Branio Vukovar, dao život za Hrvatsku, a kćer i žena mu žive u vlažnoj rupi; hoće ih izbaciti NA ULICU?!
”U suzama je kćer dolazila iz škole. Druga djeca su je zadirkivala jer je nosila jeftine tenisice, a ne marke kao oni. U školu u Gundulićevu idu, znate, uglavnom djeca bogatih. Pogledajte naše zidove i podove! Svaki dan stružem gljivice, no uzalud. Vlaga je nesnosna, smrzavamo se. Uz to, bojim se da će nas izbaciti na cestu, kao što su zaprijetili. Za ovu sobu i hodnik, Državnim nekretninama mjesečno plaćam 528 kuna. Svejedno nas hoće istjerati. Traže da platimo iznose najamnina koje nisam plaćala nakon muževe smrti, jer nisam imala otkud. Hoće da platim i 80.000 kuna zateznih kamata!”, ogorčena je udovica četiri puta ranjavanog hrvatskog branitelja, koja zajedno s kćeri živi u posve nehumanim uvjetima, u strogom centru Zagreba, donosi portal Promise
Foto: Damir Kramarić/Promise
-Ovo vam je naša ‘Esplanada’ – tim riječima dočekala me B. K. (podaci poznati uredništvu) na vratima vlažne i mračne podrumske prostorije u kojoj već godinama živi zajedno s kćerkom.
Prava ‘Esplanada‘, najprestižniji zagrebački hotel, odmah je preko ceste. Otuda i gorko ironična opaska naše domaćice – nevjenčane udovice četiri puta ranjavanog hrvatskog branitelja, ratnog vojnog invalida, čovjeka koji je branio Vukovar, Vinkovce, Dubrovnik…, koji je bio u zatočeništvu u srbijanskom logoru, a koji je prije devet godina preminuo od, kako tvrdi njegova žena, posljedica ranjavanja.
”Umro je našoj kćeri na rukama. Na ovom krevetu dala mu je zadnji zalogaj banane i tabletu protiv bolova. Pogledao je gore i izdahnuo. Kćer je imala 11 godina i to je za nju bila strašna trauma. Devetnaest mjeseci prije toga, preminuo joj je i brat – suprugov sin iz prvog braka, a nakon tatine smrti potpuno se slomila. Oca je obožavala. Bio je prekrasan, predobar čovjek. On nikada, pa ni u šali, nije zagalamio na nju. Niste ga mogli čuti čak ni zadnjih dana, kada ga je jako boljelo i kada je u tišini trpio. Nakon što je svjedočila njegovoj smrti, prestala je trenirati taekwondo, omiljeni sport na koji ju je tata upisao. Jedan dan otišla je na groblje i ciknula: ‘Tata, oprosti, ne mogu više!’ Odlazila je psihijatru i školovala se po posebnom programu, no i dalje pati”, zaplakala je nakratko pedesetdvogodišnja žena.
‘Dao život za suverenost, a kćer mu ovako živi!’
No, brzo je obrisala suze. Tugu si, kaže, ne može priuštiti jer se zbog svoje jedinice mora nastaviti boriti. A bori se poput lavice već devet godina, od dana kada ih je napustio njihov Branko.
”Dao je život za suverenost Hrvatske, a kćer mu ovako živi! Pogledajte zidove i podove. Svaki dan stružem gljivice. Uzalud. Vlaga je nesnosna i bojim se da će se razboljeti. A bojim se i da će nas i iz ove derutne prostorije izbaciti na ulicu, kao što su zaprijetili. Za ovu vlažnu, u potresu i poplavi uništenu sobu i hodnik, Državnim nekretninama mjesečno redovito plaćam 528 kuna najamnine. Svejedno nas hoće istjerati van. Traže da platimo dug, odnosno iznose najamnina koje nisam plaćala četiri godine nakon muževe smrti, jer nisam imala otkud. Traže da platim i 80.000 kuna zateznih kamata!”, pokazuje sudske pozive, dopise, liječničke nalaze, rješenje o 100 postotnoj invalidnosti preminulog supruga (kasnije su revizijom HRVI i tu invalidninu smanjili), službene zabilješke o njegovom ranjavanju, ozljeđivanju, zatočeništvu u logoru…
”Otkud nama 80.000 kuna? I kako je dug od dvadesetak tisuća mogao prikupiti tolike kamate? Za boravak u ovoj vlažnoj i mračnoj prostoriji trebala bih platiti dodatnih sto tisuća kuna? I tek onda će, možda, razmotriti našu molbu da nam daju zamjenski stan?!”, krenula je bujica riječi iz ogorčene žene.
Gladovala da joj može kupiti hlače
Nije bilo lako slušati njezinu priču, a još je teže pisati o jadu, muci i nepravdi te o teškim životnim udarcima koje je primala i još uvijek prima…
”U suzama je kćer dolazila iz škole jer su je druga djeca zadirkivala. Rugali su se jer je nosila jeftine tenisice s placa, a ne poznate marke kao oni. U osnovnu školu u Gundulićevoj idu, znate, mnoga djeca bogatih. Nakon muževe smrti, moja kćer je bila izolirana. Eh, dok joj je tata bio živ, i ona je imala i za hlače i za tenisice… Kasnije sam bila više gladna, nego sita, samo da bih joj mogla dati pedeset kuna za hlače, ili da nešto pojede…”, reče ona.
Kazala je da je radila kao čistačica u gornjogradskoj gimnaziji, sve dok nije pala s prvog kata i teško ozlijedila kralježnicu. Od tada je u invalidskoj mirovini. Nakon ovrhe, ostane joj 1420 kuna, a od toga, kako tvrdi, mora platiti stanarinu i režije koje zajedno iznose oko 1100 kuna. Njezina kćer, nakon smrti oca – hrvatskog ratnog vojnog invalida, dobiva 3720 kuna obiteljske mirovine, no od toga, kaže, plaćaju mjesečno 3500 kuna kredita.
Obnavljali kućicu, nakon suprugove smrti ostali bez novca
”Rata stambenog kredita, kojeg je moj pokojni suprug dobio od Ministarstva branitelja, iznosi 1000 kuna, no svaki mjesec plaćamo i 1500 kuna kredita za koji je muž bio sudužnik prijatelju, koji se našao u obiteljskim problemima. Taj prijatelj je svoj dio plaćao dok je Branko bio živ. Nakon njegove smrti više se ne javlja pa sve plaćamo same. Imamo još jedan kredit na osnovu kojega nam sjedaju ovrhe. Rata je 1000 kuna mjesečno. Muž je, naime, od kredita kojeg je odobrilo Ministarstvo kupio na prvi pogled prekrasnu kućicu u Šćitarjevu. Kasnije se ispostavilo da je ta kuća bila prefarbana i zakamuflirana, samo da bi ju mogli prodati. Ubrzo je počela propadati pa je i u nju valjalo uložiti”, priča turobno.
Dok je njen Branko bio živ, krenuo je, kaže, obnavljati tu kućicu, ali nakon njegove smrti više nisu imali novca pa se krov urušio te je kuća, kako tvrdi, i dalje neuseljiva.
”Zajam za tu kuću već godinama plaćamo i za četrnaest mjeseci sve kredite bi trebali otplatiti. Nakon toga, kćer i ja bismo mogle ponovno ulagati u tu kućicu te napokon tamo i preseliti. Lokalni župnik je pronašao donatore koji će nam popraviti krov pa ostaje još izolirati struju, urediti kupaonu… Ali, i dalje živim u velikom strahu jer se bojim se da će nas Državne nekretnine prije toga izbaciti iz ovog vlažnog stana”, tumači B. K.
Od muke, straha i iscrpljenosti pala u trgovini
Napominje da su je ljetos zvali na razgovor u vezi s njihovim dugovanjem, nakon čega je ona, kako tvrdi, od muke, straha i iscrpljenosti pala u trgovini Spar te razbila glavu.
”Mislila sam da će dijete, ne daj Bože, i bez mene ostati. Ipak sam se izvukla. Kada god sam pokleknula, rekla sam sama sebi: ‘ne smiješ pasti u depresiju, jer moraš dijete prehraniti!’ To je moje dijete, moje najveće bogatstvo. I kada sam kralježnicu ozlijedila, nisam odustajala. Čistim povremeno stubišta i tako zaradim koju kunu da bi preživjeli”, pričala je žustro dok smo sjedili u vlažnoj i hladnoj prostoriji, u polumraku podruma u strogom centru grada.
Upalila je nekakvu lampu da mi pokaže urušenu kupaonu, bojler koji je stradao u potresu, improvizirani, na stepenicama dograđeni WC i prastare prozore kroz koje je, za vrijeme lanjskog nevremena, prodirala bujica. Za samo 15 minuta, u sobi je, veli, bilo 60 centimetara vode.
”U ovom loncu grijem vodu, da se dijete opere jer je kupaona uništena. Grijanje ne palim, jer nemam čime platiti. Deset minuta prije nego će se kćer vratiti s prakse ili iz škole, upalim električnu grijalicu da joj ne bude toliko hladno”.
Na pitanje je li tražila pomoć Centra za socijalnu skrb, odgovara da je ranije izbjegavala Centar, u strahu da joj ne oduzmu dijete(?!).
Sada joj, kaže, pomaže Caritas povremenim isplatama jednokratne pomoći te paketima hrane, a nekoliko puta pomoć su dobili i od Ministarstva branitelja.
Ministar Medved im pomogao
”Išla sam u Ministarstvo i dragi Bog mi je poslao gospodina Medveda. Razgovarala sam s njim i on nam je pomogao da se kćer upiše u školu za redovnog kuhara. Ranije je, zbog papira koje su napisali liječnici, mogla pohađati samo školu za pomoćnog kuhara i slastičara, a između tih dviju kvalifikacija velika je i bitna razlika”, tumači moja sugovornica.
Iz najlonskih omota vadi vlagom smežurane dokumente iz kojih razabirem da je Ministarstvo branitelja slalo dopise Državnim nekretninama d.o.o., u kojima ih mole da pomognu udovici hrvatskog ratnog vojnog invalida, odnosno da se, ako je moguće, odreknu zateznih kamata koje su majci i kćeri poput omče pritegnute oko vrata.
Čitam i nalaze psihijatra Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež, gdje piše da je djevojčica imala traume zbog zadirkivanja druge djece. Navode i da je zbog toga intervenirala škola…
”Dok nam Ministarstvo i Caritas pomažu, ovi u Državnim nekretninama nas doslovce ubijaju! Možete li nam vi pomoći?”, pita B. K. i gleda u mene.
Nova kiša natopila zidove, smrzle se na minus tri
Objašnjavam da mogu samo poslati upite, napisati tekst te se nadati da će objava potaknuti nekoga da im pomogne…
Dok se pozdravljamo, primjećujemo da vani lijeva kao iz kabla.
”Ne daj Bože jače kiše, bojim se da ćemo opet imati poplavu”, kazala je nespokojno na rastanku.
Cijeli taj dan kiša nije prestajala. Par dana kasnije nazvao sam i pitao: ‘je li opet procurilo?’
”Nažalost, jest. Svi zidovi su natopljeni i popucali. A kako tek puše kroz njih! Smrzavamo se. Sto radijatora ne bi nas moglo zagrijati”, kazala je udovica hrvatskog branitelja i ratnog vojnog invalida, koja zajedno s kćeri živi u posve nehumanim uvjetima.
Čuli smo se u srijedu 8. prosinca, kada je temperatura u Zagrebu u ranojutarnjim satima pala na minus tri! Dan kasnije padao je i snijeg. A prava zima tek dolazi.
