27 godina od razmjene hrvatskih logoraša: Potresna svjedočanstva preživjelih iz logora u Potocima kod Mostara
Danas 2. prosinca 2020. godine navršava se 27 godina od razmjene hrvatskih logoraša iz logora Armije BiH Osnovna škola „Bratstva i jedinstvo“ u Potocima i Skenderove kuće-Potoci, navode iz Hrvatske udruge logoraša Domovinskog rata BiH.
Na sutrašnji dan 3. prosinca 1993. raspušten je logor u Gnojnicama u obiteljskoj kući pokojnog Nikole Filipovića. Ovo su samo neki od logora koje je formirala Armija BiH za Hrvate na području Hercegovine.
Boravak u logoru je protekao u ubijanju, izgladnjivanju, mučenju i silovanju zatočenih. U samom logoru Potoci ubijeno je 7 Hrvata. Na spomenuti dan razmijene obitelji nisu mogle prepoznati pojedine logoraše koji su uslijed fizičkog i psihičkog mučenja bili neprepoznatljivi.
U logoru Osnovna škola Potoci i Skenderove kuće-Potoci bilo je zatočeno 109 Hrvata: pripadnici HVO-a, civili, među kojima starci i 15 maloljetnih osoba. Neka ova obljetnica bude podsjetnik na učinjeno zlo koje se događalo na svim stranama u Domovinskom ratu. Nažalost ta se istina danas svjesno prešućuje kako bi se lažirala povijesna istina bez koje nema pravde, a bez jedne i druge nema kvalitetne budućnosti.
Hrvatska udruga logoraša Domovinskog rata BiH objavila je dva svjedočanstva iz logora Osnovna škola „Bratstvo i jedinstvo“ Potoci.
Zovem se Anica Grgić, rođ. Crnjac. Rođena sam 1942. godine na Zakrižju, Bijelo Polje. Udala sam se za Marka Grgića iz Potoka. Rodili smo troje djece.
Anica Grgić
U ratu sa Srbima moj je muž Marko kao civil ranjen. Nije želio otići iz naše kuće i tu je ranjen od gelera haubičke granate. To njegovo teško ranjavanje upotpunio je ratni sukob s muslimanima.
Prevrat 30. lipnja 1993. godine zatekao nas je u jutarnjim satima u našoj kući. Čini mi se da je to bio ponedjeljak. Iz naše kuće odvedeni smo u utorak, odvela su nas četvorica vojnika, dvojica susjeda Omanovića, te Sultan i još jedan Nevesinjac koji je bio nama nepoznat. Obično u zarobljavanju Hrvata bila su po dva domaća muslimana. Vode nas ulicom kao najveće razbojnike: mene, supruga, dvoje djece Blaženku (22) i Maria (malodoban), djevera Zvonku i jetrvu Milu.
Za nama gledaju susjedi, vire, nitko ništa osim susjede Emke (muslimanka) koja je dotrčala i zagrlila me plačući i govoreći što će biti od nas. Najprije nas vode u Meke, zatim u IV. osnovnu školu Mostar. Prava riječ za IV. osnovnu školu je pakao. Kada nemaš vode, nema ni života. Tu smo se razboljeli.
Nakon petnaestak dana odvode nas u Osnovnu školu Potoci gdje je formiran logor. Jedino čega smo u logoru Osnovna škola Potoci imali u izobilju jest strah i voda. Hranu smo skupljali po polju i po našim kućama. Naša susjeda Sabina Turkić, muslimanka, više nam je puta iz naše kuće donosila hranu.
Poslije, nakon rata, Sabina nam je pričala kroz kakve je neugodnosti i patnje prolazila od svojih sunarodnjaka, samo zbog toga što nam je pomagala. Uz izgladnjivanje, zastrašivanje od Zukinih vojnika, odlazaka na izvlačenje ranjenih, radne akcije, za mene boravak u logoru bio je pakao jer sam doživjela kao majka seksualno nasilje nad mojom dvadeset dvogodišnjom kćeri.
Odvođena je više puta u večernjim satima i vraćana u jutarnjim satima. Zamislite tu bol, bol i neizvjesnost mene kao majke i bol njezina oca. Premda je tada bilo očito što joj se događa i što joj rade, čovjek se u tome trenutku tješi, ne želeći vjerovati, tješiš samu sebe možda ipak nisu. Kada je vrate ona šuti, ne govori ništa, ali vidim u kakvu je stanju vraćaju, pogled je odaje. To naše neprihvaćanje strašne istine silovanja našega djeteta prekinulo je svjedočenje naše kćeri nakon rata.
Na nedavnom suđenju priznala je da ju je više puta silovao Ibrahim Demirović. Govoreći joj da je njegova robinja i da joj je bolje da je s njim nego da prođe kao druge koje su morale biti s više njih uzastopice. Ja i danas mislim da nije sve rekla.
U logoru Osnovna škola Potoci bilo nas je stotinjak, od toga 14 malodobne djece, jedna trudnica i dvadesetak staraca iznad 70 godina: Boško Krezić (1912.), Mara-Ćeleba Zovko (1907.), Mara Azinović (1912.), Stanko Azinović (1911.), Mate Krezić (1915.), Ruža Kolobara (1916.), Nikola Mihalj (1923.), Stanko Paponja (1916.), Kata Paponja (1919.), Rozika Kolobara (1925.), Marija Mihalj (1925.). Više od polovice su bili starci i nejač. Tko će se svega sjetiti, nabrojila sam one najstarije, bilo je mnogo i šezdesetogodišnjaka.
Nakon ovoga jada godinama slušam u medijima kako se plasiraju izvješća o patnjama muslimanskoga naroda, stvarnim i izmišljenim, a o nama šutnja. Poslije ratnih sukoba radila sam pri UNPROFOR-u u Mostaru. Tu sam itekako imala prigodu naslušati se jednostrane priče iz posljednjega rata.
Gotovo svi, zapravo većina prevoditelja bile su žene muslimanke, koje su prevodile ono što su one htjele. Jedne prigode kada sam primijetila da je prevoditeljica Srpkinja pobunila sam se, vidjevši kako muslimani često obilaze svoja imanja u okolici Mostara. Kada ću ja doći na red da vidim svoju kući jer i ja sam izbjeglica. Moji pretpostavljeni su se iznenadili te su me 1998. godine odveli mojoj kući.
U kući je stanovao musliman iz Borojevića kod Stoca. Došla sam pred kuću rekavši da sam ja žena Marka Grgića koji je vlasnik ove kuće, a novi stanovnik drsko odgovara: “Jest bila i nikada više.” Živim i danas u Potocima u svojoj kući, muž mi je preminuo. Kada idem u trgovinu i u crkvu moram proći pokraj škole u kojoj sam bila zatočena sa svojom obitelji.
Ne nosim mržnju u sebi da bih nekomu od zločinaca željela zlo, ali nosim strašnu gorčinu. Nemam snage još uvijek gledati u tu školsku zgradu. Svakoga puta kada prolazim pokraj škole od muke okrenem glavu na drugu stranu. Tu sam svoje dijete dovodila da uči prva slova, a osim abecede naučila je strašnu lekciju života, lekciju nasilja.
Anica Grgić, Potoci
SPASILE SU VAS ONE MISE
Zovem se Dragica Gakić, rođena sam Bjelopoljka i ovdje sam proživjela cijeli život. Rodila sam se 1937. godine u obitelji Perić.
Udala sam se za Antu Gakića, koji je preminuo prije nekoliko godina. Moje svjedočanstvo se odnosi na ratni period nakon 30. lipnja 1993. Poslije rata sa Srbima i povratka iz izbjeglištva zadesila nas je gora nevolja od prve.
Dragica Gakić, Livač-Bijelo Polje
U noći 30. lipnja 1993. čuli su se pucnji, već smo bili legli. U neko doba noći ustala sam se i virila kroz prozor od kupatila, ugledala sam kako gori kuća našega daljnjeg susjeda Ante Jurića. Već su padale izgorene grede. Nakon toga smo se brzo povukli u podrum.
Negdje oko 10 sati izjutra 30. lipnja našu kuću opkolili su muslimanski vojnici, među njima je bio sada već poznati Ibrahim Demirović zvani Ećim. Tu su nas u našoj kući-podrumu ostavili oko četiri dana, u međuvremenu sam se iskradala da vidim ima li itko od moje braće i rođaka u susjedstvu.
Jedne sam prigode otišla do kuće moga brata Ivana, vidim krava zatvorena u štali. Dozivam: “Ivane, Verka…”, a nitko se ne javlja. Tada još nisam znala da je moj brat Ivan već ubijen kao i njegova žena Verka i da su ranjeni njihova trudna nevjesta i sin. Kada sam vidjela u ovome vremenu da više nema nitko naš, molila sam našega susjeda muslimana Mehu, koji je bio “velik prijatelj” s mojim bratom Ivanom, da nas izvede na sigurno. On je to odbio rekavši da nemamo kamo i da su njihovi vojnici došli do Širokoga Brijega.
U međuvremenu k nama u podrum došao je Markica Zovko. Nakon četiri dana po nas dolaze vojnici, a među njima i naš susjed Miralem Kuko. Na polasku sam ga zamolila da uzmem malo veša i naočale, a on mi ne dade, rekavši da mi ne će trebati.
Strašan osjećaj, a dobro smo se znali, toliko puta sam šila za njegovu majku, toliko puta smo duhan brale zajedno još kao djevojke, jer je i ona Bjelopoljka, ali eto sve to postane beznačajno u samo jednome danu. Odvode nas u jednu kući preko Primorčevine ispod naših kuća. Tu ostajemo nekoliko sati, a zatim nas odvode u jednu kuću kod stare džamije. Tu se posebno sjećam premlaćenoga Stanka-Ćane Krezića, bio je izbijenih zuba i sa slomljena tri rebra.
Nakon toga nas vode preko Livča u IV. osnovnu školu Mostar, nas stotinjak. Dolje nas je čekao nered, nehigijena, vojnike su tukli. Ušiju je bilo toliko da su gmizale po nama. Premda su uvjeti bili strašni, za mene je bila samo strašnija vijest kada sam doznala istinu o pogibiji moga brata Ivana i njegove supruge Verke. Vijest su mi prenijele Mladenka i Irena Mikulić. One su to čule na radiju, koji je javio o pogibiji cijele obitelji Perić. Nakon IV. osnovne škole u Mostaru odvode nas u školu u Potoke.
Prenoćili smo u Livču, tu su bile Škorine krave. Pitali smo malo mlijeka za onu malodobnu djecu, nisu nam dali, još je rekao Salka Škoro vojnicima: “Kud ih vodite, što ne pobijete g….?” Logoraški život prolazio je u muci, strahu i neizvjesnosti. Ja osobno nisam vjerovala da ćemo izaći živi. Već sam tada bila dijabetičar. Zamislite život dijabetičara u normalnim uvjetima, a kakav je tek život u logoru. Imala sam i teži oblik dizenterije, to je bilo strašno, ne bih uspjela doći do toaleta, a nitko te ne liječi.
Tješila sam se time da su mi barem kćeri na sigurnom, a sa mnom i s mužem što god bude, bitno je da smo zajedno. Malo kruha smo obično čuvali za one koji su odlazili na prisilni rad ili na izvlačenje ranjenika. Sjećam se da su jedne prigode poveli više osoba na izvlačenje njihova ranjenika koji je bio na pećinama Neretve. Na prozor Svećeničkoga doma postavili su Mladenku Mikulić.
Obično su vodili žene koje imaju djecu tako da im ne mogu pobjeći. Tako su djecu Cvije Škobić iz Vrapčića ostavili na dva mjesta, dvoje s bakom i djedom u logoru, a sina Danijela na drugoj lokaciji, čini mi se u našoj crkvi ili Svećeničkom domu. Zamislite to dijete koje je ostalo samo u razrušenoj crkvi ili kući, Bože sačuvaj! Posebno teško bilo je za nas logoraše kada su stizale vijesti o pogibiji pojedinih članova obitelji, vijesti o stradanju samih logoraša na radu… Prije ubojstva trojice naših ljudi na Gradini, sjećam se pogleda Tomislava Brajkovića koji je molećivo gledao hoće li mu itko prije polaska štogod dati za jelo.
Toliko je bio gladan, eto gladna su ga i ubili. Jedne prigode poveli su nas 37 na živi štit. Uz moga Antu i mene sjećam se da su tu bili: Marko Zovko, Manda Drinovac, Mara Sesar, Mile Karlušić, Anica Kolobara, Iva Karlušić, Anđa Jašin, Ružica Karlušić, Marica Škobić, Cvija Karlušić, Blago Škobić, Stanko Paponja, Stanko Krezić, Kata Paponja, Stanko Bilić, Mara Grgić, Anđa Bilić, Dragica Crnjac, Jozika Ivanković, Ante Crnjac, Stanko Paponja, Rozika Kolobara, Stanko Puljić, Ruža Kolobara, Iva Puljić, Mara Kožul, Agata Azinović, Mara Azinović, Jaka Kordić, Matija Kolobara, Luca Kordić, Milka Kolobara, Ivanka Bošnjak, Paula Zovko, Manda Grgić. Ovo su i tada većinom bile starije osobe. Danas su od njih mnogi već pokojni. Vozili su nas noću. Znali smo kamo idemo, ne razmišljaš ni o čemu, valjda od šoka.
U jednome trenutku ugledala sam svijetlost na nebu, mislila sam neko Božje prikazanje. Domalo sam shvatila da je to bila ispaljena raketa na nas, koja je udarila u zadnji dio kamiona, začudo samo su pale stranice kamiona. Nakon toga je izletio iz kamiona upravnik zatvora Eno Ćurić koji je u čudu povikao: “Spasile su vas one vaše Mise, što ih molite svaku večer” (nisu to bile Mise, molili smo svaku večer krunicu)! Što se tiče živoga štita svi bismo izginuli da naša vojska nije uspjela prije našega dolaska zauzeti Hidrocentralu Mostar, radi koje su nas i vodili na živi štit. Tu su nas držali četiri dana u jednoj garaža i za četiri dana dobili smo po jedan mali uštipak. Vraćali su nas pješice, najgorim dijelom brda.
Eto tako su prolazili dani u logoru, kako sam već rekla, nisam vjerovala da ćemo izaći živi. Dan razmjene je ipak stigao. Situacija je bila takva da je moj muž, kao i većina nas, bio toliko mršav da mu je don Vinko Raguž, kada ga je vidio u šali rekao: “Pa moj Ante imaš samo uši.” Toliko je naime smršavio da su mu se samo uši isticale na glavi.
Danas nakon svega evo me u mojoj kući, bez muža koji je u međuvremenu preminuo, ležim u postelji bez obje noge koje su mi neke godine odrezali. Sigurno je i to od posljedica teškoga logoraškog života i neliječenja dijabetesa kojega sam kako rekoh već i tada imala.
Dragica Gakić, Livač-Bijelo Polje
Hrvatska udruga logoraša Domovinskog rata BiH
