Vatikanska diplomacija, kao prva u svijetu, još je 3. listopada 1991. objavila da radi na hrvatskome međunarodnom priznanju. Dva dana prije EU-a, 13. siječnja 1992., Hrvatsku je priznala Sveta Stolica, no Vatikan je službeno priznanje Hrvatske i Slovenije najavio još 20. prosinca 1991., posebnim dokumentom kojim se odredio prema hrvatskom i slovenskom zahtjevu za diplomatskim priznanjem.

Hrvatska se 1991. našla u izuzetno teškoj situaciji.

Pod jedan, uz raspad višenacionalne države Jugoslavije, na djelu se događao i raspad totalitarnog sustava komunizma koji je zahvatio sve komunističke zemlje Europe. Međutim, niti jedna zemlja bilo koje komunističke države Europe nije se našla raspadom komunizma u tako teškoj situaciji kao Hrvatska. Raspad Jugoslavije i propast komunizma bila je uzrok brutalnoj agresiji na Hrvatsku od strane komunističke jugoslavenske vojske JNA, kojoj su pomagali srpski četnički odredi Srba iz Hrvatske, ali i Srbije, Crne Gore i BiH. Ta agresija je bila praćena ne samo oružanim sukobima, već i teškim zločinima protiv hrvatskih žena, djece, staraca, kao i zarobljenih civila i vojnika.

Pod dva, to je bio vrlo težak zadatak s obzirom da je Jugoslavija bila ‘miljenica zapada’ među komunističkim zemljama,kao i u masonskim britansko-framcuskim krugovima. Ta politika je bila još na djelu od završetka I. svjetskog rata.

Pod tri, Jugoslavija je imala široko razgranatu mrežu diplomacije diljem cijelog svijeta, često podržavanu paraobavještajnim djelovanjem SDS (komunistička Služba državne sigurnosti) i KOS-a (Kontraobavještajna služba JNA), koje su 45 godina sustavno blatile hrvatski narod i kadrovirale velikosrbe u diplomaciju.

To je umnogome otežalo diplomatsko priznanje Hrvatske, za kojim je hrvatski narod gorljivo čeznuo.

Dvije države davale svaku vrstu pomoći

Od samog početka i vrlo teške situacije u Hrvatskoj, te nesklonosti i nerazumijevanju međunarodne zajednice, dvije su države davale svaku vrstu diplomatske, pa i druge pomoći Hrvatskoj: Vatikan i Njemačka.