Srpski logori u Hrvatskoj (5): Borovo Selo – zatočenici u podrumu s fekalnom vodom, staji i radionici pod nadzorom srpske TO i milicije

Borovo Selo u povijesti Domovinskog rata ne može se promatrati samo kroz jedan događaj.

Već 2. svibnja 1991. godine, mjesecima prije otvorene bitke za Vukovar, mjesto je postalo simbol oružane pobune protiv ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske. U zasjedi srpskih paravojnih snaga poginulo je 12 hrvatskih redarstvenika, a prethodne noći dvojica hrvatskih policajaca bila su ranjena i zarobljena. Ministarstvo unutarnjih poslova Borovo Selo opisuje kao jedno od mjesta u kojima su odbjegli milicajci i lokalni pobunjenici preuzimali vodeće uloge u pobuni.

No, manje je poznato što se u Borovu Selu događalo tijekom sljedećih mjeseci.

Međunarodni sudski spisi, hrvatske evidencije i svjedočenja zatočenika pokazuju da ondje nije postojao samo jedan improvizirani zatvor. Na području Borova Sela korišteno je više objekata za zatočenje, među njima policijska postaja, staja ili radionica, objekt koji se u haaškoj dokumentaciji naziva „Youth Discotheque“, a nakon pada Vukovara i školski objekt u koji su dovođeni zarobljeni civili.

Logor je djelovao već u svibnju 1991.

Jedan od najvažnijih izvora za Borovo Selo nalazi se u presudi Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove u predmetu Jovica Stanišić i Franko Simatović.

Sud je razmatrao svjedočenja prema kojima je zatočenički objekt u Borovu Selu, kojim je upravljala Teritorijalna obrana, djelovao već u svibnju 1991. te je za hrvatske civilne zatočenike još uvijek bio u funkciji u listopadu iste godine.

Time je Borovo Selo važno i za kronologiju sustava srpskih logora u Hrvatskoj: zatočenje nije započelo tek nakon pada Vukovara u studenome 1991., nego postoje dokazi o njegovu djelovanju mnogo ranije.

U rujnu 1991. u Borovo Selo dovođeni su Hrvati iz različitih dijelova tadašnje samoproglašene SAO Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema. Sudska presuda navodi da ih je u najmanje jednom slučaju dovela srpska specijalna policijska jedinica poznata kao „Plavci“.

Hrvatski policajci iz Bilja dovedeni na mučenje

Posebno je važno svjedočenje o pripadnicima hrvatskog Ministarstva unutarnjih poslova iz Bilja u Baranji.

Nakon što su ih srpske snage zarobile, odvedeni su u Borovo Selo.

Sud je utvrdio da su ondje mučeni i premlaćivani od srpskih policajaca.

Nije riječ o naknadnoj medijskoj interpretaciji ili usmenoj predaji. Taj se podatak nalazi u činjeničnim utvrđenjima međunarodne sudske presude donesene nakon izvođenja velikog broja svjedoka i dokumentarnih dokaza.

Podrum policijske postaje – zatočenici u kanalizacijskoj vodi

Jedan od najpotresnijih opisa odnosi se na policijsku postaju u Borovu Selu.

Prema dokazima prihvaćenima pred međunarodnim sudom, zatočenici su držani u podrumu u kojem se nalazila kanalizacijska voda. Ondje su ih vrijeđali policajci, vojnici i civili.

Svjedok Šutalo, koji je bio zatočen i u Dalju i u Borovu Selu, potvrdio je da su zatočenici koje je ondje vidio bili Hrvati, Mađari ili Muslimani.

Takav sastav zatočenika dodatno pokazuje da se represija nije odnosila samo na zarobljene pripadnike hrvatskih snaga. Među zatočenima bili su i pripadnici nesrpskog civilnog stanovništva s okupiranog područja.

Staja ili radionica – približno 92 zatočenika

Haaška dokumentacija otkriva i drugi objekt.

U drugoj izmijenjenoj optužnici protiv Gorana Hadžića navodi se staja ili radionica u Borovu Selu, pod upravom pripadnika lokalne srpske milicije i Teritorijalne obrane.

U tom je objektu, prema optužnici, bilo zatočeno približno 92 ljudi.

Ranija haaška optužnica govorila je o približno 80 zatočenika, dok je u predraspravnom podnesku Tužiteljstva na temelju prikupljenih dokaza navedeno da ih je moglo biti do stotinu.

Zbog toga broj zatočenika u Borovu Selu ne treba svoditi na jednu apsolutnu brojku.

Hrvatska dokumentacija pred Međunarodnim sudom pravde sadrži još drukčije podatke: Uprava za zatočene i nestale evidentirala je 52 osobe, izvori UN-a pet, a Hrvatsko društvo logoraša 19. Te se brojke ne zbrajaju, jer predstavljaju različite baze podataka i različite načine evidentiranja zatočenika.

Najvažniji zaključak jest da su postojala različita mjesta zatočenja i da je kroz Borovo Selo prošao veći broj ljudi nego što ga prikazuje bilo koja pojedinačna poimenična evidencija.

Premlaćivanja, prisilni rad i premještanja

Predraspravni podnesak haaškog Tužiteljstva u predmetu Hadžić donosi detaljniji opis.

Nakon napada na Dalj u kolovozu 1991. nesrpski zatočenici dovođeni su u objekte u Borovu Selu. Tužiteljstvo je navelo da su neki zatočenici držani u staji ili radionici, da su neki ubijeni, dok su drugi premlaćivani i zlostavljani od lokalnih srpskih policajaca.

Dio zatočenika bio je razmijenjen, a dio premješten u druge zatvore, među kojima se navodi policijska postaja u Dalju.

U istom dokumentu navodi se i zatočenje većeg broja nesrpskih stanovnika u objektu nazvanom Youth Discotheque, kojim je upravljala lokalna Teritorijalna obrana. Zatočenici su ondje, prema dokazima Tužiteljstva, premlaćivani i prisiljavani na rad za lokalno srpsko stanovništvo.

Treba naglasiti važnu pravnu razliku: navedeni podaci iz Hadžićeva predmeta bili su dio optužnice i dokazne teze Tužiteljstva. Protiv Gorana Hadžića nije donesena konačna presuda, jer je 2016. umro, nakon čega je postupak pred ICTY-em obustavljen.

Studeni 1991. – nakon pada Vukovara nova skupina zatočenika

Borovo Selo ponovno dobiva važnu ulogu nakon sloma obrane Vukovara.

Od 18. do 22. studenoga 1991. ondje su dovođeni civili i zarobljenici s vukovarskog područja. U hrvatskom kaznenom postupku protiv Radenka Alavanje, tadašnjeg zapovjednika Teritorijalne obrane Borova Sela, razmatrani su zločini počinjeni nad tim ljudima.

Županijski sud u Osijeku u obrazloženju prvostupanjske presude utvrdio je da je u Borovu Selu počinjen jedan od najtežih zločina nad civilima: prema tada iznesenim podacima, 39 civila bilo je ubijeno, dok se za 32 osobe koje su prethodno mučene, ispitivane, premlaćivane i deportirane gubio svaki trag.

Alavanja je, međutim, oslobođen optužbe za zapovjednu odgovornost jer sud nije utvrdio da je zapovijedao počiniteljima tih zločina ili da je imao potrebne ovlasti nad njima. Vrhovni sud Republike Hrvatske 2019. potvrdio je oslobađajuću presudu.

To je važna razlika: pravomoćno oslobađanje Alavanje ne znači da je sud zaključio kako zločina nije bilo. Naprotiv, postojanje teških zločina nad zatočenicima nije bilo sporno; nije dokazana njegova individualna kaznena odgovornost na način potreban za osuđujuću presudu.

Jedna pravomoćna osuda – Milan Marinković

Postoji, međutim, pravomoćna osuda za zlostavljanje hrvatskih zarobljenika u Borovu Selu.

Milan Marinković, pripadnik srpske paravojne postrojbe, proglašen je krivim za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika.

Žrtve su bili hrvatski policajci Zvonimir Meković i Dalibor Križanović, koji su ranjeni i zarobljeni uoči krvavih događaja 2. svibnja 1991.

Marinković ih je s drugim pripadnicima paravojnih snaga tukao letvama, rukama i nogama dok su bili ranjeni i zatočeni. Županijski sud u Osijeku prvotno ga je osudio na tri godine i šest mjeseci zatvora, a Vrhovni sud Republike Hrvatske 2014. pravomoćno mu je kaznu smanjio na tri godine zatvora.

Uz njega su bili optuženi Jovan Jakovljević, Dragan Rakanović, Milenko Mihajlović i Jovica Vučenović, ali su postupci prema njima bili razdvojeni jer nisu bili dostupni hrvatskim pravosudnim tijelima.

Važno je naglasiti da Marinković nije osuđen za ubojstvo dvanaestorice hrvatskih redarstvenika niti za ukupne zločine počinjene u logorima Borova Sela, nego konkretno za zlostavljanje dvojice zarobljenih policajaca.

Borovo Selo bilo je više od jednog logora

Za razliku od Jagodnjaka, gdje je mjesto zatočenja precizno vezano uz nogometni stadion, kod Borova Sela dokumentacija pokazuje više objekata i više faza zatočenja.

Policijska postaja.

Podrum s kanalizacijskom vodom.

Staja ili radionica.

Objekt koji haaški dokumenti nazivaju Youth Discotheque.

Školski prostor u kojem su nakon pada Vukovara držani civili.

To je razlog zbog kojeg se broj zatočenika razlikuje od izvora do izvora. Netko je mogao biti doveden u Borovo Selo, premješten u drugi objekt unutar mjesta, a zatim transportiran u Dalj ili u neki drugi zatvor.

Stoga nije moguće jednostavno uzeti jednu tablicu i tvrditi da je kroz „logor Borovo Selo“ prošlo točno 52, 80, 92 ili 100 ljudi.

Dokumentacija, međutim, nedvojbeno potvrđuje sustav zatočenja.

Od uporišta pobune do mjesta mučenja hrvatskih zarobljenika

Borovo Selo imalo je posebno mjesto u strukturi srpske pobune u istočnoj Hrvatskoj.

U srpnju 1991. u njemu je bilo sjedište Teritorijalne obrane SAO Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema, a međunarodna presuda bilježi i uspostavljanje tamošnjih policijskih struktura. U Borovo Selo stizalo je oružje iz Srbije, a na tom su području djelovali lokalna Teritorijalna obrana, srpska policija i različite dobrovoljačke i paravojne skupine.

Nekoliko mjeseci poslije masakra hrvatskih redarstvenika, upravo su iste strukture imale nadzor nad objektima u kojima su držani hrvatski i drugi nesrpski zatočenici.

Sudski spisi danas ostavljaju iznimno težak zapis: hrvatski policajci dovedeni su u Borovo Selo i mučeni; zatočenici su držani u podrumu ispunjenom kanalizacijskom vodom; drugi su zatvarani u staju ili radionicu; ljudi su premlaćivani, prisiljavani na rad i premještani u druge zatvore.

Neki se više nikada nisu vratili.

Zločin je potvrđen – odgovornost je ostala tek djelomično kažnjena

Više od tri desetljeća poslije ostaje golem nesrazmjer između količine dokumentiranih zločina i broja pravomoćno osuđenih počinitelja.

Za mučenje dvojice zarobljenih hrvatskih policajaca postoji pravomoćna presuda Milanu Marinkoviću – tri godine zatvora.

Radenko Alavanja pravomoćno je oslobođen optužbe za zapovjednu odgovornost.

Goranu Hadžiću sudilo se u Haagu i njegov predmet obuhvaćao je i zatočeničke objekte u Borovu Selu, ali je postupak zbog njegove smrti završen bez presude.

Za velik broj neposrednih počinitelja mučenja, premlaćivanja, odvođenja i ubojstava pitanje individualne kaznene odgovornosti ostalo je bez konačnog sudskog odgovora.

Borovo Selo zato nije samo mjesto sjećanja na 12 hrvatskih redarstvenika ubijenih 2. svibnja 1991.

Ono je i jedno od dokumentiranih mjesta srpskog sustava zatočenja na okupiranom području Republike Hrvatske, mjesto kroz koje su prolazili Hrvati i drugi nesrbi, gdje su ljudi mučeni i ponižavani, a pojedini nakon odvođenja nestali ili bili ubijeni.

To nije zaključak izveden iz političkog govora.

O tome svjedoče dokumenti hrvatskih institucija, Međunarodnog suda pravde, ICTY-a i pravomoćne hrvatske sudske presude.

Prethodni nastavak serijala

Srpski logori u Hrvatskoj (4): Jagodnjak – od jednog od najžešćih uporišta srpske pobune u Baranji do mjesta zatočenja na nogometnom igralištu

Izvori

Međunarodni rezidualni mehanizam za kaznene sudove – presuda Prosecutor v. Jovica Stanišić and Franko Simatović; Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju – predmet Goran Hadžić; Memorijal Republike Hrvatske pred Međunarodnim sudom pravde; Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske; Vrhovni sud Republike Hrvatske i dokumentacija praćenja postupaka za ratne zločine.

U sljedećem, 6. nastavku serijala „Srpski logori u Hrvatskoj“

Negoslavci 1991. – zatočenje, mučenja i likvidacije vukovarskih branitelja i civila nakon pada grada