Akademik Ivan Aralica - Komuniste i Jugoslavene pobijedili smo u ratu, pobijedit ćemo ih i u miru!

Što mislim o lustraciji, rekao sam u početnom poglavlju svoje knjige „Smrad trulih lešina“. Mi smo ju propustili provesti, ili u parcijalnoj mjeri proveli.

 I sad smo tu gdje smo - „izloženi teroru nelustriranih komunista koji rehabilitiraju jugokomunističke ideje“. Teško, ali utješno: budimo svjesni da smo se u Domovinskom ratu borili protiv komunista i njihova jugoslavenstva, borili i pobijedili: borimo se protiv njih i u miru, lustrirajući ih edukacijom, i bit ćemo pobjednici; lustrirat ćemo njih, a svoje ćemo pozicije učvrstiti.

Čujem prigovor da Tuđman nije imao ni snage ni volje provesti lustraciju?  Imao je on, koliko sam vidio, i snage i volje što je navelo neke iz njegove blizine, kad su zapazili kako ih lustrira, da se odvrgnu od njega i pokušaju ga smijeniti.

Oživjeli smo mnoge riječi, koje su i ustaše za potrebe vojske i države oživljavale. Na Domu smo zastali i od njegove upotrebe odustali.

Usporedno s tim, hrabri i ponosni HOS-ovci su, zadržali Za dom - spremni i upotrebljavali ga isključivo u značenju žrtve za domovinu.

Ipak, zaludu nam Za dom – spremni i vjerni ako nismo spremni lustrirati komunističke ideologe današnjice.

Na tom protivnici hrvatskoga humanog nacionalizma grade svoje mišljenje da je svaki nacionalizam – i kad je potpuno suprotan šovinizmu - opasan? Zašto? Zato da bi svaki nacionalizam, pa i onaj koji od komunizma oslobađa, prokazali kao šovinizam.

Tko je nama u ratu sve bio protivnik? – sklon sam komunizam i jugoslavenstvo staviti na prvo mjesto!

Autor: Aralica je hrvatski velikan i genijalac, bez obzira na to što institucionalni jal u Hrvatskoj to još nije spreman priznati samo zato što je prevelik i što se svojim patriotizmom odbija ukalupiti u arhetip oktroirane globalističke skolastike.  Val relativizma, koji je zapljusnuo Hrvatsku, pokušao je i njega odbaciti u sivilo beznačajnosti, ali se rasplinuo, a oni koji su htjeli na njegovu poziciju i ugled, nestali su brže od pjene koju su izazvali. Poslužimo se stihom pjesnika kao metaforom toga odnosa: rijeka može postati more, ali nikad ne može postići da more postane dio nje. Araličini protivnici nisu čak ni rijeke, jedva da su rukavci.

Pisali smo:

[article id="139098"]139098[/article]