Zahvaljujući junačkom činu kraljevskog marinca Marka Nicholasa Greya koji je u kolovozu 1992. godine na brani Peruća, u dva navrata s puno drskosti pred nazočnim pripadnicima srpskih agresorskih snaga, spustio prelijevnu ustavu i tako osigurao da se vodostaj jezera dominira brane krajem siječnja 1993. godine. spusti za 5 metara, preminuli srpski general Mile Novaković, od listopada 1992. do veljače 1994. godine na dužnosti komandanta štaba vojske takozvane Srpske Republike Krajine, nije u zločinu genocida u pokušaju uspio preteći Ratka Mladića.
Jednako “uspješan” Novaković bio je u akciji HV-a Medački džep. Najpoznatije njegovo “junaštvo” dogodilo se tijekom vojno-redarstvene akcije “Oluja” kada je među prvima dao peta vjetra gazeći tenkom sunarodnjake koji su mu se našli na putu.
Razorna eksplozija – srbočetnici u bijesu žele potopiti 20 000 ljudi!
Topnici HV-a sa sinjskih položaja trošili su streljivo kao nikada prije. Stvaranje vatrene zavjese minobacačkim projektilima svrhom onemogućavanja ponovnog vraćanja srpskog topništva na Alebića kulu iznad Hrvaca, Preuću i Babića brig u Potravlju prvi je, uočivši kretanje srpskih snaga iz smjera Vrlike, samovoljno zapovjedio hrvatski časnik Zoran, čije prezime ne navodi jer je i danas djelatnik. vojna osoba pa bi mu moglo škoditi. A onda je aktivirana sveukupna artiljerijska vatrena moć 126. brigade HV-a potpomognuta topovima od 130 milimetara lociranim na Kamešnici.
„Ode brana!“
Oko 7 sati toga jutra došao sam do restorana “Vreba” u Hrvacama. Tu sam zatekao skupinu pripadnika vojne policije. S puno nervoze kratili su vrijeme igrajući bilijar. Čekalo se da svoj posao odrade topnici, pa da se krene prema Alebića kuli i dalje. Po onoj kad-će, sad-će, kad-će, sad-će… do zapovijedi nije došlo. U takvom iščekivanju priključio mi se pokojni kolega Blaž Perić. Nešto poslije 10 sati krenuli smo na brijeg u zaseoku Perkovićima vjerujući da bismo mogli nešto vidjeti u daljini. Tu nas je zatekla detonacija.
Vrteći se po cesti u Hrvacama, zapazio sam automobil “jugo” kako ide iz smjera Sinja iu njemu prepoznao satnika Stipu Doljanina iz izviđačke skupine 126. brigade s kojom sam već proživio više ratnih opasnosti.
– Kamo ćeš? – pitam ga.
– Idem vidjeti Preuću. Hoćeš li sa mnom? – odgovara na pitanje.
Nisam odgovorio već sam otvorio vrata automobila i sjeo. Dok smo se vozili kroz predio zvani Klačine, osjećao sam se kao u bunilu. Tim dijelom ceste nisam prošao posljednjih 17 mjeseci. Na cesti nigdje nikoga. Ni na glavnoj, niti od skretanja prema Preući do same brane. Stipe je po dolasku na početak brane prije zaustavljanja okrenuo automobil u smjeru otkuda smo došli.
Ostavio je motor da radi, a mi smo izišli vani. Pogled mi se zaustavio na krateru na braniku od kojih 30-40 metara naprijed. Na nizvodnom pokosu brane spaljena i razbacana borovina. Nedaleko smo čuli niz detonaciju. Prepoznali smo višecjevni bacač raketa. Kada je jedan projektil pao nedaleko od nas, u letu smo sjeli u automobil, a Stipe je dao gas do daske.
Vlada dala embargo na informacije – general Roso u akciji spašavanja od potopa!
Čim sam se vratio u Sinj, ponovno sam nazvao glavnog urednika. Kažem mu da sam bio na brani. On traži da mu kažem što sam vidio, je li brana stvarno minirana te ruši li se. Dodajem da je predsjednik Vlade Hrvoje Šarinić stavio embargo na objavu bilo kakve informacije o obrani i njenom miniranju.
„Ako je brana minirana i vi o tome napišete izvještaj, ja ću ga objaviti. Ali znajte da bi ujutro i vi i ja mogli imati problema, možda biti i uhapšeni“, rekao mi je oko 17.30 toga dana glavni urednik “Slobodne” sugerirajući da se ponovno čujemo poslije. Oko 22 sata stenografu sam izdiktirao suhoparni izvještaj o miniranju brane i pripremama za njeno spašavanje.
Nešto poslije 23 sata u Sinj je stigao general Ante Roso i preuzeo zapovijedanje spašavanja brane. Ostao sam u dvorani u kojoj ga je prof. dr. sc. Petar Stojić, svjetski stručnjak za vosoke brane, upoznao se s posljedicama miniranja i predložio da se neodgodivo trebaju zasuti krateri u koje nadire voda te da što prije treba otvoriti temeljni ispust kako bi se pražnjenjem jezera smanjio pritisak na oštećenu branu. Potrebno je, kazao je prof. Stojić, angažirati oko 200 ljudi čije su živote u opasnosti. Bolje 200 nego 20 tisuća, kazao je general Roso.
Nakon što je general izdao zapovijedi, prišao sam mu, predstavio se i kazao da je predsjednik Vlade zabranio bilo što objaviti o miniranju brane.
„Koje Vlade? Civilne!? Ovdje je rat. Ja ovdje zapovijedam. Ovo je nezapamćeni zločin. O tome se mora upoznati javnost, hrvatska i svjetska“, kazao je general Roso, a potom se okrenuo svom pobočniku i zapovjedio: „Sine, povedi sve novinare na branu. Neka vide što su zločinci napravili“.
Nakon tih generalovih riječi pao mi je kamen sa srca. Sutradan ujutro od svih tiskanih medija u Hrvatskoj samo je “Slobodna” donijela informaciju o miniranju brane. Elektronički mediji prenosili su pisanje “Slobodne”. Istoga dana na branu je stigao predsjednik Vlade Hrvoje Šarinić, a pratilo ga je desetak novinara. Bili su svjedoci grozničave bitke za spašavanje brane, odnosno sprječavanje daljnjeg prodora vode koji joj je priprijetio samouništenjem.
A sve je, podsjetimo, počelo 26. rujna 1991. godine. Toga devetog dana srpske okupacije Peruća zločinac Ratko Mladić pred TV kamerama je zaprijetio da će minirati branu. U prvi mah se držalo da ta suluda prijetnja nije utemeljena. A i te kako je bila. Čim je Republika Hrvatska međunarodno priznata, a hrvatska vojska ojačala i počela nanositi poraze agresorima, srpski zločinci iz Otišića, Vrlike i nadređeni im iz Knina počeli su prijetiti miniranjem brane.
Genocid u pokušaju naredio Beograd – a Haag šutio do kraja!
Do realizacije je došlo u vrijeme kada je Mile Novaković na dužnosti “komandanta srpske vojske krajine” pretrpio teški poraz u prvoj velikoj napadnoj akciji HV-a, “Maslenici”. O miniranju brane kao svakako jednom od najsramnijih poteza Srba imamo iskaz profesora Slobodana Despinića iz Otišića, pripadnika srpskih paravojnih snaga koji je i osobno sudjelovao u mnogima: „Ideja samog miniranja brane bila je donesena s najvišeg političkog vrha u Beogradu, pa jelinijom. GŠVJ prenesena na tada ministra obrane tzv. Krajine Stojana Španovića, a usuglašena je s komandantom PJM Borislavom Đukićem te načelnikom štaba PJM magistrom Ilijom Prijićem kao is
vladom tzv. Krajine na čelu s Milanom Babićem.
Za stručni nadzor te miniranja brane poslan je Borislav Đukić s timom sigurnjaka koji se zajedno s Babićem našao neposredno prije miniranja Peruće. Samu provedbu oko miniranja brane kontrolirao je i njime rukovodio Đukić koji je iz Knina doveo čovjeka nepoznatog identiteta da zajedno s Milom Bogovcem minira branu. Nakon miniranja brane Đukić vratio se u Knin, odakle je rukovodio akcijom“.
O čovjeku koji je minirao branu, a došao je u civilno odjeljenje i doveo ga je Borislav Đukić, pričalo se da je radio o najvećem stručnjaku za eksplozive u vojsci da je diplomirani inženjer i da je radio u Beogradu. Nakon ovoga nitko ga poslije nije vidio u Kninu te bi pretpostavka da je on prije samo miniranja došao iz Beograda mogao biti istinit. Pričalo se da je diplomirao na području izrade brane te eksplozivima, a prisutni su pričali da je napamet znao raspored postrojenja na brani i komori. Dobro se snalazio u samoj brani iako je tu prvi put.
Iako su, dakle, Babić, njegov prvi vojnik Novaković i podređeni im doveli eksperta iz Beograda da dobiju 20 tisuća nedužnih civila, gospodin “Neuspjeh” opet je imao peh. Ni branu nije znao srušiti.
Ali je zato, zahvaljujući i traljavosti hrvatskih službi i politika, uspješno više od 22 godine izbjegavao i izbjegao sjesti na optuženičku klupu rezerviranu za ratne zločine. Ratni zločinac Mile Novaković, nakon tolikih smrti i nesreća koje je naredio i proveo, umro je kao slobodan čovjek.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.