RATNI ZLOČINI BEZ PRAVOMOĆNOG EPILOGA – 20. nastavak Vukovići i Poljanak 1991.: Deset ubijenih civila, bez pravomoćne kazne

Ubojstva u Vukovićima i Poljanku 7. studenoga 1991. primjer su ratnog zločina čije su činjenice rekonstruirali hrvatski istražitelji i međunarodni sudovi, ali za koji više od tri desetljeća poslije nema pravomoćno osuđenoga počinitelja.

Poznata su imena deset ubijenih hrvatskih civila. Poznate su kuće iz kojih su izvedeni, okolnosti u kojima su ubijeni, formacije kojima su pripadali napadači i identitet zapovjednika protiv kojega je hrvatska policija 2018. podnijela kaznenu prijavu.

Pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju zločin je bio predmet dokazivanja u postupcima protiv Slobodana Miloševića, Milana Martića te Jovice Stanišića i Franka Simatovića. Martić je prvostupanjski bio proglašen odgovornim i za Vukoviće i Poljanak, ali je Žalbeno vijeće taj dio osude ukinulo. Njegova kazna od 35 godina zatvora ostala je na snazi zbog drugih zločina.

Hrvatska policija je 2018. prijavila tada 76-godišnjeg državljanina Srbije zbog zapovjedne odgovornosti za ubojstva ukupno 13 civila na području Poljanka od kolovoza do studenoga 1991. Međutim, u javno dostupnim objavama DORH-a i nadležnih sudova nije pronađena potvrda da je nakon prijave podignuta optužnica ili donesena presuda.

Zločin je, dakle, dokumentiran. Kaznenopravna odgovornost ostala je nedovršena.

Hrvatska sela između Plitvica i Saborskog

Vukovići su mali zaselak naselja Poljanak, na području današnje općine Plitvička Jezera, uz prometnicu prema Saborskom. Prema istraživanju povjesničara Ivana Vukovića, Poljanak, Smoljanac i Sertić Poljana prije rata bili su gotovo potpuno hrvatska naselja, dok su Vukovići bili isključivo hrvatski zaselak.

Pobunjene srpske snage tijekom 1991. postupno su preuzele okolni prostor, prometnice i policijske strukture. Stanovnici hrvatskih naselja našli su se između položaja JNA, lokalne Teritorijalne obrane i milicije samoproglašene SAO Krajine.

Zločin od 7. studenoga ne smije se izdvajati iz slijeda prethodnih napada, ali ga se također ne smije spajati s drugim ubojstvima tako da nestanu točan datum i identitet pojedinih žrtava.

Dana 8. listopada u Poljanku su ubijeni Tomo Vuković i teško ranjena Kata Matovina, koja je umrla sljedećeg dana. Dana 23. listopada ubijeni su Ivica i Milan Lončar. U pojedinim internetskim tekstovima ta se ubojstva pogrešno pripisuju skupini žrtava od 7. studenoga.

Hrvatska policijska prijava iz 2018. sva ta ubojstva obuhvatila je kao povezani niz od 13 civilnih žrtava između 25. kolovoza i 10. studenoga. Lokalna memorijalna evidencija, međutim, za sam 7. studenoga navodi deset žrtava: osam u Vukovićima i dvije u Poljanku.

Dvije naoružane skupine ušle su u Vukoviće

Prema službenom prikazu objavljenom prilikom obilježavanja obljetnice, dvije naoružane skupine ušle su 7. studenoga 1991. u Vukoviće. Stanovnici su izvođeni iz kuća i ubijani vatrenim oružjem.

U Vukovićima su ubijeni:

Vjekoslav Vuković, Nikola Vuković, Dane Vuković, Joso odnosno Josip Matovina, Lucija Vuković, Nikola Matovina, Milka Vuković i još jedan Dane Vuković.

Dvojica ubijenih nosila su ime Dane Vuković. Zbog toga se u kraćim popisima i bazama može dogoditi da ih se pogrešno spoji u jednu osobu. Prema policijskim podacima prenesenima nakon kriminalističkog istraživanja 2018., jedan je imao 80, a drugi 74 godine.

Žrtve su pripadale međusobno povezanim obiteljima. Nikola i Josip Matovina bili su otac i sin. Dane i Vjekoslav Vuković također su bili otac i sin, dok su Lucija i Milka bile Danine sestre.

Najstariji među ubijenima bio je osamdesetogodišnji Dane Vuković. Nikola Vuković imao je 65 godina i bio je nepokretan. Prema policijskoj rekonstrukciji, usmrćen je ručnom bombom ubačenom u kuću.

Drugi ljudi iz skupine izvedeni su iz kuća i ubijeni pucnjavom. Lokalna svjedočanstva opisuju pljačku žrtava i pretraživanje kuća prije njihova paljenja. Tvrdnje o pojedinačnim oblicima sakaćenja pojavljuju se u iskazima članova obitelji i medijskim rekonstrukcijama, ali za njih ne postoji javno dostupna pravomoćna presuda. Stoga ih treba tretirati kao svjedočenja i policijske navode, a ne kao konačno sudsko utvrđenje.

Šesnaestogodišnji Božo Vuković jedini je preživio

Jedini javno poznati preživjeli iz neposrednog napada na Vukoviće bio je šesnaestogodišnji Božo Vuković.

Prema lokalnoj rekonstrukciji, napadači su ga poveli prema Poljanku i prisilili da se kreće ispred njih jer su se bojali mina. Time je maloljetni civil stavljen u položaj živog štita i izložen neposrednoj opasnosti.

Božo je preživio, ali su mu u napadu ubijeni otac i članovi šire obitelji. Njegovo svjedočenje bilo je jedan od temelja naknadnih povijesnih i policijskih rekonstrukcija.

Preživjele žene uspjele su pobjeći prema području koje još nije bilo pod potpunim nadzorom napadača. Nakon ubojstava kuće su opljačkane i zapaljene. Uništavanje stambenih objekata imalo je izravan učinak protjerivanja: preživjelima je uklonjena mogućnost povratka i nastavka života u selu.

U Poljanku ubijeni Ivan i Nikola Vuković

Nakon Vukovića napadači su došli u Poljanak. Ondje su ubijeni Ivan Vuković, star 57 godina, i Nikola Vuković, star 53 godine.

Policijska prijava iz 2018. navodi da su istjerani iz obiteljske kuće i usmrćeni vatrenim oružjem. Znanstveni rad Ivana Vukovića, utemeljen na svjedočenjima i dokumentaciji ekshumacije, navodi da su njihova tijela nakon ubojstva zamotana u deke.

Marica Vuković, kojoj su toga dana ubijeni suprug, otac i rođak, svjedočila je 22. ožujka 2006. pred MKSJ-om u predmetu protiv Milana Martića. Opisala je odore i ponašanje ljudi koji su došli u selo te pronalazak ubijenih članova obitelji.

Posmrtni ostaci Ivana i Nikole pronađeni su nakon oslobođenja područja. Zapisnik o ekshumaciji iz kolovoza 1996. bilježi dva tijela u blizini obiteljske kuće. Identificirana su prema odjeći, dekama i iskazima supruge i kćeri, a sudskomedicinski nalazi zabilježili su strijelne ozljede.

Za razliku od njihovih posmrtnih ostataka, tijela dijela ubijenih u Vukovićima nisu pronađena ili identificirana. To je jedan od razloga zbog kojih konačna forenzička rekonstrukcija svake pojedinačne smrti još nije potpuna.

Tko su bili napadači?

U međunarodnim optužnicama i presudama pojavljuju se različiti opisi počiniteljskih snaga.

U optužnici protiv Slobodana Miloševića navodi se da su u Vukoviće ušli pripadnici JNA i Teritorijalne obrane te pogubili civile. Drugi sudski dokumenti govore o kombinaciji pripadnika JNA, lokalne Teritorijalne obrane i drugih srpskih postrojbi.

Lokalna povijesna istraživanja navode pripadnike plitvičke Teritorijalne obrane i posebnu jedinicu JNA pristiglu iz Niša. Procjenjuje se da je u širem napadu sudjelovalo približno 60 naoružanih ljudi, raspoređenih u dvije skupine.

Ti podaci opisuju počiniteljsku strukturu, ali ne individualiziraju svakog strijelca. Pripadnost postrojbi nije dovoljna za kaznenu osudu. Za svakog optuženika potrebno je dokazati gdje se nalazio, što je naredio, koju je radnju poduzeo i kakva je veza između njegova postupanja i smrti konkretnih žrtava.

U pravomoćnim presudama nije utvrđeno tko je osobno pucao u Vjekoslava, Nikolu i dvojicu muškaraca imena Dane Vuković, Josipa i Nikolu Matovinu, Luciju i Milku Vuković te Ivana i Nikolu Vukovića u Poljanku.

Zašto se u međunarodnim dokumentima pojavljuje devet žrtava?

Lokalna i policijska evidencija za 7. studenoga navodi deset ubijenih: osam u Vukovićima i dvoje u Poljanku.

U postupku protiv Stanišića i Simatovića zasebno poglavlje presude nosi naslov „Ubojstvo devet civila u Vukovićima 7. studenoga 1991.“ Drugo poglavlje obuhvaća ubojstva u Saborskom, Poljanku i Lipovači između kolovoza i studenoga.

Razlika zato ne mora značiti da je jedna žrtva izbrisana iz evidencije. Međunarodna optužnica razdvojila je određene žrtve prema optužnim točkama, mjestu i dostupnim dokazima, dok lokalni memorijalni popis obuhvaća cjeloviti događaj istoga dana.

Optužnica protiv Slobodana Miloševića govorila je o devet pogubljenih civila u Vukovićima, dok druge međunarodne verzije i lokalni izvori zajednički događaj Vukovića i Poljanka opisuju kao ubojstvo deset ljudi.

Najpreciznije je stoga navesti: 7. studenoga ubijeno je deset hrvatskih civila – osam na području Vukovića i dvoje u Poljanku – dok su pojedine međunarodne optužnice žrtve rasporedile u različite činjenične cjeline.

Hrvatska presuda iz 1994. i sporno pitanje oprosta

Brojni komemorativni i sekundarni izvori navode da je Županijski sud u Gospiću 1994. u odsutnosti osudio osmoricu pripadnika srpskih snaga zbog zločina u Vukovićima i Poljanku.

Prema tim izvorima, presuda je poslije ukinuta, djelo prekvalificirano u oružanu pobunu, a na okrivljenike je primijenjen Zakon o općem oprostu.

Taj podatak zahtijeva oprez.

Na javnim stranicama nadležnih sudova, DORH-a i Vrhovnog suda nije pronađen izvorni tekst presude iz 1994., odluka kojom je ukinuta ni rješenje o primjeni oprosta. Bez tih dokumenata nije moguće provjeriti jesu li svih osam osoba bile optužene upravo za ubojstva, za sudjelovanje u napadu ili samo za pripadnost pobunjeničkoj postrojbi.

Zakon o općem oprostu ne može se primijeniti na ratne zločine. Može se primijeniti na oružanu pobunu. Zato je presudno pitanje je li prvotna optužba sadržavala konkretne radnje ubojstava ili je počivala na široko formuliranoj odgovornosti zbog pripadnosti neprijateljskoj postrojbi.

Dok izvorne odluke ne budu javno objavljene, tvrdnju o osudi osmorice i naknadnom oprostu treba navoditi kao podatak koji ponavljaju sekundarni izvori, a ne kao potpuno provjerenu sudsku kronologiju.

Kaznena prijava protiv zapovjednika 2018. godine

Hrvatska policija dovršila je 2018., u suradnji sa Županijskim državnim odvjetništvom u Rijeci, kriminalističko istraživanje protiv tada 76-godišnjeg državljanina Srbije.

Njegovo ime u policijskom priopćenju nije bilo objavljeno, pa ga nije opravdano otkrivati na temelju neslužbenih medijskih nagađanja.

Prijavljen je kao nekadašnji zapovjednik štaba Teritorijalne obrane na području Korenice. Policija ga je sumnjičila da je znao za represiju, zlostavljanje i ubojstva civilnog stanovništva, ali ih nije spriječio niti je nakon zločina poduzeo mjere radi otkrivanja i kažnjavanja počinitelja.

Kaznena prijava obuhvatila je 13 ubijenih civila u razdoblju od 25. kolovoza do 10. studenoga 1991. Među njima se nalaze svih deset žrtava događaja od 7. studenoga, kao i žrtve ranijih napada.

Osumnjičenik je 2018. bio nedostupan Hrvatskoj. Do 14. kolovoza 2026. u javnim objavama ŽDO-a u Rijeci, DORH-a, nadležnih županijskih sudova i Visokog kaznenog suda nije pronađena potvrda da je protiv njega podignuta optužnica ili donesena presuda.

To ne dokazuje da su izvidi obustavljeni. Izvidi su tajni, a predmet može biti otvoren. Međutim, javnost nema podatak je li Srbija zamoljena da osumnjičenika ispita ili preuzme progon, je li još živ i raspolaže li tužiteljstvo dokazima potrebnima za optužnicu.

Martić osuđen pa u žalbi oslobođen odgovornosti za ovaj događaj

Milan Martić je 2007. pred MKSJ-om prvostupanjski osuđen na 35 godina zatvora zbog progona, ubojstava, deportacija, napada na civile i drugih zločina. Prvostupanjska osuda obuhvatila je i zločine u Vukovićima i Poljanku.

Žalbeno vijeće 8. listopada 2008. ukinulo je dio osude koji se odnosio na konkretne zločine u Benkovcu, Cerovljanima, Vukovićima i Poljanku.

Vijeće nije zaključilo da civili nisu ubijeni. Zaključilo je da dokazna veza između Martića, neposrednih počinitelja i pravnog oblika odgovornosti primijenjenog u prvostupanjskoj presudi nije bila dostatno utvrđena.

Martićeva kazna od 35 godina ostala je nepromijenjena jer je pravomoćno osuđen za druge zločine, uključujući one u Hrvatskoj Dubici, Baćinu, Saborskom, Lipovači, Škabrnji, Nadinu i Bruškoj te raketiranje Zagreba.

Stoga nije točno reći da je Martić pravomoćno osuđen za Vukoviće i Poljanak. Točan je iskaz da je prvostupanjski bio proglašen odgovornim, ali je taj dio osude ukinut u žalbenom postupku.

Ostali međunarodni predmeti

Slobodan Milošević bio je optužen za zločine u Hrvatskoj, a njegova je optužnica izrijekom spominjala ubojstva u Vukovićima. Umro je 2006. prije završetka suđenja, pa nije donesena presuda.

Milan Babić priznao je krivnju za progon hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva u SAO Krajini i osuđen je na 13 godina zatvora. Međutim, njegova presuda ne predstavlja individualnu osudu za neposredna ubojstva deset civila 7. studenoga.

U postupku protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića sud je ponovno detaljno razmatrao zločine u Poljanku i Vukovićima. Njihova pravomoćna osuda iz 2023. obuhvatila je sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu i niz zločina u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini, ali ne predstavlja posebnu pravomoćnu osudu za ubojstva ovih deset civila.

Tko je osuđen?

Prema javno dostupnim podacima provjerenima do 14. kolovoza 2026., nitko nije pravomoćno osuđen upravo za ubojstva deset hrvatskih civila u Vukovićima i Poljanku 7. studenoga 1991. Milan Martić prvostupanjski je bio proglašen odgovornim i za taj događaj, ali je Žalbeno vijeće MKSJ-a 2008. ukinulo taj dio osude; kazna od 35 godina ostala mu je zbog drugih zločina. Slobodan Milošević umro je prije presude. Presude Milanu Babiću, Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću ne predstavljaju osude za neposredna ubojstva u Vukovićima i Poljanku. Hrvatska policija je 2018. prijavila neimenovanog tada 76-godišnjeg zapovjednika Teritorijalne obrane zbog zapovjedne odgovornosti za 13 ubojstava na širem području, ali nije pronađena javna potvrda optužnice ili presude.

Što još nije razriješeno?

Nije poimenično utvrđeno tko je bio u svakoj od dviju skupina koje su ušle u Vukoviće i Poljanak.

Nije utvrđeno tko je osobno pucao u svaku žrtvu, tko je bacio bombu u kuću nepokretnog Nikole Vukovića i tko je zapovjedio paljenje kuća.

Nije javno razjašnjena uloga lokalne Teritorijalne obrane, milicije SAO Krajine i pripadnika jedinice JNA iz Niša. Potrebni su popisi angažiranih pripadnika, ratni dnevnici, zapovijedi, evidencije kretanja i izvještaji sastavljeni nakon akcije.

Nije poznato što se dogodilo s kaznenom prijavom iz 2018. protiv tadašnjeg zapovjednika štaba Teritorijalne obrane.

Treba objaviti presudu Županijskog suda u Gospiću iz 1994. i odluke koje su uslijedile. Bez njih nije moguće odgovorno utvrditi tko je bio osuđen, za koje radnje, zbog čega je presuda ukinuta i na kojem je pravnom temelju primijenjen oprost.

Nisu pronađeni ni identificirani posmrtni ostaci svih žrtava. Bez pronalaska tijela obitelji nemaju potpun odgovor o mjestu ukopa, a istražitelji ostaju bez važnih forenzičkih dokaza.

Poznate su žrtve i postrojbe, ali ne i pravomoćno osuđeni počinitelji

Vukovići i Poljanak nisu zločin bez svjedoka, dokumentacije ili sudske rekonstrukcije.

Poznata su imena deset ubijenih. Poznat je jedini preživjeli dječak. Sačuvano je svjedočenje Marice Vuković. Pronađena su i identificirana tijela Ivana i Nikole Vukovića. Međunarodni sudovi utvrdili su da su zločin počinile srpske snage sastavljene od pripadnika JNA, Teritorijalne obrane i drugih naoružanih formacija.

Ali pravomoćna individualna odgovornost nije utvrđena.

Martićev dio osude za ova ubojstva ukinut je u žalbi. Milošević je umro prije presude. Stanišić i Simatović nisu osuđeni za ovaj konkretni događaj. Hrvatska kaznena prijava protiv zapovjednika iz 2018. nema javno poznat završetak, dok sudbina presude protiv osmorice iz 1994. nije transparentno dokumentirana u službenim mrežnim izvorima.

Trideset i pet godina nakon zločina još se ne zna tko je pucao u svaku žrtvu, tko je odabrao civile, tko je naredio napad i tko je nakon ubojstava zaštitio počinitelje.

U Vukovićima postoji spomenik s imenima ubijenih. U pravomoćnim presudama ne postoji ime čovjeka osuđenog za njihovu smrt.

Izvori: Plitvički vjesnik – poimenični popis žrtava i fotografije komemoracije; Ivan Vuković – znanstveni rad o Poljanku, Vukovićima, Smoljancu i Sertić Poljani; MKSJ – žalbena odluka i ukidanje dijela Martićeve osude za Vukoviće i Poljanak; MRMKS – cjelovita žalbena presuda Milanu Martiću; MKSJ – prvostupanjska presuda Milanu Martiću; MKSJ – optužnica protiv Slobodana Miloševića za zločine u Hrvatskoj; MKSJ – presuda Stanišiću i Simatoviću s rekonstrukcijom zločina; MRMKS – ponovljena prvostupanjska presuda Stanišiću i Simatoviću; RSE – policijska prijava iz 2018. protiv zapovjednika TO-a zbog 13 ubojstava; Nacional – činjenični opis kaznene prijave i dob žrtava; REKOM – snimka i podaci o svjedočenju Marice Vuković pred MKSJ-om; Identitet – povijesna rekonstrukcija napada; LIKAplusTV – dokumentarni videozapis; sekundarni zapis o presudi iz 1994. i navodnoj primjeni oprosta