Bleiburški pokolji – skrivanje najvećeg zločina u Europi nakon II. svjetskog rata
Svaki rat donosi strašna razaranja, krv, suze i smrt. Nema rata u kojem ova četiri pojma nisu dio mračne svakodnevnice, ponekad već i navike na koju se nikako ne možeš naviknuti.
A kada nastupi mir, sve se mijenja. Oružje se baca i posprema, vojska odlazi u vojarne, uvodi se civilna država, red i poredak dostojan čovjeka.
Nakon završetka II. svjetskog rata i dolaska rigidne boljševičke vlasti, uz partizansku vojsku prepunu amnestiranih i svježe obrijanih četnika iz Srbije, dogodilo se upravo suprotno. Nastupilo je mirnodopsko vrijeme za većinu naroda svijeta, ali ne i za hrvatski narod. To je vrijeme najveće povijesne tragedije hrvatskog naroda, vrijeme sveopćeg mučenja, progona i pokolja Hrvata na cijelom teritoriju gdje su se zatekli ili živjeli.
Zbog toga je na području bivše Jugoslavije teritorij Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Slovenije prepun tisuća jama u koje su pobacane desetine tisuća ljudi, često u najkrvavijim boljševičko-velikosrpskim orgijama koje nadilaze najmračniju maštu patološki poremećenih ubojica. Zar to ne svjedoči Barbarin rov sa živo zazidanim ljudima bačenim u rudarsko okno, među kojima bijaše stotine žena i djece. Ali i javnosti nepoznato Slavsko Polje kod Vrginmosta gdje su istu sudbinu doživjele tisuće dovezenih, izmučenih i već polomljenih ljudi – živi su zazidani u tunel i pušteni da tako umru. A njih Hrvatska ne želi i neće (ko)memorirati, osim Katoličke crkve koja svake godine drži misu za te mučenike. Crkvi danas pokušavaju mise zabraniti veliki „antifašisti“ i „humanisti“, vrsta ljudi kojima nikada ne zatitra srce ili zaplače duša kad stanu nad jamu punu ljudskih kostura.
Usprkos tim moralnim gnjidama, pokolji nakon II. svjetskog rata najveći su zločin moderne Europe, pa i svijeta, koji se dogodio u mirnodopsko vrijeme.
Zašto je Bleiburg izabran kao središnje mjesto komemoracije?
Totalitarni komunizam je zabranjivao i sam spomen masovnih ubojstava koje su počinili boljševički partizani, pa je jedina komemoracija mogla biti u slobodnom i demokratskom svijetu. Zbog toga je Bleiburg, kao mjesto zarobljavanja desetina tisuća civila i vojnika koji ubijeni, izabran za središnju komemoraciju još prije više od 70 godina.
Ali pojam Bleiburg obuhvaća sve pokolje koji su trajali od kraja rata mjesecima, pa i godinama nakon završetka rata; to nije jedan dan i jedno mjesto, i nije samo jedan narod jer u tim pokoljima stradali su i Bošnjaci, Slovenci, Nijemci i svi oni koje su partizani bez milosti ubijali. I nešto ubijenih Srbijanaca, jer oni su većinom bili ubojice u partizanskim redovima, premda tamo nije nedostajalo niti Hrvata i Slovenaca boljševika.
Zašto je Bleiburg izuzetan u novijoj europskoj povijesti?
Zato što je to najveći zločin koji se dogodio nakon II. svjetskog rata.
Prvo, što smo već istaknuli, taj zločin se nije dogodio u ratu ili sporadičnim pucnjavama par dana nakon završetka rata, nego u mirnodopsko vrijeme. Masovna i organizirana ubijanja trajala su mjesecima, a pojedinačna ili grupna ubijanja čak i godinama.
Sve međunarodne konvencije o pravima vojnih zarobljenika i civila su prekršene na najbrutalnije načine, vladao je krvavi zakon Sime Dubajića sa Kočevskog Roga gdje je pobijeno 30.000 ljudi ili Đoke Jovanića iz Zagreba gdje je ubio dva razreda srednjoškolske djece.
Drugo, svi ubijeni su bili mučeni, maltretirani i ponižavani na krajnje neljudske načine i na kraju ubijeni bez suda. Tu se ne radi se o nekoliko ljudi ili par desetaka ubijenih ljudi, nego o desetinama i stotinama tisuća ubijenih ljudi.
To je bio organizirani zločin s jasnim elementima genocida.
To je bilo zlodjelo rigidnog boljševizma s intenzivnim mirisom četništva i velikosrpstva.
Treće, žrtve su bile iz raznih naroda i nacija, ali veliku većinu žrtava čine Hrvati. Nasuprot tome, među ubijenima u poslijeratnim pokoljima vrlo je malen broj Srba. To ukazuje na etnički selektivan karakter ubijanja.
Osim toga, partizani su vršili i velike pokolje izvan zona Bleiburških pokolja povlačenja vojske i bježanja civila pred komunističkim nasiljem. Ubijani su ljudi u gradovima kao Dubrovnik, Gospić, Otočac, Petrinja, Hrvatsko Primorje, Sinj, Split i drugim mjestima naseljenim Hrvatima. Pokolja u pravoslavnim selima sa srpskim stanovništvom nije bilo. Dapače, poznato je recimo da su Srbi iz Ličkog Petrovog Sela sudjelovali u ubijanjima i progonima Hrvata Vaganca i drugih sela Hrvata Plitvičkih jezera. Dakle, ubijanja su bila na etničkoj osnovi, po sličnom obrascu kao u Domovinskom ratu.
U poratnim pokoljima partizani srpske nacionalnosti, osobito iz Srbije, ubijali su Hrvate svugdje gdje bi prošli od Srijema preko Slavonije i Zagreba, sve do Austrije.
U poratnim pokoljima i partizani hrvatske nacionalnosti ubijali su Hrvate.
U poratnim pokoljima stradalo je vrlo malo Srba, a partizani hrvatske nacionalnosti nisu ubijali Srbe po etničkom ključu.
Isti obrazac ponovila je sljednica partizanke vojske JNA u Domovinskom ratu ubijanjem Hrvata na etničkoj osnovi, dok je Srbe savezna vojska ostavljala na miru ili čak im dijelila oružje protiv Hrvata.
Četvrto, od vjerskih zajednica ubijani su daleko najviše katolički svećenici, dok svećenstvo Srpske Pravoslavne Crkve, koja je često podržavala četništvo, nije gotovo uopće ubijano. Selektivna ubijanja gotovo isključivo katoličkih svećenika jasno nose miris velikosrpstva, a sveopći pokolj desetina svećenika Hrvatske pravoslavne crkve to samo potvrđuje.
Postojanje velikosrpstva među partizanima ciljanim ubijanjem katoličkih svećenika potpuno je jasno.
Jednako tako, komunističke zatvore i gulage punili su godinama nakon rata katolički svećenici i vjernici, dok je svećenstvo Srpske pravoslavne crkve relativno mirno živjelo suživot u boljševičkoj Jugoslaviji.
Peto, ubijanja su bila masovna, a ne tek sporadični incidenti i obračuni s „neprijateljem“, kako to pokušavaju podvaliti „moralisti i humanisti“ antifašizma odgojeni na sovjetskom agitpropu, od kojih je učio sam Goebbels (ali ih nije nadišao). Ubijani su svi: žene, djeca, starci, zarobljeni civili, ljudi koji su pokušavali dodati vode patnicima, sumnjivci u koje je netko pokazao prstom, zarobljeni i razoružani vojnici, vlasnici stanova, intelektualci, novinari, kulturnjaci, sportaši, obični ljudi.
Ubijano je bez selekcije i bez milosti, sve i svakoga.
Šesto, ljudi su masovno ubijani bez prava na grob, pa čak i bez prava da se mjesto smrti obilježi cvijećem, svijećom ili molitvom. Na zagrebačkom Mirogoju su od 1945. nadalje, osobito oko Svih Svetih, stajali agenti Udbe u civilu i odvodili u zatvore majke, očeve ili ljude koji bi došli zapaliti svijeću svojem djetetu bačenom u masovnu grobnicu. Na Mirogoju je iskopano više od tisuću grobova mladića poginulih u ratu i bačeno u jamu bez prava na ime i prezime i molitvu majke.
Oduzimanje prava na grob je dodatni zločin koji jasnije opisuje zvjerstvo, nekrofiliju i poremećenost boljševičkog sustava koji su uspostavili partizani nakon rata.
Sedmo, o svemu tome se moralo šutjeti. Istina se nije smjela spominjati, a kamoli znati. Moralo se živjeti kao da se pokolji nisu dogodili. Na drugoj strani, jasenovačke žrtve su napuhivane do nestvarnih razmjera, premda mjesta pokolja nikada nisu nađena u brojnim prekopavanjima logora i okolice.
Na drugoj strani, nakon 1990. pronađeno je više od 900 poznatih jama sa stotinama tisuća ubijenih ljudi kao materijalni dokaz veličine pokolja i zvjerstava partizana. Mnoge jame još nisu otkrivene, a do nekih se ne smije niti danas doći, recimo u dijelu BiH koja se zove Republika Srpska gdje leže tisuće ubijenih Bošnjaka i Hrvata u poratnim pokoljima. Opstrukcije iskapanja i dostojnog ukopa ubijenih ljudi dolaze čak iz najviših dijelova politike u Hrvatskoj i BiH.
Njihova poruka je i dalje jasna.
Zaborav i skrivanje svojih pokolja postići ćemo prenaglašavanjem ili izmišljanjem „neprijateljskih“ zločina.
To je vrlo važno jer je to bila podloga za tiraniju, ucjenu i vlast nad hrvatskim narodom u drugoj komunističkoj Jugoslaviji, ali i okidač za agresiju na Hrvatsku i nove krvave pokolje u Domovinskom ratu.
Nekada se to moralo skrivati, a neki bi željeli da to i dalje ostane tako zauvijek.
