SERIJAL BUGOJNO (8): Pravda za Bugojno – što su utvrdili međunarodni i domaći sudovi, a što ni nakon više od tri desetljeća nije rasvijetljeno

BUGOJNO – Kada su u srpnju 1993. godine završile borbe između Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH), završio je jedan od najtežih sukoba između dotadašnjih saveznika u središnjoj Bosni. Za hrvatske branitelje i civile iz Bugojna rat nije završio prestankom pucnjave. Slijedili su logori, prisilni rad, ubojstva, nestanci i višemjesečna zatočenja.

Tijekom godina međunarodno i domaće pravosuđe pokušalo je rasvijetliti dio tih događaja. Presude su donijele odgovore na neka pitanja, ali ne i na sva.

Haški sud prvi je otvorio pitanje odgovornosti

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) nije vodio poseban predmet pod nazivom "Bugojno", već je zločine počinjene na tom području razmatrao u sklopu predmeta protiv zapovjednika Trećeg korpusa Armije BiH Envera Hadžihasanovića i zapovjednika Sedme muslimanske brigade Amira Kubure.

Optužnica ih je teretila po osnovi zapovjedne odgovornosti za zločine koje su počinili njima podređeni pripadnici Armije BiH na području srednje Bosne, uključujući Bugojno.

Tijekom višegodišnjeg postupka saslušani su brojni svjedoci, među njima i bivši hrvatski logoraši iz Bugojna koji su opisivali uvjete zatočenja, premlaćivanja, prisilni rad i postupanje prema zarobljenicima.

Sud nije odlučivao o političkoj odgovornosti za izbijanje sukoba, nego isključivo o kaznenoj odgovornosti optuženih prema pravilima međunarodnog humanitarnog prava.

Što je Haški sud utvrdio?

U presudi je utvrđeno da su hrvatski ratni zarobljenici u Bugojnu bili nezakonito zatočeni u više objekata, među kojima su stadion NK Iskra, salon namještaja "Slavonija", Gimnazija i Franjevački samostan.

Utvrđeno je da su zatočenici bili izloženi nehumanim uvjetima, fizičkom zlostavljanju i prisilnom radu.

Posebno je utvrđeno da su pojedini hrvatski zarobljenici izgubili život nakon brutalnih premlaćivanja.

Među njima su bili Mario Zrno, koji je ubijen nakon izvođenja iz Franjevačkog samostana na prisilni rad, te Mladen Havranek, koji je preminuo od posljedica brutalnog premlaćivanja u salonu namještaja "Slavonija".

Njihova ubojstva predstavljaju jedne od najtežih pojedinačno utvrđenih ratnih zločina nad hrvatskim zarobljenicima u Bugojnu.

Zapovjedna odgovornost nije isto što i izravno počinjenje zločina

Jedna od najčešćih pogrešaka u javnosti jest poistovjećivanje zapovjedne odgovornosti s izravnim počinjenjem zločina.

Haški sud nije tvrdio da su Hadžihasanović ili Kubura osobno sudjelovali u zlostavljanjima ili ubojstvima.

Sud je ispitivao jesu li znali ili morali znati za zločine svojih podređenih te jesu li poduzeli razumne mjere kako bi ih spriječili ili kaznili počinitelje.

Upravo je to jedno od temeljnih načela međunarodnog kaznenog prava koje se primjenjivalo i u drugim predmetima pred ICTY-em.

Sud Bosne i Hercegovine procesuirao je neposredno odgovorne

Dok je Haški sud odlučivao o zapovjednoj odgovornosti viših vojnih zapovjednika, Sud Bosne i Hercegovine vodio je postupke protiv osoba koje su bile neposredno povezane s funkcioniranjem bugojanskih logora.

Najpoznatiji predmet vođen je protiv Nisveta Gasala, Musajba Kukavice i Senada Dautovića.

Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine teretilo ih je za ratne zločine nad hrvatskim ratnim zarobljenicima zatočenima na stadionu NK Iskra i drugim objektima.

Nakon višegodišnjeg postupka donesena je pravomoćna presuda.

Senad Dautović osuđen je na sedam godina zatvora, dok su Nisvet Gasal i Musajb Kukavica osuđeni na po četiri godine zatvora.

Sud je utvrdio njihovu odgovornost za nečovječno postupanje i nezakonito zatočenje hrvatskih ratnih zarobljenika.

Što još nije dobilo pravosudni epilog?

Unatoč tim presudama, brojna pitanja ostala su otvorena.

Još uvijek nije rasvijetljena sudbina svih nestalih hrvatskih branitelja iz Bugojna.

Obitelji i dalje tragaju za posmrtnim ostacima svojih najmilijih, a dio mogućih lokacija masovnih i pojedinačnih grobnica nikada nije istražen do kraja.

Posebnu pozornost posljednjih godina izazvao je predmet protiv Dževada Mlaće, ratnog predsjednika Ratnog predsjedništva Bugojna, i Selme Cikotića, tadašnjeg visokog časnika Armije BiH.

Protiv njih je Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine podiglo optužnicu zbog ratnih zločina nad hrvatskim ratnim zarobljenicima.

Važno je naglasiti kako se u trenutku pisanja ovog članka taj postupak vodi pred Sudom Bosne i Hercegovine te se, sukladno načelu presumpcije nevinosti, optuženi smatraju nevinima dok im se pravomoćnom presudom ne dokaže krivnja.

Jesu li presude donijele pravdu?

Za obitelji ubijenih odgovor nije jednoznačan.

Sudovi su utvrdili dio činjenica.

Dokazani su logori.

Dokazano je nezakonito zatočenje.

Dokazano je nečovječno postupanje.

Dokazan je prisilni rad.

Dokazana su pojedina ubojstva hrvatskih zarobljenika.

Međutim, pravosuđe nije uspjelo odgovoriti na sva pitanja.

Nisu pronađeni svi nestali.

Nisu procesuirani svi mogući počinitelji.

Nisu rasvijetljene sve okolnosti pojedinih nestanaka.

Zbog toga je za obitelji žrtava osjećaj pravde i dalje nepotpun.

Bugojno ostaje opomena

Više od tri desetljeća nakon rata Bugojno nije samo mjesto sjećanja na jedan od najtežih hrvatsko-bošnjačkih sukoba.

Ono je i podsjetnik na važnost međunarodnog humanitarnog prava, odgovornosti zapovjednika i obveze svake države da istraži ratne zločine bez obzira na nacionalnost žrtava ili počinitelja.

Presude međunarodnih i domaćih sudova predstavljaju važan dio povijesnog i pravnog mozaika, ali nisu zatvorile bugojansko poglavlje.

Sve dok posljednja nestala osoba ne bude pronađena, dok svaka obitelj ne dobije mjesto na kojem može zapaliti svijeću i dok svaka odgovornost ne bude istražena, Bugojno će ostati simbol nedovršene pravde.

Time završava serijal koji je kroz osam nastavaka pokušao dokumentirano prikazati tijek događaja – od početka sukoba, pada grada i logora, preko prisilnog rada, nestanaka i razmjene logoraša, pa sve do sudskog epiloga. Cilj nije bio otvarati stare podjele, nego sačuvati činjenice od zaborava i dati glas onima čije su sudbine desetljećima ostale u sjeni povijesti.

IZVORI