6. rujna 1995.: Više od 18 000 izbjeglica iz sjeverozapadne Bosne ušlo u Hrvatsku – sustavni genocid nad Hrvatima u BiH

Zločini agresorske srpske vojske u Domovinskom ratu bili su svakodnevni, brutalni i bez milosti. Cilj je bio etničko čišćenje i genocid nad Hrvatima i ne-Srbima na liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag. Srpska vojska, po zapovijedi i organizaciji Beograda i Srbije, izvršila je agresiju na Hrvatsku do tada neviđenu u Europi. Cilj je bio pripojiti veliki dio naše domovine Srbiji, prvo kroz ostanak u tzv. krnjoj Jugoslaviji, a onda Velikoj Srbiji. Pod srpskom vojskom podrazumijevamo pobunjene Srbe koji su živjeli u Hrvatskoj, četnike i druge dobrovoljce iz Srbije i dr., te JNA koja je ratovala u korist Srbije.

Kroz prihvatilište u Davoru kod Nove Gradiške do 6. rujna 1995. prošlo je ukupno 18.434 izbjeglice iz sjeverozapadne Bosne. Banja Luka je u Domovinskom ratu imala sličan status kao Zagreb ili Split; grad je bio izvan ratnih djelovanja. Ali sudbina Hrvata Banja Luke bila je bitno drugačija nego Srba u Zagrebu ili Splitu. Neprestane prijetnje, masovno istjerivanje iz kuća, otimanje imovine, logori, pljačke, plaćanje novcima za mogućnost odlaska u Hrvatsku, sustavno i masovno proganjanje, kucanje na vrata i odvođenje Hrvata, ubojstva, palež i uništavanje crkava – sve je to bilo svakodnevnica Hrvata u Banja Luci.

Progon Hrvata iz Banja Luke, kao i Republike Srpske trajao je cijeli rat, a svoj završetak doživio nakon vojno oslobodilačke pobjede Hrvatske vojske nad srpskim agresorom 1995. godine.

Pokolj u Briševu u Republici Srpskoj mjesto je najvećih strahota Hrvata u BiH

Republika Srpska je mjesto genocida nad Hrvatima, kao i Bošnjacima i drugim ne-srbima, a najveći zločim nad Hrvatima u BiH dogodio se 1992. u selu Briševu pored Prijedora, gdje uopće nije bilo ratnih djelovanja. U nezamislivom pokolju nad mirnim stanovnicima sela, mučenjima i silovanjima počinjen je najveći zločin nad Hrvatima u BiH.

Dvodnevna brutalnost srpske vojske rezultirala je do tada neviđenim strahotama: brutalno je ubijeno preko 70 Hrvata, mještana sela, razne dobi i spola – od mladih do staraca. Zapaljeno je i teže oštećeno oko 65 obiteljskih kuća i mjesna rimokatolička crkva.

Ubijanja su se događala isključivo danju, gdje su na koga naišli pa je razmjerno velik broj masovnih grobnica koje su žrtve čak same kopale. Nerijetko su zajedno zakapani i životinje i ljudi.

Preživjeli svjedoci tvrde da su poubijane Hrvate Srbi tukli do iznemoglosti, da su im noževima presijecali tetive na rukama i nogama i tako ih puštali satima da iskrvare, da su im odsijecali meso s tijela, klali ih, ubadali noževima po tijelu, odsijecali noseve, uši, spolne organe, parali trbuhe, lomili rebra, ubijali ih drvenim toljagama i krampovima.

U velikom broju slučajeva Srbi su primoravali majke, supruge i djecu da promatraju brutalnosti nad muškarcima. Gotovo sve mlađe žene i djevojke silovane su.

Republika Srpska – genocidna tvorevina nastala ubijanjem Hrvata i Bošnjaka

Od prijeratnih oko 220.000 Hrvata katolika na području Republike Srpske prema podacima Katoličke Crkve danas živi tek njih oko 12.000, što znači da ih je gotovo ostalo malo više od 5 posto.

A prije 25 godina počelo je definitivni pogrom nenaoružanog, miroljubivog, preostalog nesrpskog stanovništva – Hrvata katolika i drugih – s područja šire banjalučke regije, današnjega sjevernog i sjeverozapadnog dijela entiteta genocidne tvorevine Republike Srpske. To je uslijedilo nakon potpisivanja “Dogovora” o “nesmetanom odlasku civilnog stanovništva s područja RS”. Sramotni “Dogovor” su u Banjoj Luci potpisali – uime RS dr. Nikola Koljević, potpredsjednik RS, a uime Međunarodnog komiteta crvenog križa

(MKCK), odnosno njegovog predsjednika Cornelia Samaruge, njegova zastupnica Lucie Stenthal.

“Mi smo u našem gradu i kraju svjedoci da su brojni mirotvorci nasilno protjerani i da im je sve do sada onemogućen održivi povratak u njihova rodna mjesta. Prema međunarodnom pravu, to je zločin – genocid za koji netko mora odgovarati”, rekao je o tom pogromu biskup Komarica.

U 20 dana iz banjalučkog kraja protjerano je 20.000 Hrvata i to čamcima preko Save iz Srbca u Davor. Svoj doprinos etničkom čišćenju dao je Međunarodni Komitet Crvenog Križa (MCK) koji je aktivno sudjelovao u protjerivanju pod krinkom spajanja obitelji.

Dok je prije rata živjelo 29.050 Hrvata u banjalučkoj općini, prema popisu iz 1991., danas ih možda ima dvije, najviše tri tisuće – svi ostali su protjerani. U župi Petrićevac bilo je prije rata 6000 Hrvata, a sada ih ima tek 370, uglavnom starijih.

Valja naglasiti da je i Drugom svjetskom ratu najviše stradao upravo hrvatski narod na ovom području. O tome govori i podatak da je u tom dijelu Bosne ubijeno čak 73% svih katoličkih svećenika.

U hrvatskim gradovima u kojima nije bilo rata, pa čak i onima koji su bili izloženi bombardiranju, bio je vrlo mali broj nasilja nad pripadnicima srpske nacionalnosti, posebno u Zagrebu,Splitu ili Rijeci. Tako nije bilo u gradovima Republike Srpske u kojima nije bilo rata – Banja Luci i Prijedoru. I to govori kakav podmukli rat je vodio srpski agresor kada je mučio i proganjao tisuće ljudi izvan ratnih zona.

Bedrudin Gušić, novinar i publicist, kaže da postoje podaci da na području Banje Luke ima oko više od 400 civilnih žrtava rata Bošnjaka i Hrvata (što je puno više od 44 u Oluji), a koji su stradali u pogromima u samog gradu ili na prisilnom radu u logorima i kopanju rovova za srpsku vojsku.

U Banja Luci se nisu vodila ratna djelovanja kao za vrijeme Oluje, pa tako ti primjeri u samoj biti nisu usporedivi. Ipak, 80.000 protjeranih Hrvata i Bošnjaka u banjalučkom kraju, kao i više od 400 ubijenih.

Civili, Hrvati i Bošnjaci, puno više stradali u mirnoj i ratom nezahvaćenoj Banja Luci nego Srbi na velikom ratnom području u Oluji!

Ubijen je i protjeran i ubijen veći broj ljudi iz samog grada, a posebno iz cijele šire banjalučke regije. O tome se šuti i ne priča, niti hrvatski političari, a posebno ne srpski koji niti ne govore o genocidu u Banja Luci i sjeverozapadnoj Bosni

Čak 80.000 Banjalučana, Bošnjaka i Hrvata otišlo je iz tog grada i okolice. Srušeno je svih 16 džamija, ljudi su otpuštani s posla, tjerani iz stanova, slani na prisilni rad. U Banjalučkoj biskupiji srušena je čak 81 katolička crkva, to je broj koji je nevjerojatno velik, jer s druge strane većina pravoslavnih crkava u Hrvatskoj je sačuvana od rušenja. Preko 90 posto katoličkih crkava i sve džamije na području Banjaluke su minirane ili devastirane. Mnogi od oštećenih ili srušenih objekata bili su kulturno povijesni spomenici, pa je teško i procijeniti kolika je šteta nanesena njihovim uništavanjem.

Sveukupni broj žrtava katolika na području Banjalučke biskupije u prošlom ratu iznosi 1054 ubijena Hrvata, a više od polovice su civili!

Ubijeno je čak 614 civila Hrvata (među njima 7 svećenika i jedna redovnica) i 440 vojnika (pripadnika različitih vojski, najviše HVO-a) ili 910 muškaraca i 144 žene. Najviše sveukupnih žrtava imao je Bihaćki dekanat (386 žrtava) koji je prvi i po broju civilnih žrtava (282), dok je Jajački dekanat imao najviše vojnih žrtava (106). Župa s najvećim brojem ukupnih žrtava je Jajce (136), dok je župa s najviše civilnih žrtava Stara Rijeka i selo Briševo (81).

Važno je gajiti sjećanje na istinu: fašistička i genocidna tvorevina Republika Srpska nastala je na ubijanju Hrvata i Bošnjaka.

Četvrt stoljeća kasnije, sve je isto. Banja Luka odiše zavjereničkom šutnjom. Po fasadama se vide grafiti ratnih zločinaca Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Postoji nekoliko razlika, doduše.

Nema Hrvata, nema Bošnjaka, multinacionalna Banja Luka danas je gotovo etnički čisti grad.

I dok se danas u Republici Srpskoj, bez ikakvog udjela ili pokušaja sprječavanja od strane hrvatske ili BiH diplomacije, podižu spomenici Draži Mihailoviću i četnicima, euforični pročetnički skupovi za koje smo mislili da su iza nas, 25 godina nakon završetka rata u BiH i Hrvatskoj, čuju se na ulicama nove žrtve velikosrpstva – Crne Gore.

I nitko u svijetu, Hrvatskoj i drugdje ne želi reagirati, dok se fašistički demon velikosrpstva i svetosavlja traži i proždire svoju slijedeću žrtvu – mladu i neovisnu Republiku Crnu Goru.