RATNI ZLOČINI BEZ PRAVOMOĆNOG EPILOGA – 7. nastavak - Raketiranje prognaničkog kampa Grabovac: ubijeni tromjesečni Ivan Špoljarić i njegove rođakinje, zapovjednik JNA optužen bez presude

Raketiranje autokampa Grabovac jedno je od najtežih pojedinačnih stradanja djece i prognanika na plitvičkom području tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku. Civilna narav objekta nije bila skrivena: u turističkom kampu boravili su ljudi protjerani iz okolnih hrvatskih sela, pretežno žene, djeca i starije osobe.

Dana 26. rujna 1991. oko 18.30 sati s brda Višnjevača iznad Smoljanca prema kampu je ispaljeno više raketnih projektila. Dvije rakete pale su pokraj paviljona „Jelena“, dok je treća probila njegov krov i eksplodirala u objektu punom prognanika.

Krhotine su usmrtile troje članova šire obitelji Špoljarić iz sela Korana. Ivan Špoljarić imao je samo tri mjeseca i šest dana. Dubravka je imala 17, a Josipa 18 godina. Najmanje pet civila teško je ranjeno, iako pojedini obiteljski i lokalni izvori navode ukupno osmero ranjenih.

Gotovo trideset godina o tom se događaju govorilo ponajprije na komemoracijama. Tek je 2021. otvorena javno potvrđena istraga protiv dvojice zapovjednika, a 2023. podignuta optužnica. Za sam napad na kamp izravno je optužen nekadašnji pukovnik JNA Slobodan Đorđević, kojeg Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci tereti da je naredio raketiranje.

Optuženik živi u Srbiji i nije dostupan hrvatskom pravosuđu. Do 30. srpnja 2026. nije pronađena javno objavljena prvostupanjska ni pravomoćna presuda.

Prognanici koji ni u kampu nisu pronašli sigurnost

Obitelj Špoljarić živjela je u selu Korana, na prostoru na kojem su tijekom ljeta i rane jeseni 1991. rasle blokade, prijetnje i napadi pobunjenih srpskih snaga. Prometnice su bile presječene, pojedina hrvatska sela granatirana, a stanovništvo prisiljeno napuštati kuće.

Žene, djeca i stariji stanovnici sklanjani su u Rakovicu, Grabovac i druga mjesta koja su se smatrala sigurnijima. U autokampu Grabovac bilo je smješteno približno 60 prognanih obitelji iz Korane, Smoljanca, Poljanka, Rastovače i drugih naselja.

Autokamp nije bio vojna baza ni topnički položaj. Paviljoni su služili za smještaj ljudi koji su napustili domove. Ministarstvo hrvatskih branitelja u svojim objavama izričito navodi da su u kampu boravili prognanici, starci i majke s djecom.

Očevi ubijenih tog su se dana nalazili u Korani, pokušavajući zaštititi selo i obiteljske kuće. Vijest o smrti djece čuli su tek sljedećeg jutra na radiju.

Upravo civilna funkcija kampa čini napad pravno posebno teškim. Prema pravilima međunarodnoga humanitarnog prava, civilno stanovništvo i pojedinačni civili ne smiju biti predmet napada. Zabranjeni su i napadi koji se ne usmjeravaju na određeni vojni cilj ili čije se posljedice ne mogu ograničiti na takav cilj.

U optužnici ŽDO-a nije navedeno da se u kampu nalazio vojni cilj. Tužiteljstvo tvrdi suprotno: raketni napad izveden je na mjesto u kojem su bile smještene izbjeglice.

Tri rakete kod paviljona „Jelena“

Prema podacima Ličko-senjske i Karlovačke županije te HRT-ovu izvještaju s komemoracije, projektili su ispaljeni oko 18.30 sati s brda Višnjevača iznad Smoljanca.

Dvije rakete pale su neposredno pokraj paviljona „Jelena“. Treća je pogodila krov, probila ga i eksplodirala u unutrašnjosti. Ljude nisu usmrtile samo eksplozija i udarni val, nego i metalne krhotine koje su se raspršile sobama.

Godinama se u komemorativnim tekstovima govorilo o „granati“ ili „minobacačkom projektilu“. Istraga i optužnica donijele su precizniji podatak. ŽDO u Rijeci navodi da je napad izveden višecijevnim raketnim bacačima kalibra 128 milimetara M-63 „Plamen“.

Riječ je o oružju namijenjenom brzom ispaljivanju većeg broja nevođenih raketa po površinskom cilju. Takvo oružje ima široko područje djelovanja i osobito je opasno kada se upotrijebi prema naseljenom prostoru ili koncentraciji civila.

Optužnica navodi i da je naređeno raketiranje iz sustava u množini – „višecijevnim raketnim bacačima“ – ali javno priopćenje ne otkriva koliko je lansera upotrijebljeno, koja je konkretna postrojba rukovala oružjem ni imena članova posada.

Zato ni nakon podizanja optužnice nisu javno identificirani svi neposredni izvršitelji.

Ivan Špoljarić umro je majci na rukama

Najmlađa žrtva bio je Ivan Špoljarić, star tri mjeseca i šest dana. U trenutku eksplozije majka Petra držala ga je u naručju.

Petra Špoljarić poslije je posvjedočila da je čula dolazak projektila, nakon čega je geler pogodio Ivana, a drugi nju. Teško ranjena ležala je na podu držeći dijete za koje je znala da mu više nema pomoći.

U kampu se nije nalazio Ivanov godinu i pol stariji brat Rafael. Neposredno prije napada otišao je s bakom rodbini u Rakovicu. Petra Špoljarić rekla je da bi, da je ostao s njima u istoj sobi, vjerojatno izgubila oba sina.

Iako se Ivana u službenim komemorativnim objavama naziva najmlađom žrtvom Domovinskog rata, važno je precizirati kriterij. Riječ je o najmlađoj javno potvrđenoj civilnoj žrtvi iz evidencija koje koriste Ministarstvo hrvatskih branitelja i lokalne memorijalne ustanove. Taj izraz nije zasebna kaznenopravna kategorija, ali dob djeteta pokazuje potpunu odsutnost bilo kakve vojne povezanosti žrtve.

Dubravka i Josipa Špoljarić

U istom paviljonu ubijene su Ivanove rođakinje Dubravka Špoljarić, stara 17 godina, i Josipa Špoljarić, stara 18 godina.

Dubravka je završavala srednju školu za kuharsko zanimanje. Prema svjedočenju njezinih roditelja, radila je sezonske poslove i prvu zaradu potrošila kupujući darove članovima obitelji.

Josipa je bila četvrto, najmlađe dijete svojih roditelja te učenica Srednje tekstilne škole u Slunju. Obitelji su Dubravku i Josipu opisivale kao bliske rođakinje koje su se voljele poput sestara.

U komemorativnom govoru često ih se zajedno naziva „troje djece“. To je razumljivo u obiteljskom i memorijalnom smislu, ali metodološki treba razlikovati dob žrtava. Ivan i Dubravka bili su maloljetni, dok je Josipa imala 18 godina. Ona zato prema uobičajenom dobnom kriteriju ne ulazi među osobe mlađe od 18 godina, premda je bila tek punoljetna učenica i dijete svojih roditelja.

Svo troje pokopano je u zajedničkoj grobnici na groblju u Drežnik Gradu. Na Ivanovu lijesu nalazila se plišana igračka. Sprovod je održan dok je šire područje još bilo izloženo opasnosti od novih napada.

Pet ili osam ranjenih civila?

Broj ubijenih nije sporan: službeni, pravosudni i obiteljski izvori navode Ivana, Dubravku i Josipu Špoljarić.

Kod broja ranjenih postoji razlika. Policijsko priopćenje iz travnja 2021. navodilo je pet ozlijeđenih civila. Rješenje o provođenju istrage ŽDO-a u Rijeci preciziralo je da je pet civilnih osoba zadobilo teške tjelesne ozljede.

Obiteljska reportaža i pojedine lokalne kronologije govore o osmero ranjenih. Moguće je da broj osam obuhvaća sve ozlijeđene, uključujući lakše ozljede, dok je pet osoba iz policijskog i državnoodvjetničkog predmeta ograničeno na teško ranjene.

U optužnici iz 2023. više se ne navodi točan broj, nego formulacija da je „više civila teško tjelesno ozlijeđeno“. Budući da cjeloviti popis ranjenih nije javno objavljen, pet teško ranjenih može se uzeti kao pravosudno potvrđen minimum, a osam kao podatak iz obiteljskih i lokalnih izvora koji nije javno potkrijepljen objedinjenom medicinskom evidencijom.

Među teško ranjenima nesporno je bila Ivanova majka Petra Špoljarić. Nakon napada prevezena je u bolnicu u Bihaću, odakle se, unatoč ozljedama i liječničkom protivljenju, vratila kako bi bila na sprovodu sina.

Policijsko istraživanje dovršeno tek 2021. godine

Policijske uprave ličko-senjska i karlovačka u travnju 2021., uz koordinaciju ŽDO-a u Rijeci, objavile su dovršetak kriminalističkog istraživanja protiv dvojice bivših zapovjednika.

Policija ih je tada opisala samo prema dobi, državljanstvu i funkcijama: 78-godišnjeg zapovjednika Općinskog štaba Teritorijalne obrane Korenica i 79-godišnjeg zapovjednika isturenoga zapovjednog mjesta 13. korpusa JNA u Mukinjama.

Mediji su ih, na temelju javno dostupnih ratnih dužnosti, identificirali kao Dragana Bešira i Slobodana Đorđevića. Njihova imena poslije su objavljena u vjerodostojnim izvještajima o optužnici.

Prvotno policijsko priopćenje Đorđevićevu je odgovornost za Grabovac opisalo kao zapovjedni propust: sumnjičilo ga se da nije spriječio podređene da napadnu kamp. Ta je formulacija poslije bitno izmijenjena.

ŽDO u Rijeci 30. srpnja 2021. otvorio je istragu na temelju sumnje da je Đorđević naredio raketni napad. Time se predmet pomaknuo od opće zapovjedne odgovornosti prema tvrdnji o osobnoj zapovijedi za konkretno raketiranje.

Nije javno objašnjeno koji je dokaz omogućio tu promjenu. Mogla je biti riječ o vojnoj zapovijedi, izvješću postrojbe, iskazu svjedoka ili kombinaciji arhivske građe i zapovjednih evidencija. Cjelovito rješenje o istrazi i dokazni prilozi nisu objavljeni.

Optužnica protiv Slobodana Đorđevića

Nakon dovršene istrage ŽDO u Rijeci 9. ožujka 2023. podigao je optužnicu protiv dvojice nekadašnjih zapovjednika, a službeno priopćenje objavljeno je 14. ožujka.

Slobodan Đorđević bio je, prema optužnici, zapovjednik „Isturenog komandnog mesta“ 13. korpusa JNA na Mukinjama. Tužiteljstvo tvrdi da je 26. rujna 1991., koristeći svoje zapovjedne ovlasti, naredio da se s Višnjevače izvede raketni napad bacačima M-63 „Plamen“ na prognanički kamp Grabovac.

To je najvažnije dosadašnje pravosudno utvrđenje, ali još nije sudski dokazana činjenica. Optužnica izražava tvrdnju tužiteljstva koju tek treba dokazati na glavnoj raspravi.

Dragan Bešir također je obuhvaćen istom optužnicom kao ratni zapovjednik Općinskog štaba TO Korenica. Međutim, javno objavljeni dio optužnice ne tereti Bešira za izdavanje zapovijedi za Grabovac. Njega i Đorđevića zajedno tereti za kasnije zločine i neselektivne napade na širem području Korenice i Rakovice od 8. listopada do 10. studenoga 1991.

Zato se Bešira ne smije predstavljati kao osobu optuženu za ubojstvo Ivana, Dubravke i Josipe. U činjeničnom opisu Grabovca izrijekom se tereti drugookrivljeni Đorđević.

Razlike između policijske prijave, istrage i optužnice

Između policijskog priopćenja iz travnja 2021., rješenja o istrazi iz srpnja iste godine i optužnice iz 2023. postoje razlike koje treba transparentno prikazati.

Policija je govorila o propuštanju sprečavanja napada, dok istraga i optužnica navode izdavanje zapovijedi. Policija je za širi predmet spominjala 35 ubijenih civila, a istraga 29 civila u kasnijim napadima te tri žrtve Grabovca. Optužnica navodi 32 civila ubijena od 8. listopada do 10. studenoga te tri ranije žrtve u Grabovcu.

Razlika proizlazi iz odvajanja dviju činjeničnih cjelina. Grabovac je napadnut 26. rujna, prije razdoblja obuhvaćenog ostalim dijelom optužnice. Kada se 32 žrtve kasnijih zločina zbroje s troje ubijenih u Grabovcu, ponovno se dolazi do ukupno 35 civila.

Postoji i razlika u navođenju državljanstva. Policija je 2021. jednog osumnjičenika navela kao hrvatskog, a drugog kao srbijanskog državljanina. ŽDO ih u optužnici iz 2023. opisuje kao dvojicu državljana Srbije. Javno nije razjašnjeno radi li se o dvojnom državljanstvu, naknadno potvrđenom podatku ili promjeni evidencije.

Te razlike ne mijenjaju osnovnu optužnu tvrdnju za Grabovac, ali pokazuju zašto treba razlikovati policijsku sumnju od naknadno formulirane optužnice.

Tko je osuđen?

Prema javno dostupnim podacima provjerenima do 30. srpnja 2026., nitko nije pravomoćno osuđen za raketiranje prognaničkog kampa Grabovac i smrt Ivana, Dubravke i Josipe Špoljarić. Slobodan Đorđević optužen je da je kao zapovjednik isturenoga zapovjednog mjesta 13. korpusa JNA naredio napad raketnim bacačima M-63 „Plamen“, ali prebiva u Srbiji i nije dostupan hrvatskim tijelima. Dragan Bešir obuhvaćen je istom optužnicom zbog drugih zločina na području Korenice i Rakovice, ali javno objavljeni opis ne tereti ga za zapovijed za napad na Grabovac. Nije pronađena javna objava o prvostupanjskoj ili pravomoćnoj presudi protiv Đorđevića, niti presuda protiv neposrednih pripadnika raketne posade.

Zašto predmet još nema pravomoćan epilog?

Glavni je problem nedostupnost optuženika. Đorđević živi u Srbiji, a Srbija u pravilu ne izručuje svoje državljane Hrvatskoj. DORH je već pri otvaranju istrage naveo da osumnjičenici nisu dostupni, a isto je ponovljeno u optužnici.

Hrvatsko pravo omogućuje suđenje u odsutnosti kada postoje osobito važni razlozi, ali takav postupak zahtijeva posebnu sudsku odluku. U javnim objavama nadležnog Županijskog suda, Visokog kaznenog suda i DORH-a do datuma provjere nije pronađena potvrda da je glavno suđenje Đorđeviću počelo ili da je donesena odluka o suđenju u odsutnosti.

Drugi problem jesu neposredni izvršitelji. Optužnica individualizira navodnog naredbodavca, ali ne otkriva:

• kojoj su postrojbi pripadali lanseri na Višnjevači

• tko je zapovijedao raketnom bitnicom

• tko je izračunao elemente gađanja

• tko je usmjerio oružje prema kampu

• tko je aktivirao lansiranje

• jesu li posade znale da gađaju objekt pun prognanika.

Neposredni pripadnici posada nisu javno imenovani, prijavljeni ni optuženi. Nije poznato vode li se protiv njih još uvijek izvidi kao protiv nepoznatih supočinitelja.

Treći problem je protek vremena. Od napada do policijske prijave protiv zapovjednika prošlo je gotovo trideset godina. U takvom razdoblju svjedoci umiru, sjećanja slabe, a dokumenti se mogu izgubiti ili ostati zatvoreni u vojnim arhivima Srbije.

Četvrti problem je ograničena transparentnost. Ne zna se kada je izrađen prvi očevid, jesu li sačuvani dijelovi raketa, jesu li provedena balistička vještačenja niti koji dokaz Đorđevića izravno povezuje s naredbom. Objavljivanje dokaza prije suđenja nije uvijek moguće, ali izostanak osnovne javne kronologije ostavlja obitelji bez odgovora o tome zašto se na optužnicu čekalo do 2023. godine.

Što još nije razriješeno?

Optužnica je važan pomak jer prvi put službeno povezuje napad s konkretnim zapovjednikom, položajem, vrstom oružja i navodnom zapovijedi. Ipak, najveći dio izvršnog lanca ostaje izvan javno poznatog postupka.

Nije razriješeno tko je osobno ispalio rakete. Nije poznato je li zapovjednik raketne postrojbe identificiran, je li saslušan ili je u međuvremenu umro. Nije objavljeno postoji li originalna pisana zapovijed, radioveza ili ratni dnevnik iz kojeg proizlazi Đorđevićeva odgovornost.

Nije utvrđeno ni zašto predmet više od četvrt stoljeća nije napredovao do razine istrage protiv zapovjednika, iako su smjer napada, mjesto lansiranja, vrsta postrojbi na području i civilne žrtve bili poznati.

Spomenik u Grabovcu čuva imena Ivana, Dubravke i Josipe. Obitelji su sačuvale njihove fotografije, školska sjećanja i svjedočanstva o posljednjim trenucima. Policija i tužiteljstvo naposljetku su rekonstruirali zapovjednu razinu napada.

Ono što još ne postoji jest presuda.

Postoji optužnica, ali pravda nije dovršena

Raketiranje Grabovca nije više potpuno neistražen zločin. Policija je dovršila kriminalističko istraživanje, ŽDO je otvorio istragu, utvrdio vrstu upotrijebljenog oružja i podigao optužnicu protiv zapovjednika za kojeg tvrdi da je naredio napad.

To je znatno više od komemorativnog sjećanja, ali još nije pravomoćan epilog.

Slobodan Đorđević nije osuđen. Neposredni izvršitelji nisu javno identificirani. Glavno suđenje nije javno potvrđeno. Srbija optuženika nije predala Hrvatskoj, a nema podatka da je protiv njega pokrenula vlastiti postupak.

U paviljonu „Jelena“ nisu bili vojnici ni topničko zapovjedništvo. Bili su prognanici koji su već jednom morali napustiti domove. Među njima je bio Ivan, dijete staro tri mjeseca i šest dana, njegova sedamnaestogodišnja rođakinja Dubravka i tek punoljetna Josipa.

Njihova smrt danas ima optužnicu, ime navodnog naredbodavca i rekonstruirano oružje. Više od tri desetljeća nakon zločina još nema presudu koja bi utvrdila krivnju i odgovorila tko je sve sudjelovao u raketiranju prognaničkog kampa.

Izvori: ŽDO Rijeka – rješenje o provođenju istrage od 30. srpnja 2021.; ŽDO Rijeka – optužnica protiv dvojice zapovjednika od 9. ožujka 2023.; Ministarstvo hrvatskih branitelja – 25. obljetnica stradanja u Grabovcu; Ministarstvo hrvatskih branitelja – 29. obljetnica pogibije djece; Ličko-senjska županija – rekonstrukcija napada i spomen-obilježavanje; Karlovačka županija – vrijeme, mjesto i način napada; HRT – komemoracija u Grabovcu i spomenik žrtvama; HINA/Tportal – imena optuženih Dragana Bešira i Slobodana Đorđevića; HINA/Dnevnik.hr – policijsko istraživanje i potraga za osumnjičenicima; svjedočanstvo Petre Špoljarić i obiteljski podaci o žrtvama; ICRC – članak 51. Dopunskog protokola I, zaštita civilnog stanovništva; ICRC – zabrana neselektivnih napada.