Božićni blagdani na ratištu 1991. godine
Zima je, Božić ’91. Dobili smo informacije da naša strana priprema napad iz svih smjerova, kako bi odbacili neprijatelja što dalje od linije koju su oni zauzeli te da se zaustavi razaranje Karlovca, pošto je prva linija bila udaljena svega dva kilometra od centra. Stanovništvo grada bilo je svakodnevno ugroženo i nesigurno. Uzbune zračne i opće opasnosti su tada kontinuirano trajale, a za to vrijeme škole, vrtići i ostale institucije nisu mogle funkcionirati. Građani su bili po skloništima i podrumima, a mnogi su morali i raditi bez obzira na opasnost.
Moja postrojba je dobila popunu tenkova i oklopnih transportera te dovoljno municije. Jedna naša satnija krenula je po lijevoj obali Kupe u već razrušena sela, dok je druga satnija ostala na desnoj obali. Kopali su se tenkovski rovovi radi lakšeg prilaženja i djelovanja. Dobili smo zadatak da moja posada krene u selo neposredno uz rijeku Kupu, a preko rijeke, zračne daljine 1000 m nalazila se vojarna sa jednom velikom zgradom. Iz te zgrade su djelovali njihovi snajperisti po selu i po našim položajima, gađali sa PAM-om i rasprskavajućim streljivom po cesti kada bi bilo tko od mještana prolazio onuda. Nije ih se moglo točno locirati jer ispred zgrade su bili visoki borovi od kojih se ništa nije vidjelo. Naš cilj je bio tući ih sa leđa po njihovim položajima i otjerati iz zgrade, a granatama uništiti borove da bi položaji HV-a sa druge strane imali bolji pregled.
Tamo su bila i dva naša tenka kojima smo cijelo vrijeme uspostavljali vezu i dogovarali napad. Ukopavamo se u rov koji nije bio klasične dubine, već je bio samo metar i pol, sa prednjim grudobranom jer bi se zbog močvarnog tla natopio vodom, a i Kupa je bila u to vrijeme jako visoka. Prije nego smo počeli djelovati dobro smo se kamuflirali sa kukuruzom, tako da smo bili skoro neprimjetni. Sve je bilo spremno i čekali smo na vezi naredbu za djelovanje. U tenku se inače slabo čuje što se vani dešava, a od buke motora još i manje. Čuju se samo duboke detonacije. Osjećaš se kao u grobu, odsječen od svijeta. Ispalili smo prvu granatu i uspješno pogodili neprijateljski bunker ispred zgrade…(javljaju nam na vezi). Uslijedila je sljedeća granata i opet uspješan pogodak… Kažu da su borove grane puno rjeđe i još kad se dim raziđe bit će preglednije. Nizali smo pogotke, a zapovjednik tenka nas obavještavao o situaciji na terenu. Osjećaji straha, uzbuđenja, hrabrosti… Sve u jednom trenu, neopisiv osjećaj koji mi se vraća dok ovo pišem…
U trenutku našeg, već tko zna kojeg ispaljenja, počelo je ispred nas nešto gorjeti na tenku. Nije se baš dobro vidjelo iznutra pa sam morao izaći van da pogledam. Kad ono, zapalila se kukuruza od naše paljbe. Sva ostala kamuflaža se razbacala po polju. Po pravcu pucanja vrhovi već sasušene kukuruze lagano su gorili i ostavljali vidan trag. ” Ako nas sada primijete, nećemo se izvući…” Sva sreća pa nisu. Ništa… treba to što prije pogasiti i ponovno sve zamaskirati, jer su i avioni kružili i raketirali naše položaje…
Pucali smo čitav dan iz tog istog rova, mada je pravilo da nakon svake ispaljene granate mijenjaš položaj. Pošto nam je to bio jedini “sigurni” rov odlučili smo da tako i ostane. Padale su minobacačke granate dosta blizu, ali na svu sreću nisu nas našle. Tek kad smo izašli iz tenka vidjeli smo rupe po polju u blizini rova. Bili smo poprilično umorni nakon ispaljena tri borbena kompleta, a najviše se umorio poslužioc, koji je sve te granate ručno ubacivao u top i izbacivao čahure izvan tenka. Pucali bi mi još, ali nam naši iz zapovjedništva nisu dozvolili… Dobro smo ih tada potprašili, da su već počeli bježati i napuštati položaje. Naši su već stigli do ulazne kapije, ali mudraci su tražili primirje tako da smo se vratili opet na početak. U toj akciji dosta branitelja je stradalo. Oko 15 poginulih i 30 ranjenih, računajući cijelu liniju. Jedan moj suborac je lakše ranjen u kući, kada je granata pala i krhotine cigle ga ozlijedile po glavi.
Nakon par dana zatišja krenuli smo u dogovoru sa još dvije posade tenka i interventnim vodom u još jedan pokušaj robijanja neprijateljskih položaja. Ovaj put smo morali na drugi položaj koji je bio udaljen od starog kilometar i pol nizvodno uz rijeku Kupu. Teren je bio mokar i močvaran nakon poplava, a kad se rijeka povukla na nekim mjestima su ostala jezerca i lokve tako da smo morali dobro paziti da negdje ne bi zaglibili u blatu. Došli smo do jednog kanala koji je bio pun vode i izašli iz tenka da ga pregledamo. Bio je dosta širok i dubok tako da nismo mogli tuda prijeći već smo krenuli dalje iako nismo baš poznavali taj dio terena.Uočili su nas i započeli paljbu sa jednog brda bestrzajcem. Raketa je pala 5 m ispred tenka. Povukao sam se unazad znajući da sad slijedi njihova korekcija i točan pogodak. Prevezli smo se iza jedne kuće tako da nas ne vide, malo pričekali pa ispalili dvije granate samo da ih razljutimo. Zbog problema sa komunikacijskim vezama sa našim zapovjedništvom i ova akcija je morala biti prekinuta. Bili smo primorani ostati u zaklonu i čekati noć da bi mogli na novi položaj.
Baza nam je bila smještena u jednoj školi u kojoj je živjela jedna učiteljska obitelj (muž i žena sa sinom i kćerkom). Oni su inače predavali u toj školi gdje su i živjeli te donedavno držali nastavu. Učitelj Andrija je bio jako brižan čovjek. Svako jutro nam je znao prirediti doručak i skuhati kavu ili čaj. Uz sve obaveze i poslove koje su mu bile na nametnute jer su on i tada maloljetni sin bili pripadnici Narodne zaštite. Približavao se Božić. Badnjak je prolazio “mirno”, uz pokoju detonaciju granate i pokojeg rafala upućenog prema našim linijama. Učitelj Andrija nas je obavijestio da predvečer dolazi velečasni održati polnoćku za mještane koji su ovdje ostali i za nas branitelje. Pozvali smo i ostale suborce, iz drugih jedinica da nam se pridruže.
Misa je bila ranije, zbog situacije i obaveza velečasnog pa smo se uputili do jedne male lijepe crkvice pored groblja, pedesetak metara od škole. Sakupilo nas se dvadesetak branitelja koji su mogli ići na misu. Bio je mrak… bez struje, ali gorile su svijeće, a preko zamućenih prozora uočavali su se bljeskovi i čule se detonacije. Stvarno stravično. Da je u tom momentu doletjela granata u crkvu bio bi to pravi masakr. Bilo me je strah, moram priznati, jače nego kad sam u tenku. Pogledavali smo se i šaptali da ne kvarimo misu: “Hoćemo bježat van, padaju sve bliže?!” Međutim, kako se velečasni hrabro držao i molio bez straha tako je i nama strah nestao. Pomiješali su mi se osjećaji straha, prezira, tuge… Razmišljao sam o svojima. Mada sam znao da su na relativno sigurnijem mjestu nego ja, brinuo sam za njih i falili su mi. Zapitao sam se zašto sam ovdje i zašto nismo zajedno na polnoćki kao sav normalan svijet. Kad će to sve završiti. Znao sam da nisam sam i da su moji suborci sa mnom te da je najvažnije u ovom trenutku da se držimo zajedno i otjeramo neprijatelja iz naše domovine… Nakon mise, velečasni nam je podijelio krunice i rekao nam: “Molite danomice krunicu! Bog će molitelje dovesti do pobjede…”
Božićno jutro bilo je nemirno i vatreno. S druge strane Kupe primijetili smo pregrupiranje i pokrete neprijateljskih tenkova. Dva tenka M-84 redom su gađala svaku kuću uz Kupu. Sve mi je bilo jasno… To je osveta i revanš za ono od prije tri dana kad smo ih naprašili. Bili smo vani i mijenjali akumulatore kad je započela kanonada. Sva sreća da nismo ostali u školi. Ali učitelj i njegovi su unutra! Treba im javiti da se sklone… I zabljesnulo je, uz veliki prasak, a veliki oblak crvene prašine prekrio je školu. Ajme, koji osjećaj. “Jesu li živi”? – netko je povikao. Zatrčali smo se unutra. Noge su mi klecale…
Ulazna vrata su izletjela zajedno sa štokom, a u prostoriju se nije moglo ući od prašine i dima. Zvali smo ih: “Jeste živi”? Andrija se javio iz prašine: “Jesmo! Ajde dođite!” Ušli smo u hodnik i ugledali ih sklupčane. Fala Bogu, svi su bili na broju, živi i zdravi, samo malo ugruvani od detonacije i prašnjavi. Neposredno prije udara spustili su se u mali podrum, u kojemu smo inače nas četvorica spavali. Stvari su nam ostale u razrušenom dijelu i od njih nije ništa ostalo. Nije ni važno za robu, glavno da je glava ostala svima na ramenima. Često sam se znao zapitati, nakon takvih proživljenih trenutaka, da li se to zove sreća ili se ipak radi o nečem drugom. Da li je to Božji red ili Božji dar… Jer danas, taj isti Andrija, koji je preživio tenkovsku granatu u svom stanu, leži teško bolestan i nepokretan u krevetu nakon moždanog udara. Božji red, dar ili nešto drugo…
Izvor: Dnevnik branitelja
