Ove godine su Austrijanci na najgori mogući način istjerali Hrvate sa njihova svetišta – Bleiburga. Ne daju da se tamo održi komemoracija, kao što se, pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora,  održavala godinama. Stoga ćemo se 13. svibnja, pa i u neke druge dane,  prisjetiti nevinih žrtava Bleiburga i Križnih puteva, od Zagreba do Udbine!?

Gdje toga ima?

Nu, često se čuje - sve  žrtve su iste! Koliko puta smo to slušali i čitali od raznih manolića, pupovca, stanimirovića, pusića, teršelič, josipovića, goldsteina, mesića, jakovine, fumića, hrženjaka, habulina i brojnih drugih „pomozbog“ junaka, a poglavito i od onih okupljenih oko  srpskog političkog biltena – Novosti? A je li to uistinu tako? Nije, i to već godinama!

Naime, drugačije se gleda na nevine žrtve pobjednika u II. svjetskom ratu, a drugačije na poražene. A partizani i Titovi komunisti zatvarali su i ubijali  bez suda i suđenja i sve one koji  su umjesto krvave zvijezde nosili krunice!

O teškim i nikad oprostivim zločinima nakon 1945. sve do 1990. nije se smjelo ni govoriti, pa čak ni šaptati.

Srbi, koji su u to vrijeme bili glavni koljači, nikada nisu kažnjeni za te i druge ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Tzv. maršal Tito, glavni krivac, o tome „nije imao pojima“, a za političkog kameleona, bivšeg udbaša Manolića to je bio, kao i u svakom ratu, legalan obračun s onima koji su izgubili. Za pokolj u Bleiburgu najviše su krivili tzv. Jugoslavensku narodnu armiju (JNA), ali ne i njezino čelništvo s Josipom Brozom, za kojim još uvijek i jedan dobar dio  Hrvata istinski  plaće. Kad je počeo hrvatski obrambeni Domovinski rat, opet je JNA, s crvenom zvijezdom petokrakom, bila ta koja se masovno i zvjerski obračunavala s Hrvatima, ali povijest se i tu ponovila – nitko od glavnih iz ove zločinačke vojske još do danas nije odgovarao!

Neki će opet reći – ostavimo prošlost i okrenimo se budućnosti, ili dosta nam je četnika i partizana. To mogu govoriti samo oni koji nikoga nisu izgubili u II. svjetskom ratu ili nakon njega, ili pak oni kojima nitko nije stradao u vrijeme Domovinskoga rata, ili pak oni koji su  svoje „ratovanje“ enormno naplatili.

Sjetimo se samo Junakinje, časne i uvažene Kate Šoljić, koja je u Domovinskome ratu izgubila četiri sina, a nakon II. svjetskog rata četiri brata. Umrla je a da nikada nije saznala za njihovu sudbinu. Koliko je još u Hrvatskoj takvih majki, koje  i danas traže svoje sinove, kćeri i supruge, koje su pobili bez suda i suđenja Brozovi vojnici?

S obzirom da ratni zločin ne zastarijeva, nije istina da i dalje nitko ništa „ne zna“. Gdje su sad sve te silne tajne i druge službe, gdje je Uskok, DORH, gdje su svi oni koji primaju ne male plaće da hvataju ratne i ine  zločince?

Više je hrvatskih branitelja  proganjano, optuženo i suđeno  nakon Domovinskoga rata nego što su suđeni svi banditi i Titovi zločinci koji su krivi za pokolj nevinih ljudi, koje su kao stoku tjerali od Bleiburga do Makedonije!

Lažu oni koji govore da su nakon 1945., poslije završetka II. svjetskog rata, partizani, hrvatske izdajice i Srbi ubijali samo i isključivo „Pavelićevu“ vojsku, (nakon što se predala!), već su masovno ubijali i na desetine tisuća nevinih žena, djece i staraca! Ti bivši kosovci i udbaši, koji sve više dižu glave, to jako dobro znaju.

Žalosno je i jadno da razni manolići i pupovci, zajedno sa srpskim okupatorima, neprestano se bore uništiti memoriju hrvatskom narodu, uništiti njegovo sjećanje, ili bolje rečeno njegovu – budućnost.

Eto, Austrijanci i Srbi koji žive u ovoj državi relativno često su javno protestirali protiv Bleiburga, jer da je tamo „ustaško okupljalište“. Na to su ih „navukli“, a tko drugi nego hrvatski i srbijanski smradovi, poglavito srbijanski ministar Aleksandar Vulin, koji je rekao da je u „Bleiburgu bilo najveće okupljalište ustaša i fašista nakon II. svjetskog rata“! To bi  isto tako bilo da se Hrvati bune protiv sve većeg broja nacista i fašista u Austriji, gdje je napokon i rođen ( u Braunan am Innu) i jedan od najvećih zločinaca  – Adolf Hitler.

Ne, nisu sve žrtve iste, poglavito ako pitate Pupovca. One u Jasenovcu su puno veće nego one u Bleiburgu. Ili, one u Domovinskome ratu su manje važne nego one na srpskoj strani. Tako govore, pišu i razmišljaju yugo-banditi, koji se množe kao žabe nakon  kiše.

Bleiburg je hrvatska memorija, oltar i simbol, i to nikada ne smijemo zaboraviti. To je mjesto  simbol i metafora svih  hrvatskih stradanja od komunističkih „pobjednika“ 1945.

Tito je iskoristio pobjedu u II. svjetskom ratu da se na najkrvaviji način obračuna sa svojim protivnicima. To se neprestano mora ponavljati- da se ne zaboravi!

Nije JNA sama od sebe, bez zapovjedi, ubijala, klala, masakrirala, rušila, palila.  Nakon 1945. na čelu joj je bio  tzv. maršal Tiro, a nakon 1990. „maršal“ Slobodan Milošević.

Nitko od njih nije osuđen ni za jednog nevino ubijenog Hrvata.

Gdje je tu pravda?

Mladen Pavković