Bitka za Pakrac - Kako su hrvatski specijalci spriječili potpunu okupaciju grada
Iako se u dijelu hrvatske javnosti s pravom smatra da je Domovinski rat započeo događajima u Pakracu početkom ožujka 1991. godine, za većinu stanovništva Pakraca „pravi“ rat i otvoreni sukob započeo je 19. kolovoza, unatoč tome što je tijekom proljeća i ljeta bilo pucnjave, miniranja, paleža i ubojstava. Da se nešto sprema postalo je jasno u subotu, 17. kolovoza kada borbena skupina od 23 borbena vozila 265. mehanizirane brigade JNA iz Bjelovara preko Daruvara, Pakraca i Lipika dolazi u Okučane gdje pruža potporu srpskim pobunjenicima u sukobu s pripadnicima MUP-a i ZNG-a.
Grad tijekom tog vikenda postaje prazan, odnosno napuštaju ga u pravilu civilu srpske narodnosti, koji idu „na selo za vikend“, prešutjevši svojim prijateljima, kumovima i rodbini što se sprema. U Policijsku postaju Pakrac stižu dojave da se po selima i dijelovima grada koji su naseljeni pretežno civilima srpske narodnosti pojavljuju nepoznate osobe, da se postavljaju minobacači i da se čuje pucnjava. Međutim, u to doba Pakrac i okolicu branila je samo temeljna policija i nekolicina dragovoljaca koji su bili raspoređeni na desetak punktova pa stoga jednostavno nisu mogli vršiti provjere tih dojava. U nedjelju, 18. kolovoza 1991. pobunjeni Srbi otimaju nekolicinu Hrvata, a među njima i dr. Ivana Šretera. Šreter je u to vrijeme bio ravnatelj lipičke bolnice, predsjednik pakračkog HDZ-a i predsjednik Kriznog štaba zapadne Slavonije, odnosno vođa Hrvata u Pakracu i zapadnoj Slavoniji. Posebno se isticao svojim miroljubivim pristupom u rješavanju hrvatsko-srpskog sukoba, što očito pobunjenicima nije odgovaralo. Odveden je u logor Bučje, a njegovi posmrtni ostatci do danas nisu pronađeni.
Iako je tijekom cijelog ljeta, posebno vikendima, bilo prijetnji napadima, ovaj put on se obistinio. U 04:58 ujutro krenuo je kombinirani pješačko-artiljerijski napad na Pakrac iz pravca Kalvarije, Pakračkih vinograda, Gavrinice i Japage s ciljem osvajanja zgrada općine, policije i bolnice. Pakrac je u tom trenutku branilo 90-ak policajaca i dragovoljaca koji su bili uglavnom raspoređeni u krugu policijske postaje i zgrade općine. Pobunjenici predvođeni ratnim zločincem Nikolom Dragušinom, zvanim Niger, ulaze u pakračku bolnicu i otimaju ravnatelja, dr. Vladimira Solara. Jake borbe vođene su cijeli dan, a policajcima u gradu pomagali su dragovoljci iz Prekopakre. Oko 16:30, pobunjenici su uspjeli izbaciti policajce iz zgrade općine te se u počeli inzistirati na predaji ostalih policajaca u postaji.
Situacija u Pakracu u bila je toliko teška da su u PU Bjelovar dvojili je li uopće moguće obraniti Pakrac, a potpukovnik JNA iz vojarne u Doljanima pokraj Daruvara nudio je načelniku PP Pakrac pomoć JNA. Ta „pomoć“ značila bi mirnu okupaciju grada od strane JNA i onemogućavanje intervencije hrvatskih snaga. Ipak, u Pakrac se upućuje Posebna jedinica policije PU Bjelovar „Omege“ i skupina temeljne policije iz PP Bjelovar, te njima u pomoć Specijalan jedinica policije „Ris“ Kutina i Antiteroristička jedinica Lučko. Prva je u južni dio Pakraca došla manja skupina „Risova“ koja je morala pričekati dolazak ostalih snaga kako bi krenula u oslobađanje grada. „Omege“ dolaze iz pravca Badljevine te razbijajući neprijateljske barikade u Omanovcu i Gornjoj Obriježi dolaze u Novi Majur, odakle ih mještani prevoze u Prekopakru. Tamo dolaze u 19:30, a u isto vrijeme dolazi i ATJ Lučko iz pravca Kutine, koji su putem napadnuti u Gaju i Kukunjevcu.
„Risovi“ i ATJ Lučko oslobađaju grad s jugozapada, pri čemu ATJ Lučko oslobađa i pakračku bolnicu. Bjelovarski policajci napreduju od sjevera grada, dok se „Omege“ spuštaju direktno iz Prekopakre u grad, koji je do kraja dana oslobođen. Sljedeći dan, „Omege“ i Lučko kreću u oslobađanje dijelova grada koji su bili pod kontrolom pobunjenika – Kalvarije, Pakračkih vinograda i Gavrinice. Pripadnici specijalne policije vrlo brzo osvajaju Kalvariju, gdje kod kote 314 (vrh Kalvarije) ostavljaju kao osiguranje temeljnu policiju, a oni preko Vinograda ulaze u Gavrinicu. Međutim, temeljna policija je napadnuta te se povlači s kote 314 zbog 18 ranjenih pripadnika. Postrojbe specijalne policije ponovno zauzimaju vrh Kalvarije te ovaj put nastavljaju dalje te se zaustavljaju na koti 316, odnosno završetku tadašnje Ulice 6. korpusa (danas Ulica 105. brigade HV-a). S te pozicije planiraju daljnje napadno djelovanje na Kraguj, ali ih u brišućem letu prelijetaju dva zrakoplova JNA-a. Uskoro stiže i ultimatum da se s oslobađanjem stane ili će u protivnom zrakoplovi JNA srušiti helikopter koji evakuira ranjenike iz Pakraca.
Sljedeći dan većina specijalne policije odlazi iz Pakraca, a u obrani ostaju domaći dragovoljci, redovni i rezervni policajci iz PU Bjelovar te dio „Omega“. Nažalost, zbog nedostatka ljudstva hrvatske snage nisu mogle zadržati oslobođena područja Kalvarije, Vinograda i Gavrinice (povišeni istočni i jugoistočni dijelovi grada iz kojih je razaran tijekom čitavog rata) tako da je obrana grada uspostavljena praktički u njegovom centru, a napravljena je i reorganizacija punktova koji su se održali tijekom cijelog rata. Iako je grad obranjen, slijedila su četiri i pol mjeseca krvavih borbi u kojima je grad potpuno devastiran, ali je ipak ostao slobodan.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
