DVIJE GODINE NAKON RATA

Poznato je kako u jeku vukovarskog rata JNA nije štedjela ni ljude ni municiju, a sve kako bi zauzela grad koji je pod teretom okupacije i granatiranja dahtao puna tri mjeseca. Moćna armija tih je dana iz dana u dan Vukovar pretvarala u grad ruševina, a napadi iz svih smjerova nisu jenjavali sve dok u javnost nisu pristigli apokaliptični prizori grada kojeg više nema, koji je pretvoren u neprepoznatljivo zgarište.

Ipak, za ratne zločine nad civilima i braniteljama toga grada, većinom su odgovorne paravojne srbijanske jedinice koje su, naočigled JNA, kao hijene navalile na ostatke grada, ali i na ljude koje su nemilice ubijali.

Šešeljevci, Beli orlovi, rezervisti i srpski dragovoljci svoje su redove popunjavali uglavnom beznadežnim slučajevima zadojenim velikosrpskom ideologijom i to po uzoru na vođu četničkog pokreta Dragoljuba Dražu Mihailovića. Srpski dragovoljci koji su pustošili sablasni grad nikada nisu skrivali da se vode za ideologijom “čiča Draže”, a to se najbolje moglo vidjeti po njihovim uniformama okićenim kokardama, šubarama i velikim bradama koje su tipične za pripadnike četničkih postrojbi.

Vojislav StaČiča Dražin spomenik na ulasku u Vukovar

Njihov ulazak u sravnjeni Vukovar bio je popraćen pjesmama koje veličaju Mihailovića, no bila je to samo uvertira koja će dovesti do tragičnog pokolja nevinih ljudi po podrumima i ulicama, a svoj krvavi pir srpski dragovoljci okončavaju na Ovčari gdje u potpunosti odbijaju JNA, te sudbinu zarobljenih ranjenika iz bolnice najvećim dijelom uzimaju u svoje ruke. Na tom mjestu u jednoj je noći usmrćeno preko 250 Hrvata…

Zanimljivo je da niti godinu dana nakon strahovitih zločina među tadašnjim stanovnicima Vukovara koje je gotovo sto postotno činilo srpsko stanovništvo, nije došlo do kajanja niti “triježnjenja” bilo koje vrste. Dapače, 1992. godine na ulaz u potpuno razrušeni Vukovar, Srbi podižu spomenik četničkom idolu Draži Mihailoviću. Ovaj spomenik poznat je i kao prvi spomenik podignut najpoznatijem četničkom zločincu nakon njegova pogubljenja 1946. godine, a napravljen je u Beogradu. Ne zna se čija je ideja da ga se postavi baš u Vukovaru, ali je 1997. godine (dvije godine nakon rata i godinu prije mirne reintegracije) vraćen u Beograd da bi konačno završio u Brčkom.

Vojislav Stanimirović neosporno je bio gradonačelnik u vrijeme realiziranja ideje da se 1992. godine na ulaz u grad koji se još nije osušio od krvi, postavi spomenik Draži Mihajloviću. “To sa mnom nema nikakve veze”, rekao je Stanimirović koji je 1993. godine, dok je bio direktor vukovarske bolnice, nakon smjene radikala Vukičevića s mjesta gradonačelnika, tri mjeseca volonterski obnašao dužnost predsjednika vukovarske Skupštine općine. “Bio je to rezultat dogovora, da se popuni praznina do izbora novoga gradonačelnika”, pravdao se tada medijima Vojislav Stanimirović.

Skandaloznom odlukom do neuništivosti četničkog vođe

Bilo kako bilo, spomenik je samo godinu dana prije povratka Hrvata u Podunavlje vraćen u Beograd, a onda i poslan u Brčko. No, u međuvremenu dogodila se presedanska odluka Višeg suda u Beogradu koji je 2015. godine usvojio zahtjev za rehabilitacijom vođe četničkog pokreta u Drugom svjetskom ratu Draže Mihailovića, poništio presudu suda FNRJ kojom je Mihailović u srpnju 1946. godine osuđen na smrt i vratio mu građanska prava. Odluka je od toga trenutka bila konačna, a zagovornici njegove ideje svake godine u velikim kolonama neometano obilježavaju osnutak četničkog pokreta.

Tako je 2021. godine poput bombe odjeknula vijest da i Bijeljina dobiva Mihailovićevu bistu i to na trgu koji je također nazvan po njemu. Odluka da se baš u ovom gradu širi idolopoklonstvo jednom od najvećih ratnih zločinaca iz 2. svjetskog rata, skandal je podigla na još veću razinu jer je upravo Bijeljina tijekom rata 90.-tih bila mjesto najtežih ratnih zločina srpskih parapostrojbi nad bošnjačkim civilima. Etničko čišćenje Bijeljine tada je pretvodio Željko Ražnatović Arkan, a slike masakra koje je ovijekoviječio poznati fotograf Ron Haviv sablaznile su svijet.