SERIJAL BUGOJNO (7): Razmjena bugojanskih logoraša – dan kada su se otvorila vrata stadiona Iskra, ali ne za sve

BUGOJNO – Pad Bugojna u srpnju 1993. godine označio je početak teškog razdoblja za hrvatsko stanovništvo toga grada. Nakon višednevnih sukoba između Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH), brojni pripadnici HVO-a i hrvatski civili zarobljeni su te odvedeni u više zatočeničkih objekata na području Bugojna.

Među najpoznatijim mjestima zatočenja bili su stadion NK Iskra, salon namještaja „Slavonija“, Gimnazija, Franjevački samostan i drugi objekti u kojima su zatočenici mjesecima živjeli u iznimno teškim uvjetima.

Mjeseci provedeni iza bodljikave žice

Zarobljenici su bili smješteni u prenapučenim prostorijama, s vrlo ograničenim količinama hrane i vode te bez odgovarajuće zdravstvene skrbi i higijenskih uvjeta.

Brojni bivši logoraši tijekom godina svjedočili su o fizičkom i psihičkom zlostavljanju, premlaćivanjima, ispitivanjima i ponižavanjima kojima su bili izloženi tijekom zatočeništva.

Dio zarobljenika izvođen je i na prisilne radove, što je kasnije bilo predmet međunarodnih i domaćih sudskih postupaka.

Razmjena 19. ožujka 1994.

Nakon višemjesečnih pregovora, 19. ožujka 1994. godine provedena je razmjena hrvatskih logoraša.

Za zatočenike je to bio trenutak kojem su se nadali od prvoga dana zarobljavanja.

Kada su napustili stadion NK Iskra i druge zatočeničke objekte, mnogi su bili vidljivo iscrpljeni, pothranjeni i narušenog zdravlja. Posljedice mjeseci provedenih u logorima bile su očite, a brojnima je bila potrebna dugotrajna medicinska i psihološka pomoć.

Razmjena je označila kraj njihova zatočeništva, ali ne i kraj patnje.

Sloboda bez svih suboraca

Tijekom razmjene postalo je jasno da se svi zarobljeni Hrvati neće vratiti svojim obiteljima.

Dio pripadnika HVO-a koji su zarobljeni nakon pada Bugojna vodio se kao nestao, a njihove sudbine ni danas nisu u potpunosti rasvijetljene.

Upravo zbog toga razmjena logoraša ostala je događaj koji istodobno simbolizira oslobođenje preživjelih i bol zbog onih koji nisu dočekali slobodu.

Pitanje nestalih hrvatskih branitelja iz Bugojna i dalje je jedno od najosjetljivijih neriješenih pitanja iz rata u Bosni i Hercegovini.

Svjedočanstva koja su postala dokaz

Iskazi preživjelih logoraša bili su važan dio kaznenih postupaka vođenih pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju i Sudom Bosne i Hercegovine.

Njihova svjedočanstva pridonijela su utvrđivanju činjenica o uvjetima zatočenja, postupanju prema zarobljenicima i odgovornosti pojedinih osoba za zločine počinjene nad hrvatskim logorašima.

Istodobno, njihova osobna iskustva ostaju trajno svjedočanstvo o stradanju ljudi koji su, nakon što su položili oružje, očekivali zaštitu koju im jamči međunarodno humanitarno pravo.

Trajno mjesto u kulturi sjećanja

Razmjena bugojanskih logoraša svake se godine obilježava kao jedan od najvažnijih datuma za hrvatsku zajednicu Bugojna i bivše logoraše.

Uz molitvu, polaganje vijenaca i prisjećanje na stradale, taj dan predstavlja podsjetnik na patnje zatočenih, ali i na obvezu da se rasvijetli sudbina svih nestalih.

Za preživjele logoraše 19. ožujka nije samo datum izlaska iz logora. To je dan koji ih podsjeća na ponovno stečenu slobodu, ali i na prijatelje i suborce koji kroz vrata stadiona NK Iskra nikada nisu izašli.

Izvori: Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) – predmet Tužitelj protiv Envera Hadžihasanovića i Amira Kubure; Sud Bosne i Hercegovine – predmet Nisvet Gasal, Musajb Kukavica i Senad Dautović; Međunarodni odbor Crvenog križa (ICRC); Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata; Institut za nestale osobe Bosne i Hercegovine.