Dana 18. lipnja 1991. započelo je povijesno zasjedanje Hrvatskog sabora koje je neprekinuto trajalo osam dana.

Naime, nakon referenduma o samostalnosti u svibnju, Vlada je pripremila više od 60 prijedloga zakona, a predsjednik Sabora Žarko Domljan sazvao je zasjedanje s obzirom na to da je Predsjedništvo Jugoslavije odbilo pregovore o razdruživanju.

Potrebu dugotrajnog zasjedanja Domljan je također objasnio činjenicom da tako važan korak nije dovoljno samo načelno deklarirati, nego je potrebno donijeti cijeli niz zakona i odluka kojima bi Hrvatska uistinu postala samostalna država.

Zanimljivo, 24. lipnja na skupnoj sjednici zastupnicima se obratio premijer Ante Marković koji se zauzimao za ostanak Hrvatske u Jugoslaviji, uvjeravajući kako međunarodna zajednica neće prihvatiti osamostaljivanje jugoslavenskih republika.

Kao odgovor na njegovo izlaganje došao je protuzahtjev zastupnika da se pokrene postupak utvrđivanja odgovornosti ministra vanjskih poslova Budimira Lončara koji je nekoliko dana prije toga u Berlinu, na sjednici Konferencije za europsku sigurnost i suradnju, uvjeravao međunarodne diplomate kako će u slučaju osamostaljivanja nove države uvesti totalitarizam.

Ipak, unatoč raspravama, hrvatski zastupnici postigli su opći konsenzus, te su donijeli cijeli niz državno-pravnih akata i važnih zakona.

Među stotinjak točaka odlučivalo se o zakonima o hrvatskom državljanstvu, prebivalištu i boravištu građana, osobnim i putnim ispravama, carinskim službama, međunarodnim i mnogim drugim obvezama koje mora ispuniti suverena država.

Najvažniji dio zasjedanja bila je svečana sjednica održana 25. lipnja na kojoj su proglašeni državno-pravni akti kojima je Hrvatska konstituirana kao samostalna i suverena država.