

Tovarnik je jedan od najjasnijih primjera razlike između postojanja pravomoćnih presuda i potpunoga pravosudnog epiloga.

Hrvatski sudovi dokazali su nezakonita uhićenja i zatočenja, mučenje električnom strujom, premlaćivanja, prijetnje, prisilni rad, teror i pljačku hrvatskoga stanovništva. Sedmorica ljudi pravomoćno su osuđena u postupcima povezanima sa zločinima počinjenima nakon okupacije mjesta.

Istodobno, nijedan od njih nije osuđen za ubojstvo ijedne osobe pronađene u tovarničkim masovnim i pojedinačnim grobnicama.

Široka optužnica podignuta 2001. obuhvaćala je 24 okrivljenika i desetke ubojstava. Međutim, nakon dugoga dokaznog postupka tužiteljstvo ju je 2012. znatno suzilo. Sud je zaključio da su iskazi iz istrage često bili neodređeni, temeljeni na glasinama i bez jasne veze između ljudi koji su žrtve odvodili i onih koji su ih poslije ubili.

Zato su presude donesene za mučenje i nečovječno postupanje, ali ne i za likvidacije.

Takav rezultat posebno je težak za mjesto na čijem groblju nije pronađena jedna, nego pet masovnih grobnica.

Napad je počeo 20. rujna, a zločini su nastavljeni nakon sloma obrane

Napad na Tovarnik započeo je 20. rujna 1991. godine. U njemu su sudjelovale postrojbe JNA, lokalne srpske teritorijalne i policijske strukture te pridružene paravojne i dobrovoljačke skupine.

Lokalna memorijalna dokumentacija navodi 22. rujna kao dan potpune okupacije, dok pojedini dokumenti DORH-a kao početak okupacijskog razdoblja koriste 23. rujna. Razlika se može objasniti time što je organizirani otpor slomljen 22. rujna, dok su sustavna uhićenja, zatočenja i uspostava okupacijske vlasti dokumentirani od sljedećeg dana.

Zato je najpreciznije navesti da je napad trajao od 20. do 22. rujna, a režim zatočenja i terora uspostavljen je 22. i 23. rujna.

Tijekom borbi poginuli su i hrvatski branitelji. Njihove se smrti ne smiju automatski prikazivati kao ratni zločin. Smrt pripadnika oružane postrojbe u borbi pravno se razlikuje od ubojstva zarobljenika, ranjenika ili civila koji ne sudjeluje u neprijateljstvima.

Najveći dio zločina obrađenog u hrvatskim kaznenim postupcima počinjen je nakon što su JNA i pridružene srpske snage već preuzele nadzor nad mjestom. Tada više nije bilo riječi o borbi za Tovarnik, nego o postupanju prema ljudima koji su se našli pod potpunom kontrolom okupacijskih snaga.

Bijele trake, obilježene kuće i prisilni rad

Preostali hrvatski stanovnici bili su podvrgnuti diskriminacijskim mjerama. Prema lokalnoj dokumentaciji, morali su nositi bijele trake na rukavima, a bijelom tkaninom obilježavane su i njihove kuće.

Ograničavano im je kretanje, pozivani su na ispitivanja i odvođeni na prisilni rad. Iz kuća, podruma i gospodarskih zgrada odnošeni su namještaj, poljoprivredni strojevi, stoka i druge vrijednosti.

Prisilni rad u Tovarniku nije zabilježen samo u lokalnim svjedočanstvima. Optužnica Međunarodnoga kaznenog suda protiv Gorana Hadžića navodila je Tovarnik među mjestima u kojima su zatočeni i preostali Hrvati morali kopati rovove i grobove, prenositi streljivo i obavljati druge poslove za srpske snage.

Ista je optužnica Tovarnik uvrstila među mjesta sustavne pljačke i razaranja hrvatske privatne, javne, kulturne i vjerske imovine. Međutim, Hadžićeva optužnica nije donijela presudu za ubojstva tovarničkih civila. Hadžić je umro 12. srpnja 2016., a postupak je deset dana poslije obustavljen bez presude.

Cvejićeva kuća: zatočenje, palice i električna struja

Središnje mjesto zatočenja bila je kuća pokojnog liječnika Đorđa Cvejića, koju su okupacijske vlasti pretvorile u postaju milicije, improvizirani zatvor i prostor za ispitivanje.

Jedno od najvažnijih svjedočanstava dao je preživjeli zatočenik Dragan Hajduk. Uhićen je 23. rujna 1991. i odveden u Cvejićevu kuću. Prema njegovu iskazu, odveli su ga Radoslav Stanimirović, Branislav Jerković i još jedan čovjek u policijskoj odori.

Hajduk je ispričao da su ga tijekom prvog ispitivanja tukli Željko Krnjajić, Miloš Stanimirović, Stevan Srdić, Dušan Stupar, Dragan Sedlić i Savo Ivanović.

Ruke su mu ljepljivom trakom vezali za naslon stolice, a noge za njezine noge. Udaran je rukama, nogama i palicom, nakon čega je gubio svijest. Kada bi se osvijestio, vraćali su ga na ispitivanje.

Na leđa su mu spajali električne žice priključene na agregat. Hajduk je naveo da je Dušan Stupar upravljao agregatom te da su mu samo prvoga dana tri puta zadavali električne udare.

Premlaćivanja su nastavljena svakodnevno. Zatočenici su odvođeni na prisilni rad i korišteni za utovar opljačkane imovine. Hajduk je posvjedočio da su ih tijekom takva rada čuvali pripadnici lokalne milicije i paravojnih skupina.

U kući je susreo Krešimira Puljića i Iliju Džambu, koji su poslije ubijeni. Njihova su tijela pronađena u masovnoj grobnici na tovarničkom groblju.

Sudovi su prihvatili dokaze o Hajdukovu mučenju i drugim oblicima zlostavljanja. Upravo je taj dio događaja, za razliku od ubojstava, završio pravomoćnim osuđujućim presudama.

Zatočenici prebacivani u Šid i vraćani u Tovarnik

Dokumentacija Fonda za humanitarno pravo o logorima za Hrvate u Srbiji potvrđuje da su zatočeni stanovnici Tovarnika već u rujnu 1991. prebacivani u vojni zatvor uspostavljen u sportskom centru u Šidu.

Dio zatočenika zatim je premještan na druge lokacije na području Srbije, uključujući Kazneno-popravni dom u Sremskoj Mitrovici. Neki su početkom listopada vraćeni u okupirani Tovarnik i ponovno zatočeni u privatnoj kući pretvorenoj u zatvor.

Time se pokazuje da Cvejićeva kuća nije djelovala kao izolirano mjesto samovolje nekoliko lokalnih ljudi. Bila je dio širega sustava zatočenja koji je povezivao lokalnu miliciju, teritorijalnu obranu, JNA i zatvore na području Srbije.

Međutim, hrvatske presude nisu utvrdile potpun zapovjedni lanac toga sustava. Nisu odgovorile tko je odobravao premještaje preko državne granice, tko je vodio evidencije zatočenika, tko je raspolagao vojnim prijevozom i kome su zapovjednici lokalne milicije podnosili izvješća.

Ivan Burik pronađen u masovnoj grobnici

Među najpoznatijim žrtvama bio je tovarnički župnik Ivan Burik, rođen 1928. godine. U Tovarniku je služio gotovo tri desetljeća i ostao uz stanovnike i nakon početka napada.

Prema crkvenoj i lokalnoj memorijalnoj dokumentaciji, Burik je ubijen početkom listopada 1991. u podrumu župnog ureda. Kao datum njegova ubojstva najčešće se navodi 8. listopada.

Svjedok koji je kao zatočenik morao obilaziti župni stan opisao je da je Burikovo tijelo pronađeno u podrumu s velikom prostrijelnom ranom na prsima. Čuvari su zatočenicima prethodno govorili da je župnik navodno umro od srčanog udara.

Posmrtni ostaci Ivana Burika pronađeni su u masovnoj grobnici označenoj kao lokacija 1C na tovarničkom groblju.

U lokalnim se izvorima njegovo ubojstvo povezuje s pripadnicima dobrovoljačke skupine „Dušan Silni“. Međutim, nijedna javno dostupna pravomoćna hrvatska ili međunarodna presuda nije poimenično utvrdila tko je pucao u Ivana Burika, tko je naredio njegovo ubojstvo i tko je njegovo tijelo prenio u masovnu grobnicu.

Zato imena ljudi koja se pojavljuju u svjedočanstvima ili lokalnim rekonstrukcijama ne treba predstavljati kao imena pravomoćno osuđenih ubojica.

Pet masovnih grobnica i osam pojedinačnih grobova

Službena baza spomen-obilježja Domovinskog rata navodi da je u siječnju 1998., neposredno nakon završetka mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, na tovarničkom groblju otvoreno pet masovnih grobnica.

Na lokaciji 1 ekshumirano je deset osoba, na lokaciji 1A još deset, na lokaciji 1C šest, na lokaciji 1D pet, a na lokaciji 1F sedamnaest osoba.

Ukupno je iz pet masovnih grobnica ekshumirano 48 osoba. Identificirane su 44.

Od siječnja 1998. do travnja 2004. na području Tovarnika pronađeno je i osam pojedinačnih grobnica. Iz njih je ekshumirano osam osoba, od kojih je sedam identificirano.

Prema toj preciznoj službenoj evidenciji, iz masovnih i pojedinačnih grobnica ekshumirani su ostaci ukupno 56 ljudi, a identificirana je 51 osoba.

Na spomen-obilježju postavljenom 1999. godine stoji posveta „48 hrvatskih branitelja i civila pogubljenih 1991. godine u velikosrpskoj agresiji“.

Ta formulacija predstavlja memorijalni podatak. Za kaznenopravnu ocjenu svake pojedinačne smrti potrebno je dodatno utvrditi je li osoba bila civil, zarobljeni branitelj, osoba ubijena nakon završetka borbe ili pripadnik oružane postrojbe poginuo u samom sukobu.

Poimenično identificirani iz pet masovnih grobnica

Službena evidencija navodi 44 identificirane osobe:

Lokacija 1: Mato Balić, rođen 1904.; Đuro Carić, 1927.; Antun Šimunić, 1958.; Berislav Šimunić, 1974.; Željko Vrančić, 1950.; Manda Živić, 1932.; Mato Živić, 1930.

Lokacija 1A: Janko Budim, rođen 1933.; Đuro Grgić, 1947.; Stjepan Kovačević, 1930.; Mladenka Kuzmić, 1938.; Stipo Matić, 1933.; Đuro Miklošević, 1911.; Danica Milosavljević, 1939.; Josip Šarčević, 1966.; Marko Šijaković, 1935.; Ivan Zelić, 1952.

Lokacija 1C: Ivan Burik, rođen 1928.; Đuka Došen, 1954.; Ruža Ivković, 1914.; Ivo Penava, 1962.; Adam Popović, 1926.; Miroslav Zelenika, 1959.

Lokacija 1D: Ivan Adamović, rođen 1960.; Petar Bilić, 1931.; Janja Jurić, 1939.; Jelka Krnić, 1914.; Jozo Šišić, 1935.

Lokacija 1F: Marko Bošnjak, rođen 1941.; Mato Ćurić, 1921.; Ilija Džambo, 1937.; Ivan Džankić, 1929.; Đuro Filić, 1956.; Filomena Glibo, 1925.; Karlo Grbešić, 1932.; Đuro Grgić, 1931.; Ivan Jurić, 1928.; Ruža Jurić, 1933.; Ivan Maloševac, 1932.; Danijel Marinković, 1932.; Ante Markanović, 1932.; Danijel Perković, 1907.; Krešimir Puljić, 1947.; Vojislav Selak, 1938.; Ruža Anić, 1941.; Stjepan Kovačević, 1957.; Franjo Kuzmić, 1931.; Marin Mijoković, 1923.; Rudolf Rapp, 1942.; Branko Salaić, 1929.; Dragica Vorgić, 1924.

Na popisu se pojavljuju dvije osobe imena Đuro Grgić i dvije imena Stjepan Kovačević, zbog čega ih treba razlikovati prema godini rođenja.

Najmlađi na objavljenom popisu bio je Berislav Šimunić, rođen 1974., koji je imao 16 ili 17 godina. Najstariji je bio Danijel Perković, rođen 1907., star približno 84 godine.

Zašto se pojavljuju brojevi 48, 56, 61 i 75?

Broj 48 odnosi se na posmrtne ostatke pronađene u pet masovnih grobnica na tovarničkom groblju.

Broj 56 dobiva se kada se tim ostacima pribroji još osam osoba pronađenih u pojedinačnim grobnicama.

Broj 61 pojavljuje se u sudskom predmetu jer su tijekom prvoga suđenja pregledani 61 smrtni list i približno 50 obdukcijskih zapisnika. To ne znači da je sud utvrdio kako je svih 61 osoba ubijena u istim okolnostima ili djelovanjem istih počinitelja.

Broj 75 koristi lokalna memorijalna dokumentacija kao ukupan broj ljudi koji su izgubili život tijekom napada, okupacije i povezanih ratnih događaja u Tovarniku. Taj broj može obuhvatiti civile, pogubljene osobe i branitelje poginule tijekom borbe.

Prvotna optužnica iz 2001. poimenično je navodila 29 ubijenih osoba. Ni taj popis nije bio konačan popis svih tovarničkih žrtava, nego opseg ubojstava koje je tužiteljstvo tada pokušalo povezati s konkretnim okrivljenicima.

Brojke zato nisu zamjenjive. Najčvršći forenzički podatak jest 48 ostataka iz pet masovnih grobnica i osam iz pojedinačnih grobova. Broj 75 predstavlja širi memorijalni ratni gubitak mjesta.

Optužnica protiv 24 osobe

Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru 1. veljače 2001. podiglo je optužnicu protiv 24 osobe.

Okrivljenike se teretilo da su nakon ulaska JNA i pridruženih srpskih postrojbi raseljavali, ubijali, mučili i fizički zlostavljali hrvatske i druge nesrpske civile te pljačkali i uništavali njihovu imovinu.

Prvotna pravna kvalifikacija uključivala je genocid i ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Međutim, tijekom postupka pokazalo se da dokazi nisu dovoljni za dokazivanje tako široko postavljene optužbe.

Sud je raspolagao desecima smrtnih listova i obdukcijskih nalaza, ali forenzička potvrda smrti ne dokazuje sama po sebi tko je žrtvu ubio.

Brojni svjedoci tijekom istrage govorili su da su „čuli“ tko je ubio određenu osobu. Na glavnoj raspravi pokazalo se da dio tih podataka nije potjecao od očevidaca. Neki nisu mogli navesti od koga su dobili informaciju, dok su drugi poznavali osobu koja je žrtvu privela, ali nisu znali tko ju je poslije ubio.

Tužiteljstvo je zato 10. travnja 2012. bitno izmijenilo optužnicu. Iz nje su izostavljene optužbe za pojedinačna ubojstva i deportacije koje nije bilo moguće dokazati. Preostali okrivljenici teretili su se prvenstveno za nezakonita privođenja, zatvaranja, ispitivanja i zlostavljanja civila.

Prva presuda, ukidanje i novo suđenje

Županijski sud u Vukovaru 23. travnja 2012. osudio je sedmoricu optuženika Miloša Stanimirovića na deset godina, Stevana Srdića i Boška Miljkovića na po osam godina, Dušana Stupara, Dragana Sedlića i Željka Krnjajića na po šest godina i Radoslava Stanimirovića na pet godina.

Branislav Jerković, Jovo Janjić, Milenko Stojanović i Nikola Tintor oslobođeni su zbog nedostatka dokaza.

Protiv Dušana Dobrića, Đure Dobrića i Jovana Miljkovića optužba je prekvalificirana na oružanu pobunu, nakon čega je primijenjen Zakon o općem oprostu. To nije bio oprost za ratni zločin, nego posljedica zaključka da im u tom postupku nije dokazano sudjelovanje u djelima koja bi predstavljala ratni zločin.

Vrhovni sud 29. veljače 2016. ukinuo je osuđujući dio presude protiv Miloša Stanimirovića, Stevana Srdića, Dragana Sedlića, Dušana Stupara, Željka Krnjajića i Radoslava Stanimirovića te oslobađajuću presudu Jovi Janjiću.

Pravomoćna je tada ostala osuda Boška Miljkovića na osam godina.

U ranije razdvojenom postupku Đorđe Miljković bio je pravomoćno osuđen na tri godine zatvora.

Pravomoćni završetak tek nakon više od desetljeća

U ponovljenom postupku Županijski sud u Vukovaru krajem listopada 2022. osudio je u odsutnosti Miloša Stanimirovića, Stevana Srdića, Dušana Stupara i Željka Krnjajića na po deset godina zatvora, a Jovu Janjića na šest godina.

Visoki kazneni sud zatim je Stanimiroviću i Srdiću povećao kazne na po 12 godina. Stuparu i Krnjajiću potvrđene su kazne od po deset, a Janjiću kazna od šest godina.

Prema javno objavljenim podacima, postupak je pravomoćno okončan krajem 2024. godine. Do tada je umrlo približno 70 svjedoka koji su tijekom dugotrajnoga predmeta bili ispitani ili predloženi za ispitivanje.

Dragan Sedlić i Radoslav Stanimirović, čije su prvostupanjske osude iz 2012. bile ukinute, ne pojavljuju se među osobama obuhvaćenima završnom pravomoćnom presudom. U dostupnim službenim pregledima nije jasno i objedinjeno objašnjen konačni procesni ishod za obojicu.

Tko je osuđen?

U postupcima povezanima s ratnim zločinima u Tovarniku pravomoćno su osuđeni Miloš Stanimirović i Stevan Srdić na po 12 godina zatvora, Dušan Stupar i Željko Krnjajić na po deset godina, Boško Miljković na osam godina, Jovo Janjić na šest godina te Đorđe Miljković na tri godine – ukupno 61 godinu zatvora. Najmanje šestorici suđeno je u odsutnosti, a nema javne potvrde da izdržavaju izrečene kazne. Njihove se osude odnose na nezakonita zatočenja, ispitivanja, mučenja, nečovječno postupanje, zastrašivanje, prisilni rad i pljačku. Nijedan od njih nije pravomoćno osuđen za ubojstvo Ivana Burika, Krešimira Puljića, Ilije Džambe, članova obitelji Jurić i Šimunić ili bilo koje druge osobe ekshumirane u Tovarniku.

Optuženik pušten uz jamstvo pobjegao iz Hrvatske

Posebno težak propust dogodio se u predmetu protiv Aleksandra Trifunovića.

Trifunović je bio uhićen, nalazio se u pritvoru i osobno prisustvovao suđenju. Županijski sud u Vukovaru prihvatio je upis nekretnine kao jamstvo da će se odazivati sudu te mu omogućio obranu sa slobode.

Vrhovni sud poslije je ukinuo odluku o jamstvu i puštanju iz pritvora. Međutim, prije nego što je odluka provedena, Trifunović je napustio Hrvatsku.

Za njim je raspisana međunarodna tjeralica. U javno dostupnim podacima nema potvrde da je ponovno uhićen i izveden pred hrvatski sud.

Tako je jedina osoba iz toga dijela predmeta koja se nalazila u fizičkom dosegu hrvatskog pravosuđa postala nedostupna nakon sudske odluke o puštanju.

Dodatne istrage ponovno su se zaustavile na nedostupnosti

ŽDO u Osijeku 2019. otvorio je novu istragu protiv četvorice muškaraca zbog mučenja zarobljenog pripadnika 204. vukovarske brigade u improviziranom tovarničkom zatvoru.

Prema službenom opisu, žrtvu su tukli drvenom palicom, čizmama i šakama, a na leđa su joj spajane električne žice. Zadobila je prijelome rebara i druge teške ozljede.

Istraga je 1. ožujka 2021. prekinuta jer okrivljenici nisu bili dostupni hrvatskim tijelima.

Druga, još starija istraga iz 1993. obuhvaćala je 20 osoba osumnjičenih za zločine tijekom napada i okupacije Tovarnika. Do 2021. dio osumnjičenika je umro, dok je za većinu preostalih dodatnim izvidima utvrđeno da postoje dokazi o sudjelovanju u oružanoj pobuni, ali ne i u radnjama ratnog zločina. Zbog toga je istraga obustavljena, a na oružanu pobunu primijenjen je opći oprost.

To ne znači da zločini nad civilima nisu počinjeni. Znači da nije bilo dovoljno dokaza da se te konkretne osobe povežu s ubojstvima, mučenjima ili drugim djelima koja nisu obuhvaćena oprostom.

Zašto nema presuda za ubojstva?

Prvi razlog jest nedostatak neposrednih svjedoka samih likvidacija. Ljudi su vidjeli uhićenja i odvođenja, ali najčešće nisu vidjeli pucanje.

Drugi razlog je način vođenja prvih istraga. Iskazi su uzimani neprecizno, bez jasnog razdvajanja onoga što je svjedok osobno vidio od onoga što je čuo od drugih.

Treći je problem počiniteljski lanac. Jedna je skupina ljude privodila, druga čuvala, treća odvodila na rad ili ispitivanje, a četvrta ih je mogla odvesti na mjesto pogubljenja. Bez dokaza o dogovoru i zajedničkoj namjeri nije moguće automatski proglasiti čovjeka koji je nekoga uhitio odgovornim i za njegovo kasnije ubojstvo.

Četvrti razlog je nedostupnost okrivljenika. Većina je živjela u Srbiji, a hrvatska tijela nisu ih mogla uhititi niti izravno ispitati.

Peti je protek vremena. Od podizanja optužnice do pravomoćnog završetka ključnog dijela predmeta prošlo je više od 23 godine. Do završetka postupka umrlo je približno 70 svjedoka.

Šesti problem jest nedovoljna transparentnost. Najnovije DORH-ovo izvješće o širem vukovarskom području, sa stanjem na 30. listopada 2025., objavljuje samo predmete u kojima je nakon prethodnih izvješća bilo promjena. Ono ne donosi jedinstven pregled Tovarnika, status međunarodnih tjeralica ni podatak služe li pravomoćno osuđeni izrečene kazne.

Što još nije razriješeno?

Nije pravomoćno utvrđeno tko je ubio svaku od osoba pronađenih u pet masovnih grobnica.

Nije utvrđen neposredni ubojica Ivana Burika niti osoba koja je naredila njegovu likvidaciju i skrivanje tijela.

Nije odgovoreno tko je odveo i ubio Krešimira Puljića i Iliju Džambu nakon njihova zatočenja u Cvejićevoj kući.

Nisu poimenično utvrđeni ljudi koji su organizirali prijevoz zatočenika iz Tovarnika u Šid i druge logore u Srbiji.

Nije razjašnjeno tko je odredio sustav bijelih traka, popisivao hrvatske kuće i stanovnike te organizirao odvoz opljačkane imovine.

Nema javne potvrde da Miloš Stanimirović, Stevan Srdić, Dušan Stupar, Željko Krnjajić, Boško Miljković i Jovo Janjić izdržavaju pravomoćno izrečene kazne.

Nije objavljeno ni jesu li Srbija ili druge države zamoljene da preuzmu izvršenje hrvatskih presuda protiv osuđenika koji se nalaze na njihovu teritoriju.

Najvažnije, nema pravomoćnog odgovora na pitanje tko je napunio pet masovnih grobnica na tovarničkom groblju.

Pravosuđe je dokazalo mučenje, ali ne i ubojstva

Tovarnik nije mjesto bez istrage, optužnice ili presude.

Postoji službena dokumentacija pet masovnih grobnica, poimenični popis identificiranih žrtava, forenzički nalazi, iskazi preživjelih, hrvatske istrage, optužnica protiv 24 osobe i sedam pravomoćnih osuđujućih presuda.

Dokazano je da su hrvatski civili nezakonito zatvarani, tučeni, mučeni električnom strujom, prisiljavani na rad, terorizirani i pljačkani.

Ali nije dokazano tko ih je ubijao.

Široka optužnica iz 2001. tijekom suđenja se raspala upravo na dijelu koji se odnosio na smrti. Sud je mogao povezati pojedine ljude s palicom, električnim agregatom, ispitivanjem, čuvanjem i pljačkom, ali ne i s oružjem kojim je ubijena određena žrtva.

Sedmorica osuđenih dobila su ukupno 61 godinu zatvora. Najmanje šest presuda doneseno je u odsutnosti, bez javne potvrde izvršenja kazni.

Na tovarničkom groblju ostalo je pet masovnih grobnica i imena 44 identificirane osobe. Četvero ljudi iz tih grobnica još nije identificirano, kao ni jedna osoba iz pojedinačnih grobova.

Pravomoćne presude dokazuju da je u Tovarniku postojao sustav zatočenja i mučenja. Ne odgovaraju tko je sastavljao popise za likvidaciju, tko je odvodio ljude na stratišta, tko je pucao i tko je zapovjedio skrivanje tijela.

Tovarnik zato ima pravomoćne osuđenike za zločine nad civilima, ali još nema pravomoćno osuđenog ubojicu nijedne žrtve iz svojih masovnih grobnica.