25. siječnja 1916. Stjepan Sarkotić – zašto je Hrvatska zaboravila svoje velike vojskovođe i ratnike?

Kraljevinu Crnu Goru i glavni grad Cetinje, na čelu Austro-ugarske vojske, osvojio je general Stjepan Sarkotić, Hrvat iz malog sela Sinac u Gackoj dolini. On je jedan od najvećih zapovjednika slavne monarhije i najzaslužnijih hrvatskih domoljuba 20. stoljeća. Na današnji dan 1916. godine Crna Gora je kapitulirala, a nekoliko dana ranije Sarkotić je sa svojom vojskom ušao u Cetinje. Osim generala Stjepana Sarkotića, Hrvatska je u Prvom svjetskom ratu dala veliki broj najviših časnika koji su ponijeli slavu i čast hrvatskog vojnika, a izdvajaju se: general Antun Lipošćak, posljednji vojni guverner Poljske, admiral Maksimilijan Njegovan koji je jedini došao do vremena velikog admirala ( grossadmiral) u mornarici, Milan Uzelac, zapovjednik zračnih snaga Austro-Ugarske i feldmaršal Svetozar Borojević, možda najslavniji zapovjednik Austro-Ugarske vojske u Prvom svjetskom ratu.

U siječnju 1916. godine razbijeni ostaci srbijanske vojske poraženi od Austro-Ugarske, Njemačke i Bugarske povlače se preko planina Crne Gore i Albanije. Na svom putu srbijanska vojska ponovno, kao iu Prvom balkanskom ratu, čini ogromna zvjerstva nad Albancima i Crnogorcima “zelenašima” koji nisu bili za bezuvjetno ujedinjenje sa Srbijom. Balkanski ratovi su donijeli svijet začuđujući zvjerstva srbijanskih vojnika, nepoznate modernoj europskoj povijesti, pa su se polja, rijeke i putovi crvenjeli od krvi ubijenih Albanaca od Kumanova i Skoplja do Jadranskog mora. Sada Austro-Ugarska želi iskoristiti poraz Srbije i zadati “nokdaun” Crnoj Gori, saveznici Srbije. General Sarkotić potukao je Crnogorce i osvojio njihov glavni grad Dva korpusa vojske formirana su u prosincu 1915. godine za izvršenje tog zadatka: prvi pod zapovjedništvom generala Stjepana Sarkotića u području od Trebinja do Boke Kotorske, popunjen dijelom i stanovništvom Bosne i Hercegovine i Dalmacije. Oni su trebali napasti središnji dio crnogorske vojske oko planine Lovćen i crnogorske prijestolnice Cetinja (gdje je bila smještena francuska artiljerija). Sa sjevera i istoka trebao je napasti drugi korpus pod zapovjedništvom Hermanna Kövess von Kövessháza. Središte obrane Crne Gore bila je planina Lovćen koju je branilo 2/3 crnogorskih snaga. Prije toga Crnogorci su napali pomorsku bazu u Kotoru (koji je tada bio na teritoriju druge države) pod zapovjedništvom Austro-Ugarske, koje je utemeljio upravo hrvatski general Stjepan Sarkotić. Artiljerijske borbe vođene su nekoliko mjeseci, osobito jer je francuska artiljerija pomogla Crnogorcima.

Na kraju Francuzi i Crnogorci odustaju od Kotora. Tada započinje protuofenziva Austro-ugarskih snaga koje polovinom prosinca 1915. godine zauzimaju ključne visove planine Lovćen gdje je prije bila smještena francuska artiljerija, pa je do 11. siječnja 1916. godine gotovo cijeli Lovćen bio u rukama Austro-Ugarske. U međuvremenu je i Nikšić došao pod opsadu, a glavnina austrougarskih snaga na čelu sa Sarkotićem stiže i do Cetnije. Dana 13. siječnja Sarkotić ulazi u Cetinje, a crnogorski kralj Nikola I. odlazi u Albaniju, pa u Italiju. Odatle je zahtijevao nastavak borbe, te u slučaju potrebe povlačenja za vojskom Srbije u Albaniju, ali ministri koji su ostali u Crnoj Gori potpisuju predaju. Stjepan Sarkotić – život generala koji je sanjao slobodnu Hrvatsku Početkom Prvoga svjetskog rata, Sarkotić je zapovijedao 42. domobranskom pješačkom divizijom, u sastavu 12. korpusa generala baruna von Rhemen zu Bärensfelda. Budući da se iskazao u borbenim djelovanjima na srbijanskoj bojišnici, 1914. proglašen je vitezom 2. reda željezne krune, da bi krajem te godine bio imenovan vojnim upraviteljem Beograda. Promaknut je u čin generala pješaštva, a car Franjo Josip ga je imenovao 22. prosinca 1914. godine zapovjednim generalom u BiH i Dalmaciji, s odgovornošću vojnoga upravitelja. Na tragu austrougarskih uspjeha u ratu sa Srbijom, 1915. organiziran je austrijski pohod na Crnu Goru, au siječnju 1916. godine, pod Sarkotićevim su zapovjedništvom osvojeni Lovćen i Cetinje, zbog čega je general odlikovan Leopoldovim odličjem prvog reda s mačevima, te brončanim vojnim odličjem. za zasluge s mačevima.

Godinu poslije dobio je i plemićki status, postavivši barunom (prezimenu je dodao von Lovćen) i 17. studenog promaknut u čin general-pukovnika. Kao osmi po redu zemaljski poglavar BiH, barun Sarkotić bio je osobito svjestan potrebe rješavanja nacionalnih pitanja južnoslavenskih naroda, a kako se rat bližio kraju, postalo je sve razvidnije kako postojeća austrijska i mađarska politika vode Monarhiju u propast. Sarkotić je izrastao u gorljivoga zagovornika trijalističkoga uređenja (trijalizam ili podjela na tri dijela zamisao je i težnja da se Austro-Ugarska monarhija preuredi u državnu u kojoj bi, uz Carevinu Austriju i Kraljevinu Ugarsku, postojala i treća ravnopravna jedinica koja bi okupljala južne Slavene). u jednu državnu cjelinu, predvođenu Kraljevinom Hrvatskom, a istaknutim pobornicima te zamisli unutar Habsburške obitelji bile su i obadva prestolonasljednika Rudolfa i Franje Ferdinanda, zbog čega je potonji i ubijen u Sarajevu), pozivajući se na hrvatsko državno pravo, na temelju kojega je BiH i pripala Austro-Ugarskoj na Berlinskom kongresu, 1878. godine. Neodlučnost carskih vlasti u razmatranju nužnih preustroja vodila je sve većim problemima, a Sarkotić se našao na mjestu upravitelja prostora s najviše pobunjeničkih pokreta i protudržavnih komešanja. Nastojeći očuvati Monarhiju i, prije svega, spriječiti moguće pripojenje BiH Srbiji, Sarkotić je u ožujku 1918. predložio caru pripajanje BiH Hrvatskoj, a kako je odgovor izostao, dva mjeseca poslije predložio je dodjeljivanje autonomije Bosni i Hercegovini, kao corpus separatum pod austrijskom krunom. Krajem svibnja te godine, on ponavlja prijedlog pripajanja BiH Hrvatskoj, nakon čega, u rujnu, carska vlast šalje mađarskoga grofa Istvana Tisza, na procjenu stanja. Sarkotić se nevoljko pokorio volji novoga cara Karla, ali je Tiszin posjet Sarajevu ocijenio sasvim neuspjelim i žalosnim okončanjem jedne pogrješne politike. Tisz je, naime, htio pripojiti BiH Mađarskoj, što je naišlo na žestok otpor kod srpskih nacionalista, dok je Sarkotić ustrajao u zamisli ujedinjenja Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Bosne i Hercegovine, kao i širega preustroja organizacije upravne vlasti u Monarhiji, snažno se opirući sve izraženijoj političkoj zamisli među Hrvatima o ujedinjenju južnoslavenskih zemalja sa Srbijom.

Nakon vojnoga sloma Bugarske (rujan 1918.), barun Sarkotić i ministar financija Alexander Spitzmüller (BiH nije priključena Trojedinoj kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, ali nije niti ugarskom dijelu carstva, nego je pripojenjem Monarhije stavljena pod zajedničku upravu ministarstva financija) poslali su predstojniku careva vojnoga ureda, generalu Egonu Zeidler-Sternecku, brzojav u kojemu su naveli kako će na jugu Monarhije doći do posvemašnje destrukcije ukoliko ne dođe do ujedinjenja Dalmacije i Bosne i Hercegovine s Hrvatskom i Slavonijom. Upozorili su kako je to posljednji trenutak za provedbu toga rješenja: Ne bude li iskorišten taj posljednji trenutak, dinastiji i Monarhiji će vjerno hrvatstvo biti neopozivo otjerano u jugoslavensku kolotečinu, u kojoj će i ono propasti. Do preustroja Monarhije u trodijelnu zamalo došlo je u listopadu 1918. godine, dva dana nakon sjednice zajedničke vlade, kada je ministar Spitzmüller uspio uvjeriti cara Karla u prednost trijalističkoga rješenja. Ne, stvar je propala žestokim protivljenjem mađarske strane, koja je i ostala najvećim krivcem za izostanak proveo prijeko potrebnih preustroja koji, barem, donekle mogli odvesti sudbinu ovoga dijela svijeta u drugom smjeru. Monarhija se nezaustavljivo počela raspadati… Sudbina slavnih generala I. svjetskog rata i nepravedni zaborav Stjepan barun Sarkotić je, dana 3. studenog 1918. godine, upravu nad BiH predao Glavnom odboru Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba za BiH. Slomom Austro-Ugarske monarhije završila je i njegova vojna karijera. Po umirovljenju, kratko je živio u Hrvatskoj, ubrzo se trajno nastanivši u Beču, nikada pomiren s uspostavom Kraljevine SHS i dominacijom srpske kraljevske obitelji u njoj. U Beču je, zajedno s istaknutim pripadnicima hrvatskih iseljeničkih državotvornih snaga, pukovnikom Ivanom Perčevićem i Stjepanom Duićem, osnovao Hrvatski komitet, ali bez ikakve potpore nove austrijske vlasti koja je uspostavila dobre odnose s Kraljevinom Jugoslavijom. U austrijskoj tiskovini Reichpost pisao je protiv Jugoslavije i Karađorđevića, zalažući se za hrvatsko osamostaljenje, došavši čak iu sukob sa Stjepanom Radićem, kojemu je zamjerao suradnju s Beogradom. Sarkotić je, duboko razočaran politikom europskih zemalja, preminuo u Beču, 16. listopada 1939. godine, u praskozorju Drugoga svjetskog rata. Pokopan je na središnjem bečkom groblju, a tijelo mu je, po njegovoj želji, posuto ličkom zemljom da ga bar donekle pokriva hrvatska zemlja, dok mu domovina ne pripravi dostojan grob u svom krilu. Na njegovom grobnom mjestu piše: Ovdje počiva kuk istinski tajni savjetnik i general-pukovnik Stefan Sarkotić von Lovćen za vrijeme Svjetskog rata poglavar Bosne i Hercegovine i zapovjedni general u Bosni-Hercegovini-Dalmaciji, rođ. 4.X.1858. u Sincu, umro 16.X.1939. u Beču. Godine 1916. proglašen je počasnim građaninom grada Zagreba. Svi hrvatski generali, vrhunski vojni zapovjednici, stvaranjem su Jugoslavije umirovljeni da bi mogao prevladati srpski, daleko manje vojnički obrazovaniji i nesposobniji kadar. Najveći hrvatski vojnički geniji i zapovjednici Sarkotić, Lipošćak, Borojević, Njegovan i Uzelac otišli su u Austriju, prva trojica su tamo umrli, dok su se Njegovan i Uzelac kasnije vratili u Zagreb. Emil Uzelac je preživio i II. svjetski rat, te bio uhićen, bačen u tamnicu i mučen od komunističkih vlasti.

Prije Drugog svjetskog rata nije bilo Hrvata i generala među zapovjednicima vojske Jugoslavije, premda su u Austro-Ugarskoj činili značajan i vrhunski časnički kadar, od generala naniže po vojnom ustroju. Slična situacija bila je u drugoj Jugoslaviji, kada je JNA praktički postala srpska vojska tek ponekim visokim časnikom koji se smatrao Hrvatom. Zbog toga je JNA od početka i mogla nastupiti kao Vojska Srbije i napadati isključivo hrvatska mjesta i gradove uz pomoć paravojnih jedinica Srba. To je krunski dokaz da je i prva i druga Jugoslavija prvenstveno bila – velikosrpska država. Došao je trenutak, 100 godina od završetka I. svjetskog rata, da se Hrvatska konačno sjeti i trajno obilježi ulicama, trgovima i na drugi način svoje slavne zapovjednike i vojnike I. svjetskog rata, njih 138.000 poginulih iz mnogih velikih bitaka. I ne samo njih, nego i svih slavnih osoba hrvatske povijesti iz razdoblja prije stvaranja Jugoslavije. Naime, komunisti su svjesno prekrižili taj dio povijesti da bi eutanazirali Hrvate u pomisli da je život u zemlji i na Zemlji počeo od 'crvenih revolucionara'.