RATNI ZLOČINI BEZ PRAVOMOĆNOG EPILOGA – 8. nastavak - Dalj 1991.: Bijela zastava, pogubljeni zarobljenici i 39 hrvatskih branitelja bez pravomoćne presude

Dalj je jedno od mjesta na kojima se već prvih mjeseci velikosrpske agresije jasno pokazala razlika između pogibije u borbi i ratnog zločina nad osobama koje su se predale ili više nisu bile sposobne pružati otpor.

U višesatnom napadu na Policijsku postaju Dalj 1. kolovoza 1991. dio hrvatskih branitelja poginuo je od topničke, tenkovske i pješačke vatre. Drugi su, prema hrvatskoj optužnici, ubijeni nakon što su se predali. Najmanje šest policajaca i gardista prije ubojstva je odvedeno u osnovnu školu i mučeno.

Ministarstvo unutarnjih poslova za taj dan upotrebljava preciznu formulaciju da je 39 policajaca, gardista i pripadnika Civilne zaštite „poginulo i likvidirano“. Ta razlika nije samo jezična. Pogibija pripadnika oružane postrojbe tijekom zakonite borbe sama po sebi nije ratni zločin. Ubojstvo zarobljenika, ranjenika, osobe koja se predala ili je na drugi način stavljena izvan borbe jest teško kršenje međunarodnoga humanitarnog prava.

Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku uspjelo je individualizirati zapovjednu odgovornost i dio žrtava nezakonitih ubojstava. Godine 2010. podignuta je optužnica protiv tadašnjeg zapovjednika 51. motorizirane brigade JNA Enesa Tase. Međutim, Taso je ostao u Srbiji, nikada nije izveden pred hrvatski sud, a umro je 2018. godine.

Više od tri desetljeća nakon napada nema pravomoćne presude protiv osobe koja je naredila napad, zapovjednika pridruženih postrojbi, tenkovskih posada ni neposrednih izvršitelja pogubljenja.

Dalj kao posljednja zapreka prema Osijeku

Tijekom ljeta 1991. položaj hrvatskih snaga u Dalju postajao je sve teži. Pobunjeni Srbi i postrojbe JNA postupno su preuzimali nadzor nad komunikacijama u hrvatskom Podunavlju. S druge strane Dunava nalazile su se vojarne, oklopne postrojbe, topništvo i logistička uporišta JNA.

Policijska postaja u Dalju predstavljala je središte legalne hrvatske vlasti i jednu od ključnih točaka obrane stanovništva Dalja, Erduta i Aljmaša. Njezini branitelji nisu raspolagali snagom koja se mogla usporediti s oklopnim i topničkim sredstvima 51. motorizirane brigade.

Prema službenoj rekonstrukciji MUP-a, JNA je u napadu bila potpomognuta pješaštvom iz prekodunavskih sela Prigrevica i Srpski Miletić te pripadnicima srpskih postrojbi s područja istočne Slavonije. U drugim dokumentima i svjedočenjima navode se teritorijalne obrane Dalja i Borova Sela te pridruženi dobrovoljci.

Napad na šire područje počeo je u ranim jutarnjim satima 1. kolovoza. Hrvatski izvori početak snažnog granatiranja smještaju između 3.30 i četiri sata. Dalj i okolna hrvatska uporišta napadani su topništvom, minobacačima, oklopnim transporterima i tenkovima.

Braniteljima Policijske postaje upućen je ultimatum kojim se tražila bezuvjetna predaja. Oni su ga odbili. Uslijedio je izravan napad na postaju, koja je nekoliko sati odolijevala tehnički i brojčano nadmoćnijem neprijatelju.

Tenkovski projektili razorili postaju

Prema MUP-ovoj kronologiji, borba je trajala do približno deset sati. Nakon pješačkih napada i neprekidnog granatiranja, tenkovski projektil ispaljen iz smjera pravoslavne crkve pogodio je Policijsku postaju i teško je razorio.

Jedini javno poznati preživjeli branitelj iz neposrednog okruženja postaje, pričuvni policajac Josip Čičak, posvjedočio je da je prvi tenkovski pogodak usmrtio veći broj ljudi. Prema njegovu svjedočenju, pripadnici napadačkih snaga nakon ulaska u postaju ubijali su teško ranjene.

Čičak je, i sam ranjen u noge i vrat, uspio prijeći visoki zid i skloniti se u obližnjem dvorištu. Skrivao se tri dana, ali su ga pojedini mještani otkrili i predali napadačima. U zatočeništvu je premlaćivan i ranjen nožem, a poslije je razmijenjen.

Njegovo svjedočenje važno je za rekonstrukciju posljednjih trenutaka obrane, ali pravna utvrđenja moraju počivati na cjelini dokaza: očevidima, obdukcijama, balističkim nalazima, vojnim zapovijedima, popisima postrojbi i iskazima drugih svjedoka.

Najčvršću javno dostupnu pravnu rekonstrukciju pruža optužnica ŽDO-a u Osijeku iz 2010. godine.

Bijela zastava i predaja koja nije zaštitila zarobljenike

Prema optužnici, na zgradi Policijske postaje bila je izvješena bijela zastava kada su pripadnici postrojbi podređenih zapovjedniku 51. motorizirane brigade na postaju pucali iz tenkova i oklopnih transportera.

U toj su vatri smrtno stradali policajci Dario Dujmović i Antun Mihaljev. Njihova smrt u optužnici je povezana s napadom na objekt na kojem se nalazila bijela zastava.

Policajci Mijo Džanko, Josip Glibušić i Đuro Butorac, prema činjeničnom opisu optužnice, ubijeni su iako su se predali. Time su prestali biti zakonite mete. Njihovo naknadno ubojstvo, ako se optužna tvrdnja dokaže, predstavlja ratni zločin nad ratnim zarobljenicima.

Posebno težak dio optužnice odnosi se na ljude odvedene u prostorije osnovne škole. Ondje su nakon mučenja ubijeni policajac Josip Kemenji te pripadnici ZNG-a Đuro Lončarek, Tunica Belečetić, Dražen Kiš, Ivan Dizdar i Darko Sekulić.

Optužnica je, dakle, poimenično obuhvatila najmanje jedanaest žrtava čije je stradanje povezano s gađanjem postaje pod bijelom zastavom, ubojstvima nakon predaje ili pogubljenjima nakon mučenja.

Za preostalih 28 osoba iz ukupne skupine od 39 javno dostupni dokumenti ne nude jednako preciznu podjelu na poginule tijekom borbe, ubijene ranjenike i zarobljenike. MUP navodi da su branitelji koji nisu poginuli od projektila likvidirani, ali bez javno objavljenih obdukcijskih i sudskomedicinskih nalaza nije odgovorno svaku pojedinačnu smrt prikazati na potpuno isti način.

Nesporno je, međutim, da je hrvatsko državno odvjetništvo za najmanje dio žrtava utvrdilo postojanje osnove za optužbu zbog ubojstva nakon predaje i mučenja.

Imena 39 poginulih i ubijenih branitelja

U obrani Dalja 1. kolovoza 1991. život je izgubilo 20 pripadnika hrvatske policije:

Josip Glibušić, Slavko Putnik, Đuro Butorac, Zdravko Kovčalija, Zlatko Takač, Dario Dujmović, Ivan Horvat, Jovica Matin, Željko Svalina, Goran Mihaljević, Stjepan Pavić, Mladen Palinkaš, Antun Mihaljev, Vinko Dujić, Mijo Džanko, Josip Kemenji, Boško Paradžik, Stanislav Guljašević, Petar Kovčalija i Josip Kraštek.

Poginulo je i ubijeno 15 pripadnika Zbora narodne garde:

Ivica Abramović, Tunica Belečetić, Dragan Cesarec, Ivan Dizdar, Željko Đakalović, Stanislav Eljuga, Dražen Kiš, Dario Ligenza, Đuro Lončarek, Željko Roguljić, Branko Sabljo, Darko Sekulić, Vlado Varga, Mario Vuknić i Marko Poplašan.

Među žrtvama su četvorica pripadnika Civilne zaštite:

Ile Galić, Andrija Ripić, Drago Kovčalija i Franjo Kovčalija.

Njihova su imena uklesana na spomen-obilježju ispred današnje Postaje granične policije Dalj. Popis je javno objavio i MUP, čime je potvrđena službena struktura žrtava: 20 policajaca, 15 gardista i četvero pripadnika Civilne zaštite.

Optužnica protiv zapovjednika Enesa Tase

Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku 13. svibnja 2010. podiglo je optužnicu protiv zapovjednika 51. motorizirane brigade JNA, kojeg je u službenom priopćenju označilo inicijalima E. T. Njegovo ime, Enes Taso, već je tada bilo javno objavljeno u izvještajima o predmetu i potvrđeno podacima o njegovoj zapovjednoj dužnosti.

Tužiteljstvo ga je teretilo da je zapovjedio svojim postrojbama, podređenim pripadnicima teritorijalnih obrana Dalja i Borova te pridruženim dobrovoljcima da napadnu Dalj. Najteži dio optužne tvrdnje glasi da je izričito naredio da u predstojećem napadu „ne smije biti zarobljenih pripadnika MUP-a RH i Zbora narodne garde“.

Takva zapovijed, ako se dokaže, nije vojna zapovijed za svladavanje protivnika, nego nalog da se ne prihvaća predaja i da se ubiju osobe koje su prema međunarodnom ratnom pravu morale biti zaštićene.

Taso je optužen i prema zapovjednoj odgovornosti zbog zločina počinjenih nakon okupacije Dalja i okolnog prostora. ŽDO je tvrdio da je znao da njemu podređene postrojbe nezakonito zatvaraju, zlostavljaju, siluju i ubijaju civile te zarobljene hrvatske policajce i vojnike, ali nije poduzeo potrebne mjere da zločine spriječi i počinitelje kazni.

Taj širi dio optužnice obuhvaćao je 136 ubijenih osoba na području Dalja, Erduta i Aljmaša od kolovoza do prosinca 1991. Međutim, to nije broj žrtava napada na Policijsku postaju. Za događaj od 1. kolovoza službeni broj ostaje 39 poginulih i ubijenih branitelja.

Taso je bio državljanin Srbije i nije bio dostupan hrvatskim tijelima. Protiv njega su bili određeni pritvor i tjeralica, ali nikada nije izručen Hrvatskoj. Umro je 12. kolovoza 2018. u Srbiji, prije nego što je izveden pred sud.

Njegovom smrću nestala je mogućnost da se u kaznenom postupku ispita obrana, izvedu svi dokazi i donese presuda. Optužnica nije dokaz krivnje, a Taso je umro kao optuženik, ne kao pravomoćno osuđena osoba.

Kaznene prijave protiv velikog broja sudionika

MUP je 2011. službeno objavio da je Policijska uprava osječko-baranjska protiv svih osoba za koje je utvrdila da su sudjelovale u zločinima podnijela kaznene prijave zbog ratnih zločina protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika, protupravnog ubijanja i ranjavanja neprijatelja, oružane pobune te drugih kaznenih djela.

Ratni zapovjednik daljske policije Ivan Kovčalija izjavio je 2015. da je još 1993. podnesena prijava protiv približno 150 poimenično navedenih osoba. Taj podatak predstavlja javno svjedočenje ratnog zapovjednika, ali cjeloviti popis prijavljenih nije objavljen na stranicama MUP-a, DORH-a ili suda.

Zato se ne može provjeriti:

• koliko je prijavljenih bilo neposredno prisutno kod Policijske postaje

• koliko ih je bilo u sastavu 51. motorizirane brigade

• tko je pripadao teritorijalnim obranama Dalja i Borova

• tko je upravljao tenkovima i oklopnim transporterima

• tko je odveo zarobljenike u školu

• tko je sudjelovao u mučenju i pogubljenju

• jesu li pojedini prijavljeni poslije obuhvaćeni oprostom samo za oružanu pobunu ili su postojali dokazi za ratni zločin, na koji se oprost ne može primijeniti.

Službeno je potvrđeno da su prijave podnošene, ali javnost nema objedinjenu kronologiju njihova rješavanja. Nije objavljeno protiv koliko su osoba prijave odbačene, koliko ih je umrlo, koliko je ostalo nedostupno i protiv koliko se još vode izvidi.

Haški predmeti nisu donijeli presudu za postaju

Zločini u Dalju bili su dio više predmeta pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju, ali nijedan nije završio presudom za napad na Policijsku postaju 1. kolovoza 1991.

Slobodan Milošević bio je optužen za širu kampanju progona, ubojstava, zatočenja i prisilnog premještanja hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva. Umro je 2006. prije završetka suđenja, pa protiv njega nije donesena presuda.

Goran Hadžić, politički čelnik srpske paradržavne strukture u istočnoj Slavoniji, bio je optužen za zločine počinjene u Dalju i drugim mjestima. Njegova je optužnica obuhvaćala ubojstva zatočenih civila u daljskoj policijskoj zgradi tijekom rujna i listopada 1991., kao i druge zločine na području Podunavlja. Postupak je prekinut zbog njegove teške bolesti, a Hadžić je umro 2016. bez presude.

Jovica Stanišić i Franko Simatović, čelnici srbijanske Državne bezbednosti, pravomoćno su 2023. osuđeni na po 15 godina zatvora zbog sudjelovanja u udruženom zločinačkom pothvatu i zločina u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Njihova presuda obuhvaća ubojstvo Marije Senaši u Daljskoj Planini u lipnju 1992., ali ne predstavlja presudu za napad na Policijsku postaju Dalj i pogibiju ili pogubljenje 39 branitelja 1. kolovoza 1991.

Tko je osuđen?

Prema javno dostupnim podacima provjerenima do 31. srpnja 2026., nitko nije pravomoćno osuđen za napad na Policijsku postaju Dalj, zapovijed da ne smije biti zarobljenih hrvatskih policajaca i gardista te pogubljenja branitelja nakon predaje 1. kolovoza 1991. Enes Taso bio je optužen kao zapovjednik 51. motorizirane brigade JNA, ali nije izveden pred sud i umro je 2018. Slobodan Milošević i Goran Hadžić umrli su prije završetka svojih haških postupaka. Pravomoćne osude Jovice Stanišića i Franka Simatovića obuhvatile su drugi zločin na širem daljskom području iz lipnja 1992., a ne napad na postaju. Neposredni izvršitelji ubojstava Dujmovića, Mihaljeva, Džanka, Glibušića, Butorca, Kemenjija, Lončareka, Belečetića, Kiša, Dizdara i Sekulića nisu javno imenovani u pravomoćnoj presudi.

Zašto predmet nema pravomoćan epilog?

Prvi razlog bio je nedostupnost glavnog optuženika. Enes Taso živio je u Srbiji, a Hrvatska ga nije uspjela dovesti pred Županijski sud u Osijeku. Od podizanja optužnice do njegove smrti proteklo je više od osam godina.

Drugi razlog jest protek gotovo dva desetljeća od zločina do podizanja optužnice. Istrage ratnih zločina često su ovisile o vojnim dokumentima JNA, popisima postrojbi, ratnim dnevnicima, zapovijedima i izvještajima koji su ostali izvan Hrvatske.

Treći razlog je neindividualizirana odgovornost neposrednih izvršitelja. Optužnica protiv Tase govori o „njemu podređenim vojnicima“, ali ih u javnom priopćenju ne imenuje. Nisu javno poznati zapovjednici tenkovskih posada, ljudi koji su ušli u postaju niti pripadnici skupine koja je mučila i ubila zarobljenike u školi.

Četvrti problem jest rascjepkanost predmeta. Napad na postaju, naknadni zločini nad civilima, daljski zatvori, nestanci i ubojstva zatočenika vođeni su kroz različite policijske i državnoodvjetničke spise. Zbog toga ni opsežna optužnica protiv zapovjednika nije javnosti dala jasan odgovor o statusu svake prijavljene osobe.

Peti problem predstavlja nedovoljna transparentnost. MUP je potvrdio podnošenje kaznenih prijava, a DORH objavio optužnicu protiv zapovjednika, ali nema javnog popisa svih prijavljenih osoba i odluka donesenih protiv njih. U objavama Županijskog suda u Osijeku, Visokog kaznenog suda i DORH-a nije pronađena presuda protiv neposrednih počinitelja zločina kod postaje.

Što još mora biti razriješeno?

Potrebno je poimenično utvrditi koje su osobe bile u sastavu snaga koje su napale Policijsku postaju te razlikovati pripadnike JNA, lokalne teritorijalne obrane, postrojbe pristigle iz Borova i dobrovoljce iz Srbije.

Treba utvrditi zapovjednike tenkova i oklopnih transportera koji su pucali prema postaji, osobito nakon isticanja bijele zastave. Jednako je važno identificirati ljude koji su preuzeli policajce nakon predaje i odveli zarobljenike u osnovnu školu.

Javnosti treba odgovoriti što se dogodilo s kaznenom prijavom za koju ratni zapovjednik Ivan Kovčalija tvrdi da je obuhvaćala približno 150 osoba. Ako su prijave odbačene, potrebno je navesti opće razloge bez ugrožavanja zaštićenih podataka. Ako su predmeti još otvoreni, javnost treba znati vodi li se postupak protiv poznatih ili nepoznatih počinitelja.

Posebno treba objasniti je li Srbija ikada zamoljena da preuzme kazneni progon Enesa Tase ili drugih osumnjičenika, je li dostavila dokumentaciju 51. motorizirane brigade te postoje li u srbijanskim vojnim arhivima zapovijedi, ratni dnevnici i popisi angažiranih posada.

Optužnica je umrla s optuženikom, zločin nije razriješen

Napad na Policijsku postaju Dalj nije potpuno neistražen događaj. Poznata je postrojba JNA koja je predvodila napad, poznat je njezin zapovjednik, poznate su pridružene snage i imena svih 39 poginulih i ubijenih hrvatskih branitelja.

Hrvatsko tužiteljstvo otišlo je i korak dalje: poimenično je izdvojilo policajce ubijene nakon predaje te policajca i petoricu gardista mučenih i pogubljenih u školi. Podignuta je optužnica koja je sadržavala tvrdnju da je zapovjednik unaprijed zabranio zarobljavanje pripadnika hrvatske policije i ZNG-a.

Ali taj dokazni materijal nikada nije ispitan na suđenju.

Enes Taso ostao je izvan dosega hrvatskog pravosuđa i umro bez presude. Neposredni izvršitelji nisu javno individualizirani. Međunarodni predmeti obuhvatili su širu kampanju zločina u Dalju i istočnoj Slavoniji, ali nisu donijeli presudu za događaj od 1. kolovoza.

Zato Dalj ostaje jedno od mjesta na kojima je zločin dokumentiran do razine žrtava, postrojbi i zapovjednika, ali ne i dovršen do razine pravomoćne individualne odgovornosti.

Na spomen-obilježju ostala su imena 39 branitelja. U sudskim registrima nema imena pravomoćno osuđenog počinitelja.

Izvori: MUP – rekonstrukcija napada, popis 39 žrtava i podnesene kaznene prijave; ŽDO u Osijeku – optužnica protiv zapovjednika 51. motorizirane brigade JNA; DORH – pregled postupaka za ratne zločine na vukovarskom i daljskom području; Vlada RH – tijek napada i 39 poginulih i ubijenih branitelja; PU osječko-baranjska – službeno obilježavanje i struktura žrtava; HRT – svjedočanstvo preživjelog Josipa Čička i rekonstrukcija napada; MKSJ – optužnica protiv Gorana Hadžića; MKSJ – predmet Slobodana Miloševića; MRMKS – pravomoćni predmet Jovice Stanišića i Franka Simatovića; Večernji list – svjedočenje Ivana Kovčalije o kaznenoj prijavi protiv približno 150 osoba; RTV – smrt Enesa Tase 12. kolovoza 2018..