Srpski logori u Hrvatskoj (9): Stajićevo – JNA je stočne staje pretvorila u logor za zarobljene Vukovarce

Kada su nakon sloma obrane Vukovara u studenome 1991. kolone zarobljenih hrvatskih branitelja i civila krenule prema Srbiji, za mnoge je prvo odredište bilo mjesto koje nikada nije bilo namijenjeno smještaju ljudi.

Poljoprivredna farma „Livade“ u selu Stajićevo kod Zrenjanina.

Objekti građeni za držanje goveda pretvoreni su u mjesto zatočenja.

Zarobljenici su ležali na hladnom i vlažnom betonu, uz jasle i stočne kanale. Nije bilo grijanja. Na dijelu prozora nije bilo stakala. Hrane i vode bilo je premalo, a prvih dana nisu postojali ni odgovarajući zahodi.

No Stajićevo se od mnogih drugih mjesta zatočenja razlikuje po još jednoj važnoj činjenici.

Postoji vojna dokumentacija o njegovu osnivanju.

Postoji datum.

Postoji broj zapovijedi.

Postoji potpisnik.

20. studenoga 1991. – zapovijed za formiranje Stajićeva

U dokaznom materijalu Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u predmetu protiv Gorana Hadžića evidentirana je zapovijed Komande 1. vojne oblasti JNA od 20. studenoga 1991. godine.

Dokument nosi broj:

str. pov. 8/178-1263

i odnosi se na:

„Formiranje i organizaciju rada sabirnog centra u selu Stajićevo, SO Zrenjanin“.

Zapovijed je potpisao zapovjednik 1. vojne oblasti JNA, general-potpukovnik Života Panić.

Pred ICTY-em dokument je uveden u dokaznu evidenciju kao P03198 / 65ter#06460, s arhivskom oznakom 0685-2828 – 0685-2829.

Ovdje je potrebna jedna važna preciznost.

Prikazana stranica nije fotografija dviju originalnih stranica Panićeve zapovijedi, nego službena evidencija ICTY-a kojom je originalna zapovijed registrirana kao dokazni predmet.

No iz nje su vidljivi broj dokumenta, datum, sadržaj, potpisnik i arhivske oznake originala.

Samo dva dana poslije JNA ga naziva – logorom

Naziv „sabirni centar“ nije dugo ostao jedina vojna oznaka Stajićeva.

Prema dokumentaciji JNA koju je rekonstruirao Fond za humanitarno pravo, Komanda 1. vojne oblasti 22. studenoga 1991. izvijestila je Glavni štab Oružanih snaga SFRJ da je u Stajićevu formiran „33. logor za ratne zarobljenike“.

To je iznimno važan podatak.

Desetljećima su se pojavljivala tumačenja da Stajićevo nije bilo logor, nego tek „sabirni centar“.

Vojni dokumenti pokazuju da je sama struktura JNA već dva dana nakon osnivanja koristila termin logor za ratne zarobljenike.

Iz Vukovara preko granice u Srbiju

Većina zatočenika u Stajićevo je stigla nakon pada Vukovara.

Među njima nisu bili samo pripadnici hrvatskih obrambenih snaga.

U stajama su završili i civili, žene, ranjenici, maloljetnici i stariji ljudi.

Prema svjedočenju zatočenog liječnika Hichama Malle, među zatočenicima je bilo 19 djece i maloljetnika u dobi od 12 do 17 godina te čak 470 ljudi starijih od 60 godina.

Taj podatak najbolje pokazuje koliko je stvarnost bila udaljena od formalnog naziva „logor za ratne zarobljenike“.

Koliko je ljudi prošlo kroz Stajićevo?

Izvori ne daju jednu jedinu brojku.

Haaška optužnica protiv Gorana Hadžića za Stajićevo je navodila približno 1.700 zatočenika.

Detaljna rekonstrukcija Fonda za humanitarno pravo pokazuje da je kroz Stajićevo u nekom trenutku prošlo više od 1.200 ljudi, dok je oko 660 zatočenika ondje držano dulje vrijeme.

Brojke se razlikuju ponajprije zato što je Stajićevo služilo i kao tranzitno mjesto.

Dio zarobljenika poslije je prebacivan u Sremsku Mitrovicu, Niš i druge zatočeničke objekte, dok je dio odveden na razmjenu.

Špalir batina već pri izlasku iz autobusa

Za mnoge Vukovarce zlostavljanje u Stajićevu počelo je prije nego što su uopće ušli u staju.

Svjedočanstva opisuju špalir kroz koji su novopridošli zatočenici morali prolaziti nakon izlaska iz autobusa.

S obje strane stajali su pripadnici vojne policije JNA i druge osobe.

Zarobljenike su udarali rukama, nogama, palicama i drugim predmetima.

Nisu bili pošteđeni ni ranjenici.

Ni žene.

Nakon prolaska kroz špalir ljudima je naređivano da u staji sjednu spuštene glave i s rukama iza leđa.

Dok je jedna skupina ulazila, već se čulo premlaćivanje sljedeće.

VIDEO: Srbijanski logor Stajićevo kod Zrenjanina

U dokumentarnom televizijskom prilogu snimljenom mnogo godina nakon rata vidi se autentična farma „Livade“ i staje nekadašnjeg logora.

Video nije ratna snimka zatočenika iz 1991., nego kasniji obilazak stvarnog mjesta na kojem su ljudi bili zatočeni.

„Maksimir“ i „Poljud“ – imena za stočne staje

Dvije velike staje dobile su nazive „Maksimir“ i „Poljud“.

U njima nije bilo kreveta.

Nije bilo odgovarajućih sanitarnih uvjeta.

Nije bilo grijanja.

Ljudi su ležali na betonu na kojem su ostajali tragovi stajskog gnoja. Ponegdje je bilo nešto slame, a neki su zatočenici pokušavali spavati i u stočnim koritima.

Oko deset dana nakon dolaska prvih skupina prostor je dodatno ograđen bodljikavom žicom.

Bila je kasna jesen.

Noći su bile hladne.

A staje nisu bile građene za ljude.

Četvorica na jednu konzervu

Ni hrane nije bilo dovoljno.

Prema svjedočanstvima, zatočenici su najčešće dobivali dva skromna obroka dnevno.

Ponekad su četvorica dijelila jednu konzervu, uz malo kruha ili salame.

Prvih desetak dana uglavnom su dobivali suhu hranu.

Tek nakon dolaska Međunarodnog odbora Crvenog križa uvjeti su se djelomično počeli popravljati.

Prvih deset dana nije bilo ni odgovarajućeg zahoda

Jedan od najupečatljivijih podataka o uvjetima u Stajićevu odnosi se na osnovne sanitarne potrebe.

Prvih dana nije bilo uređenih zahoda.

Poljski zahodi napravljeni su naknadno, ali odlazak do njih mogao je značiti novo premlaćivanje.

Stražari i druge osobe presretali su zatočenike na putu između staje i zahoda.

Neki su zbog straha nuždu obavljali ondje gdje su sjedili ili ležali.

Liječnici su bili zatočenici

Medicinsku pomoć pružali su liječnici i zdravstveni djelatnici koji su i sami bili zarobljeni.

Jedan od njih bio je dr. Hicham Malla.

Lijekova i medicinskog materijala bilo je vrlo malo. Liječnici su se koristili onime što su uspjeli ponijeti sa sobom u trenutku zarobljavanja.

U takvim uvjetima morali su pomagati ranjenicima i ljudima koji su se sa saslušanja vraćali teško pretučeni.

Ivan Kunac – s ispitivanja vraćen prekriven krvlju

Jedan od poimenično dokumentiranih slučajeva smrti u Stajićevu bio je Ivan Kunac, rođen 1951.

Nakon ispitivanja vraćen je među ostale zatočenike teško pretučen.

Svjedoci su opisivali da je bio prekriven krvlju.

Zatočeni liječnici tražili su da bude prevezen u bolnicu, ali do toga nije došlo.

Pregledala ga je vojna liječnica i zaključila da hospitalizacija nije potrebna.

Kunac je tijekom noći umro.

Branko Koch – pretučen na odlasku prema zahodu

Među dokumentiranim smrtnim slučajevima je i Branko Koch, rođen 1942.

Prema svjedočanstvima drugih zatočenika, pretučen je ispred staje dok je išao prema zahodu.

Nakon povratka na tijelu su bili vidljivi tragovi teškog zlostavljanja.

Ubrzo je kolabirao i umro.

Jedan od svjedoka naveo je da su mu tijekom batinanja stražari skakali po glavi.

Posmrtni ostaci Branka Kocha i Ivana Kunca Hrvatskoj su predani tek u srpnju 1995. godine.

Ivan Kamerla – smrt kod bodljikave žice

Treći poimenično rekonstruirani slučaj je Ivan Kamerla, rođen 1949.

Prema svjedočanstvu jednog od logoraša, Kamerla psihički više nije mogao izdržati zatočeništvo.

Potrčao je prema ogradi i zapleo se u bodljikavu žicu.

Nakon toga je ubijen.

Drugi izvori navode i njegovo prethodno premlaćivanje.

Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su na beogradskom groblju Lešće, a obitelji su predani tek 2006. godine.

Koliko je ljudi ubijeno u Stajićevu?

Ovdje je posebno važno izbjeći nekritičko prepisivanje brojki.

U različitim tekstovima godinama se pojavljuju veći brojevi umrlih ili ubijenih, ali detaljna rekonstrukcija Fonda za humanitarno pravo poimenično je uspjela jasno povezati najmanje tri smrti sa samim Stajićevom – Ivana Kunca, Branka Kocha i Ivana Kamerle.

To ne znači da drugih žrtava nije bilo.

Znači da je kod njih moguće vrlo precizno povezati identitet, zatočenje, okolnosti smrti i dokumentaciju.

Za dokumentarni serijal važnije je objaviti broj koji možemo dokazati nego veći broj kojem ne možemo pronaći jednako čvrstu potvrdu.

Međunarodni Crveni križ dolazi početkom prosinca

Dolazak Međunarodnog odbora Crvenog križa bio je jedna od prijelomnih točaka.

Zatočenici su počeli ulaziti u međunarodne evidencije.

Poboljšani su opskrba vodom, dio prehrane i osnovni sanitarni uvjeti.

No ono što se događalo prije dolaska međunarodnih promatrača više se nije moglo poništiti.

Čak je i vrh vojne sigurnosti JNA uvjete ocijenio nehumanima

Sredinom prosinca Stajićevo i Begejce obišao je Aleksandar Vasiljević, tadašnji načelnik Uprave sigurnosti Saveznog sekretarijata za narodnu obranu.

U kasnijoj dokumentaciji i iskazima navodi se da je i sam uvjete u tim objektima ocijenio nehumanima zbog ekstremne hladnoće i nedostatka grijanja.

Nedugo nakon toga Stajićevo je zatvoreno.

To je važan detalj jer potvrda nehumanih uvjeta ne dolazi samo iz iskaza hrvatskih logoraša.

Dolazi i iz samog vrha vojnog sigurnosnog aparata.

22. prosinca 1991. – logor se zatvara, zatočeništvo se nastavlja

Stajićevo je zatvoreno 22. prosinca 1991. godine.

Za mnoge ljude to nije značilo povratak kući.

Prebacivani su u Sremsku Mitrovicu, Niš i druge objekte.

Tako je za brojne Vukovarce Stajićevo bilo samo jedna etapa puta:

Vukovar – Stajićevo – Sremska Mitrovica ili Niš – ispitivanja – premlaćivanja – mjeseci zatočeništva – razmjena.

Tko je odgovarao?

Za pojedina zlostavljanja u Stajićevu postoje osuđujuće presude hrvatskih sudova.

Među procesuiranim osobama bili su pripadnici stražarskih i drugih struktura povezanih sa Stajićevom i Begejcima.

No mnogo je važnije pitanje odgovornosti ljudi koji su se nalazili u zapovjednom i sigurnosnom vrhu sustava.

Aleksandar Vasiljević pred Županijskim sudom u Osijeku 2023. godine nepravomoćno je osuđen na 20 godina zatvora zbog ratnih zločina nad hrvatskim civilima i ratnim zarobljenicima u mreži logora, među kojima je bilo i Stajićevo.

Prema javno dostupnom stanju iz svibnja 2026., odluka još nije bila pravomoćna.

Zato ga je potrebno navoditi kao nepravomoćno osuđenog.

Srbija i dalje bez potpunog pravosudnog epiloga

Bivši logoraši i organizacije za ljudska prava godinama upozoravaju na činjenicu da je upravo u Srbiji procesuiranje odgovornih za logore u kojima su držani hrvatski zarobljenici ostalo iznimno ograničeno.

Još 2008. podnesena je kaznena prijava protiv desetaka zapovjednika, ispitivača i stražara povezanih s logorima u Srbiji.

Unatoč dokumentima, svjedočanstvima i haaškim dokazima, pitanje pune odgovornosti za sustav Stajićeva ostalo je daleko od zaključenog.

Staje su ostale

Danas na farmi „Livade“ još postoje objekti u kojima su 1991. držani zarobljenici.

Upravo zato fotografije i video Stajićeva imaju posebnu dokumentarnu vrijednost.

Ne gledamo filmsku scenografiju.

Ne gledamo rekonstruirani logor.

Gledamo stvarno mjesto.

Jasle.

Betonski pod.

Metalne pregrade.

Duge staje.

Prostor u kojem su nakon pada Vukovara završili hrvatski branitelji i civili.

A uz prostor ostali su i dokumenti.

Jedan od njih nosi datum: 20. studenoga 1991.

Broj: str. pov. 8/178-1263.

Predmet: formiranje i organizacija rada centra u Stajićevu.

I potpis: general-potpukovnik Života Panić, zapovjednik 1. vojne oblasti JNA.

Samo dva dana poslije vojna dokumentacija taj je objekt nazvala 33. logorom za ratne zarobljenike.

Zbog toga Stajićevo nije samo svjedočanstvo bivših zatočenika.

Stajićevo je dokumentirani dio organiziranog sustava u kojem su ljudi zarobljeni na okupiranom području Republike Hrvatske odvođeni preko granice, na teritorij Srbije, i ondje držani pod nadzorom struktura JNA.