Srpski logori u Hrvatskoj (4): Jagodnjak – od jednog od najžešćih četničkih uporišta u Baranji do logora na nogometnom igralištu

Na nogometnom stadionu u Jagodnjaku tijekom okupacije Baranje uspostavljeno je mjesto zatočenja kroz koje su prolazili zarobljenici prije odvođenja u druge zatvore i logore pod srpskom kontrolom. Dokumentacija Ujedinjenih naroda navodi da je u ožujku 1992. ondje bilo približno 1.500 zatočenika, dok su ljudi iz Jagodnjaka dalje odvođeni prema Belom Manastiru i Borovu Selu.

Kada se govori o srpskim logorima i mjestima zatočenja na okupiranom području Republike Hrvatske, Jagodnjak zauzima posebno mjesto.

Nije riječ o velikoj zatvorskoj zgradi, vojarni ili industrijskom kompleksu. Za zatočenje ljudi iskorišten je prostor koji je prije rata imao potpuno drugu namjenu – nogometno igralište u Jagodnjaku.

Mjesto okupljanja sportaša i stanovnika sela tijekom okupacije pretvoreno je u prostor u kojem su ljudi držani pod stražom prije nego što su odvođeni dalje u sustav srpskih zatvora i logora.

Zatočenici na nogometnom stadionu

Postojanje mjesta zatočenja u Jagodnjaku potvrđuje dokumentacija Komisije stručnjaka Ujedinjenih naroda osnovane Rezolucijom 780 Vijeća sigurnosti UN-a.

U dokumentima Komisije Jagodnjak se navodi kao mjesto zatočenja koje se nalazilo na nogometnom stadionu.

Kao početak njegova djelovanja navodi se 15. rujna 1991. godine.

Prema istom izvoru, Jagodnjak je imao prvenstveno tranzitnu funkciju. Zatočenici ondje nisu nužno ostajali dulje vrijeme, nego su nakon zadržavanja prebacivani prema drugim mjestima zatočenja, prvenstveno prema Belom Manastiru i Borovu Selu.

Dokumentacija UN-a za ožujak 1992. godine navodi procjenu od približno 1.500 zatočenika.

Taj podatak Jagodnjak svrstava među važnije točke sustava zatočenja na okupiranom području Baranje, iako je njegova funkcija bila drukčija od velikih zatvora i logora u kojima su zatočenici ostajali mjesecima.

Dio šire mreže logora i zatvora

Jagodnjak se ne može promatrati izdvojeno.

Nakon okupacije Baranje uspostavljen je čitav sustav mjesta na kojima su držani hrvatski civili, policajci, pripadnici hrvatskih obrambenih snaga i drugi zarobljenici.

U dokumentaciji Republike Hrvatske pred Međunarodnim sudom pravde među mjestima zatočenja na okupiranom području navode se, između ostalih, Beli Manastir, Darda, Dalj, Jagodnjak, Borovo Selo i drugi objekti.

Jagodnjak je u tom sustavu predstavljao jednu od tranzitnih točaka.

Ljudi su dovođeni, zadržavani i potom premještani.

Upravo zbog čestih premještanja danas je vrlo teško rekonstruirati točan broj osoba koje su prošle kroz svaki pojedini objekt.

Što zapravo znači podatak o 1.500 zatočenika?

Kod broja zatočenika potreban je oprez.

Dokumentacija UN-a navodi približno 1.500 zatočenika u Jagodnjaku u ožujku 1992., ali taj se podatak ne smije automatski tumačiti kao konačan i poimenično potvrđen broj svih ljudi koji su tijekom cijelog postojanja mjesta zatočenja prošli kroz stadion.

Hrvatske evidencije sadrže znatno manji broj poimenično registriranih osoba kojima je upravo Jagodnjak zabilježen kao mjesto zatočenja.

Razlog leži u načinu vođenja evidencija.

Zatočenici su često premještani iz jednog zatvora u drugi, pa je u pojedinim hrvatskim popisima evidentirano prvenstveno mjesto na kojem je osoba prvi put registrirana ili mjesto iz kojeg je kasnije razmijenjena.

Zbog toga broj poimenično evidentiranih osoba ne predstavlja nužno stvaran broj svih ljudi koji su fizički prošli kroz Jagodnjak.

Tko je upravljao mjestom zatočenja?

Za razliku od nekih drugih srpskih logora, za Jagodnjak u javno dostupnoj međunarodnoj dokumentaciji nije pronađeno vjerodostojno ime osobe koju bi se moglo nedvojbeno označiti kao zapovjednika ili upravitelja logora.

Nije pronađen ni dokument iz kojeg bi se moglo bez dvojbe utvrditi koja je konkretna osoba izdala naredbu da se nogometno igralište pretvori u mjesto zatočenja.

Ono što dokumentacija potvrđuje jest da se Jagodnjak nalazio na okupiranom području i bio dio sustava zatočeničkih objekata pod srpskom kontrolom.

Zbog nedostatka čvrstog izvora ne bi bilo odgovorno navoditi ime zapovjednika samo na temelju pretpostavke ili posrednih svjedočenja.

Koliko je ljudi ondje ubijeno?

Za Jagodnjak također nije utvrđen vjerodostojan broj ljudi koji bi bili ubijeni upravo na prostoru nogometnog igrališta.

Dokumentacija potvrđuje zatočenje i prebacivanje zarobljenika prema drugim objektima, ali ne donosi poimenični popis osoba ubijenih na stadionu.

Isto vrijedi i za nestale.

Činjenica da se osoba nakon Jagodnjaka našla u Belom Manastiru, Borovu Selu ili nekom drugom objektu znači da se eventualna kasnija smrt, nestanak ili zlostavljanje ne mogu automatski pripisati Jagodnjaku.

U dokumentarnom prikazu zato treba jasno razlikovati mjesto prvog zatočenja od mjesta na kojem je konkretan zločin počinjen.

Razmjene zatočenika

Nije poznat ni točan broj osoba koje su izravno iz Jagodnjaka razmijenjene.

Njegova tranzitna funkcija znači da su mnogi zatočenici prije razmjene premještani u druge objekte, zbog čega se u dokumentima o razmjenama često pojavljuju druga mjesta zatočenja.

Jagodnjak je tako bio jedna od početnih ili prolaznih postaja na putu koji je za mnoge zatočenike završavao u drugim logorima.

Je li netko odgovarao za Jagodnjak?

Za ratne zločine počinjene na području Baranje vođeni su kazneni postupci i izrečene presude za zlostavljanje i druge zločine nad hrvatskim civilima i zarobljenicima.

Međutim, u javno dostupnim presudama nije pronađena pravomoćna presuda kojom bi neka osoba bila osuđena upravo kao zapovjednik ili upravitelj mjesta zatočenja na nogometnom stadionu u Jagodnjaku.

To je još jedna od otvorenih točaka u dokumentiranju sustava zatočenja na okupiranom području Baranje.

Jagodnjak prije uspostave logora – autentična snimka iz 1991.

Sa samog mjesta zatočenja na nogometnom stadionu zasad nije pronađena javno dostupna ratna fotografija na kojoj bi se mogli pouzdano identificirati zatočenici.

Postoji, međutim, autentičan videosnimak iz Jagodnjaka od 21. travnja 1991. godine, nekoliko mjeseci prije uspostave mjesta zatočenja.

Riječ je o snimci velikosrpskog političkog skupa održanog u Jagodnjaku u vrijeme naglog pogoršavanja sigurnosne situacije u Baranji.

Snimka ima dodatnu dokumentarnu vrijednost jer je materijal iz Jagodnjaka korišten i u dokumentaciji Republike Hrvatske pred Međunarodnim sudom pravde. U hrvatskoj dokaznoj građi navode se arhivske oznake HRT-a INDOK B-7629 i B-9032, uz oznaku „Jagodnjak, Baranja, Eastern Croatia, 21 April 1991“.

Od nogometnog igrališta do mjesta zatočenja

Jagodnjak pokazuje koliko je sustav zatočenja na okupiranom području Hrvatske bio razgranat.

Za zatvaranje ljudi nisu korišteni samo službeni zatvori.

Korištene su policijske postaje, gospodarski objekti, skladišta, vojarne, privatne kuće i drugi improvizirani prostori.

U Jagodnjaku je za tu svrhu iskorišteno nogometno igralište.

Prema dokumentaciji Ujedinjenih naroda ondje su držani zarobljenici, a potom odvođeni prema Belom Manastiru i Borovu Selu. U ožujku 1992. broj zatočenika procijenjen je na približno 1.500.

Za neke od njih Jagodnjak je bio samo prva postaja.

Nakon toga slijedili su drugi zatvori, ispitivanja, premlaćivanja, premještanja i neizvjesnost hoće li se ikada vratiti svojim obiteljima.

Zbog toga Jagodnjak zaslužuje svoje mjesto u dokumentiranoj kronologiji srpskih logora i mjesta zatočenja na okupiranom području Republike Hrvatske.

Ne zbog pretpostavki.

Ne zbog naknadnih političkih interpretacija.

Nego zato što njegovo postojanje potvrđuju međunarodni dokumenti, hrvatska evidencija i dokumentacija podnesena Međunarodnom sudu pravde.

Srpski logori u Hrvatskoj (5): Borovo Selo – selo pretvoreno u mjesto zatočenja, mučenja i odvođenja hrvatskih zarobljenika