Presuda otkriva noć mučenja u Belom Manastiru: Zarobljeni policajci morali lagati pred kamerama TV Novi Sad

Prije nego što su 13. kolovoza 1991. u dvjema neprijateljskim zasjedama na području Belog Manastira ubijeni hrvatski policajci Marjan Kuzman, Zoran Sinanović i Vidoja Marić, dogodio se zločin koji je pokazao da je mirno rješenje u Baranji postajalo gotovo nemoguće.

Uvečer 9. kolovoza 1991. pobunjenici su u Belom Manastiru zarobili hrvatske policajce Branka Kezerlea, Dražena Babića i Vitomira Novoselića. Policajci su razoružani, premlaćeni, odvedeni u podrum privatne kuće i prisiljeni da pred kamerama TV Novi Sad izgovore unaprijed pripremljenu lažnu izjavu.

O događajima te noći ne govore samo naknadna svjedočanstva. Detaljno ih je utvrdio Županijski sud u Osijeku u presudi broj K-14/04-129 protiv Stokana Sekanića zvanog Stole.

U prethodnom članku o krvavom 13. kolovozu opisane su dvije zasjede u kojima su poginula trojica hrvatskih policajaca. Ova sudska presuda otkriva što se u gradu događalo samo četiri dana ranije.

Presuda za ratne zločine u Baranji

Županijski sud u Osijeku 22. srpnja 2004. proglasio je Stokana Sekanića krivim za ratne zločine protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika. Sud je utvrdio da se tijekom 1991. pridružio pobunjeničkim paravojnim i pararedarstvenim snagama te sudjelovao u zločinima počinjenima u Belom Manastiru, Kneževu i Kozarcu.

Za počinjena kaznena djela izrečena mu je jedinstvena kazna zatvora u trajanju od osam godina.

Među zločinima obuhvaćenima presudom posebno je opisan napad na trojicu hrvatskih policajaca 9. kolovoza 1991. godine.

Policajci poslani spriječiti ubacivanje paravojnih skupina

Branko Kezerle, Dražen Babić i Vitomir Novoselić bili su pripadnici hrvatske policije koji su u Beli Manastir stigli kao ispomoć.

Prema iskazu Branka Kezerlea, zamjenik zapovjednika Policijske postaje Beli Manastir Ivan Šutalo uputio ih je na policijski punkt u blizini Doma umirovljenika. Njihova je zadaća bila spriječiti ubacivanje naoružanih paravojnih skupina u grad.

Na položaj su stigli između 21:30 i 22 sata.

U jednom trenutku s leđa im je prišlo nekoliko naoružanih osoba. Napadači su ih nazivali „ustašama“, naredili im da podignu ruke, razoružali ih i polegli na cestu.

Policajci nisu pružali otpor, ali su ih napadači odmah počeli udarati nogama i kundacima. Sud je utvrdio da je u zarobljavanju, zajedno s drugim pobunjenicima, sudjelovao i Stokan Sekanić.

Podrum privatne kuće pretvoren u mjesto mučenja

Nakon premlaćivanja na ulici policajci su odvedeni u podrum privatne kuće. Prema iskazu svjedoka Stipe Brdarića, radilo se o podrumu kuće Milana Vučenovića, koji je pobunjenicima služio kao lokalni stožer i mjesto okupljanja.

Podrum nije bio službeno ustrojen logor, ali je te noći korišten kao improvizirano mjesto nezakonitog zatočenja, ispitivanja i mučenja ratnih zarobljenika.

Draženu Babiću i Vitomiru Novoseliću ruke su zajedno vezali službenim lisicama, dok je Branko Kezerle vezan žicom.

U podrumu se izmjenjivalo desetak naoružanih osoba. Policajce su ispitivali tko ih je poslao, kakvu su zadaću dobili i kojim su oružjem raspolagali.

Istodobno su ih tukli, gurali im cijevi oružja u usta, stavljali noževe i bajunete pod vrat te im prijetili likvidacijom. Branko Kezerle izdvojen je u susjednu prostoriju, gdje je dodatno ispitivan i udaran metalnom vodovodnom cijevi.

Lažno priznanje pripremljeno za TV Novi Sad

Zlostavljanje nije imalo samo cilj iznuditi informacije. Zarobljeni policajci trebali su poslužiti i za propagandnu operaciju.

Pobunjenici su im na ceduljama napisali tekst koji su morali naučiti napamet. Pred kamerama su zatim morali izjaviti da ih je njihov zapovjednik poslao u Beli Manastir kako bi ubijali srpske obitelji.

Branko Kezerle svjedočio je da je na kameri vidio oznaku TV Novi Sad.

Kako bi snimka djelovala uvjerljivije, napadači su uz njihovo službeno oružje postavili i dodatno oružje koje nije pripadalo policajcima. Namjera je bila prikazati ih kao opasnu naoružanu skupinu poslanu radi ubijanja srpskog stanovništva.

Iza zarobljenika su tijekom snimanja stajale naoružane osobe. Policajci su znali da bi odbijanje izgovaranja pripremljenog teksta moglo završiti njihovim ubojstvom.

Snimka iznuđenog priznanja prikazana je na TV Novi Sad istoga ili sljedećeg dana. Javnosti nije objašnjeno da su izjave dane nakon zarobljavanja, premlaćivanja i prijetnji smrću.

JNA ih preuzela od pobunjenika

Nakon ponoći pred kuću su stigla dva vojna transportera i vojni džip JNA. Pred podrumom su se nalazili pripadnici JNA i jedan oficir.

Trojica policajaca predana su vojsci i prevezena u vojarnu JNA u Belom Manastiru, poznatu kao vojarna „Kosta Nađ“.

Prilikom uvođenja u transporter Branko Kezerle zadobio je snažan udarac tupim predmetom u glavu. Ostao je krvav, s razderotinom tjemena koja je poslije zatvorena sa šest šavova. Takvog su ga pripadnici JNA ubacili u transporter.

U vojarni su policajce ponovno zatvorili i ispitivali. Prema Kezerleovu iskazu, ispitivanje su provodili oficiri Kontraobavještajne službe JNA.

Vitomir Novoselić posvjedočio je da je u vojarni bilo više psihičkog zastrašivanja nego fizičkog zlostavljanja. Prijetili su im da će pobiti njihove obitelji.

Branko Kezerle prevezen u bolnicu

Jedan oficir JNA u vojarni vidio je da je Branko Kezerle teško ozlijeđen i naredio da ga se odvede liječniku.

Kezerle je vozilom hitne pomoći najprije prevezen u Dom zdravlja Beli Manastir, a potom na daljnju medicinsku obradu u Kliničku bolnicu Osijek.

Dražen Babić i Vitomir Novoselić ostali su tijekom noći u pritvoru vojarne. Ujutro su ih preuzeli pripadnici Policijske postaje Beli Manastir, a nakon približno jednog do dva sata po njih su stigli djelatnici Policijske postaje Valpovo.

Njihovo je zatočenje tako završilo tijekom jutra 10. kolovoza.

Nisu odvedeni u logore u Srbiji

Za razliku od brojnih hrvatskih policajaca i civila koji su nakon okupacije Baranje prošli kroz podrume belomanastirskog SUP-a, vojarnu u Somboru, Borovo Selo i druge logore, Kezerle, Babić i Novoselić nisu odvedeni izvan Belog Manastira.

Njihov zatočenički put trajao je jednu noć:

policijski punkt kod Doma umirovljenika – podrum pobunjeničkog stožera – vojarna JNA u Belom Manastiru – povratak hrvatskoj policiji odnosno odlazak na liječenje.

Iako se nije radilo o višednevnom boravku u formalno ustrojenom logoru, sud je utvrdio da su kao zarobljeni hrvatski policajci bili žrtve ratnog zločina.

Trajne posljedice mučenja

Medicinskim vještačenjem utvrđeno je da je Branko Kezerle zadobio razderotinu kože glave i nagnječenje tjemenog dijela glave. Zarobljavanje, fizičko zlostavljanje i neposredna smrtna opasnost ostavili su trajne psihičke posljedice u obliku kroničnog posttraumatskog stresnog poremećaja.

Kezerleu je na osnovi ozljeda i zarobljavanja utvrđena trajna invalidnost od 20 posto.

Kod Dražena Babića također je utvrđen kronični posttraumatski stresni poremećaj kao izravna posljedica mučenja, prijetnji smrću i prisilnog snimanja. Njegov trajni invaliditet procijenjen je između 20 i 40 posto.

Zločin nije bio izdvojen događaj

Presuda protiv Stokana Sekanića obuhvaća i druge zločine počinjene nad hrvatskim i ostalim nesrpskim stanovništvom Baranje.

Sud je utvrdio njegovo sudjelovanje u napadu na kuću obitelji Grujić 18. kolovoza, zlostavljanju Veljka Salonje u zatvoru takozvanog Sekretarijata za unutarnje poslove u Belom Manastiru, napadu na civile u Kozarcu 28. kolovoza te zlostavljanju Nikole Kršića u prosincu 1991. godine.

U napadu na Kozarac ubijen je Ivo Malek, dok su Matilda Vranić i Josip Vida ranjeni. Civili su zastrašivani, premlaćivani, uzimani kao taoci i tjerani ispred naoružanih napadača.

Ovi događaji pokazuju da zarobljavanje trojice policajaca 9. kolovoza nije bilo slučajan incident. Radilo se o početku organizirane kampanje napada, otmica, zastrašivanja i propagande usmjerene protiv hrvatske policije i nesrpskog stanovništva Baranje.

Četiri dana poslije pale su prve policijske žrtve

Nakon otmice i mučenja policajaca napadi su se nastavili.

Policijske ophodnje oko Belog Manastira napadane su vatrenim oružjem, minirana je željeznička pruga Osijek – Beli Manastir, a tijekom noći s 12. na 13. kolovoza iz Uglješa je minobacačkom vatrom napadnut Beli Manastir i njegova policijska postaja. Iz Jagodnjaka su istodobno napadani Čeminac i Petlovac.

Dana 13. kolovoza kod Remonta je iz zasjede ubijeno dvoje hrvatskih policajaca – Marjan Kuzman i Zoran Sinanović.

Kada su im u pomoć krenuli pripadnici Specijalne jedinice policije iz Osijeka, kod Švajcarnice je postavljena druga zasjeda. U njoj je poginuo Vidoja Marić.

Otmica trojice policajaca 9. kolovoza, propagandno snimanje TV Novi Sad, njihova predaja JNA i dvije krvave zasjede 13. kolovoza dijelovi su iste ratne kronologije.

Presuda Županijskog suda u Osijeku daje toj kronologiji imena, mjesta i sudski utvrđene činjenice. Ona svjedoči da je otvorenoj okupaciji Baranje prethodilo organizirano nasilje kojim se hrvatsku policiju pokušalo razoružati, poniziti i prikazati napadačem, dok su se istodobno stvarali uvjeti za protjerivanje hrvatskog i ostalog nesrpskog stanovništva.

Branko Kezerle, Dražen Babić i Vitomir Novoselić preživjeli su noć u kojoj su im životi ovisili o odluci naoružanih pobunjenika. Sudski dokumenti ostali su trajno svjedočanstvo onoga što su prošli – i dokaza da iznuđena televizijska snimka nije prikazivala istinu, nego žrtve prisiljene govoriti pod prijetnjom smrti.

IZVOR: Branko Kezerle (svjedočanstvo)