"Gledao sam svoju Hrvatsku dječačkog pogleda kako je napadaju! Kako je ranjavaju. Kao žele da iščezne. Čekao sam tatu na pragu kuće, da se vrati živ i zdrav. Mnogi se očevi nisu nikad vratili. Bojao sam se, živjeli smo na notama raznih bendova a najviše na zvuku sirena općih opasnosti.

Gledao sam i osluškivao plač djece koja bježe pred najezdom granata, pred strašnim tenkovima koji su u vukovarski asfalt ugravirali mržnju! Gusjenice koje su lomile isti onaj kamen fasada zgrada koje su netom prije sami demolirali! Ljudi su u nevjerici gledali bježeći, ostavljajući iza sebe domove koje su godina gradili! Koje su dio po dio slagali kao puzzle, a dom nisu bile samo puke cigle, već i stvaranje obitelji i odgajanje djece koja će slobodno disati pod hrvatskim nebom! Pitali su se svi, tko je slijedeći? Što je sve ljudska mržnja sposobna napraviti? Zašto? Zašto se to događa baš nama?

Svjedoci smo Saborskog i te nevine djece koja su izbezumljeno životarila s praznim pogledima prema srušenom rodnom kraju! Dom koji je bio nadomak pogleda, a bio je tako daleko. Ti ljudi htjeli su samo jedno! Vratiti se kući! I te travnate površine i šumski dvore koje su zamijenili betonom i zgradama pokazali su da im je duša na nekom drugom mjestu! Iako, tijelo im je bilo tu!

Oluja je pokrenula svoja jedra na krilima hrabrih branitelja! Omogućili su slobodu, za njih ali i za buduće generacije! Spriječili su trganje naše Hrvatske , djelić po djelić kao što vuk gladan trga svoju žrtvu! Cijela je moja domovina, cijela konačno!

Napokon sloboda! Sokol je raširenih krila mogao letjeti od Slavonije do Dubrovnika! Od Istre preko Zagorja, Međimurja, Posavine, preko brda i dolina! Slobodan! Slobodan. Bezbrižan.

Trebamo li se sramiti Oluje? Trebamo li zaboraviti ratne rane i poniženje Vukovaraca, Saborčana? Ponosno uzdignute glave slavimo najveću pobjedu, ostvarenu slobodu i snove koji su postali stvarnost!

Oluja, naša, jedna jedina, ponosita, neopisiva."