Dalić prelomio, više nema niti jedne dvojbe oko sastava

Otkako je hrvatska nogometna reprezentacija u natjecateljskom drilu, pozicija desnog krila bila je stvar prinudnih rješenja. Pomalo je čudno da se u hrvatskom nogometu kroz 30tak godina nije etabliralo jasnije odnosno klasično rješenje za broj sedam. Zašto je to tako sve do danas, kada pred start na Mundijalu u Kataru, izbornik Zlatko Dalić važe između 2-3 izbora za nominalno desno krilo, iako je u pitanju više taktička prekvalifikacija igrača srednjeg reda?

U 1990-tim godina Vatrenih, pod vodstvom Miroslava Blaževića, igralo se u sustavu 352. Što znači da nije bilo klasičnog krila, nego dva bočna igrača. Lijevo je ordinirao Jarni, desno Jurčević pa Stanić. Jarni je bio po svim pokazateljima moćan bočni igrač, jer je uz brzinu imao sjajnu ljevicu, vrsnu tehniku i visoku razinu izdržljivosti. Zato je podjednako dobro mogao igrati lijevog beka, lijevog bočnog i (djelomice) lijevo krilo. Na desnoj strani su rješenja bila "naturalizirana". Jurčević jest bio dio karijere desno krilni napadač, ali bilo je to u jednoj drugoj zbilji nogometa. U reprezentaciji je bio solidan među prinudnim rješenjima, kao što je kasnije stigao Stanić, fizički moćan da pokrije desnu stranu. No, Stanić je prije svega bio napadač, centarfor, pa je i njemu taj bok bio prilagođeno rješenje...

Kasnije je Hrvatska i kod drugih izbornika uglavnom kemijala, igrajući sa 4 ili 3 (kod Z.Kranjčara), te je dobar dio 2000tih funkcionirao Darijo Srna. Igao je i bočnog u tri, i beka u četiri, a ponekad po potrebi i desno krilo. Njegova polivalentnost je omogućila da to solidno izgleda u svim opcijama, ali je značaj desnog boka općenito bio pod utjecajem taktičkih izbora trenera. U Bilićevoj eri, sa 442, bio je to desni bočni vezni, pa su se tu, osim Srne, znali redati i Rakitić, N.Kranjčar, ponekad i neki drugi prilagođeni napadač ili veznjak...

U Rusiji je Zlatko Dalić imao dva krilna rješenja u 4231. To su bili Perišić lijevo i Rebić desno. Povremeno bi mijenjali strane, jer se Rebić, iako dešnjak, uglavnom u klubu snalazi najbolje na lijevom krilu. Kao i u Rusiji tako i na EURU Dalić je uz ta dva igrača koristio povremeno Brekala (lijevo, a Perišić desno), pa Kramarića, Vlašića...

Je li HNL toliko ne-razvojan da ne može izbaciti na površinu niti jedno klasično desno krilo?

Krenemo li od temelja, a to je da krilne igrače definiraju hitrina, dribling i centaršut, a nije presudna fizička nadmoć, teško se oteti uvjerenju kako u bazi talenta koju imamo, ne uspijevamo razviti klasična krila. Ima Hrvatska dovoljno talentiranih za dribling, tehnički kvalitetan centaršut a i na planu hitrine nismo baš (više) toliko deficitarni. No, ako reprezentacija ima deficit krila znači da negdje nešto na planu kvalitete razvoja bočnih igrača struka griješi. Da li je to posljedica činjenice da nedostaju klasični centarforovi, pa se ne igra na kartu centaršuta? Da li je to taktički izbor pa krila nisu prioritet? Ili je u pitanju formacijski zatvorenija varijanta te izbor napadača za kontru (dvije špice). Dalo bi se tu puno toga analizirati. Ovog trenutka u HNL-u, primjerice, imamo tek nekoliko klasičnih krilnih igrača koji igraju.

U Dinamu je to, primjerice, Špikić, a kod Istre 1961 je Lisica. U Varaždinu je Šego nominalno za oba krila. U Osijeku je Gržan, koji sada djeluje kao bek. Kod ostalih klubova uglavnom su izbori stranci ili tzv.prinudna rješenja iz kruga veznih i napadača...

Zlatko Dalić je pokušao deficit desnog krila riješiti sa Josipom Brekalom. On je dešnjak, ima hitrinu, dobar dribling i centaršut. Zašto ne iskorači kao sedmica, gdje je mogao najlakše etablirati sebe kao prvi izbor? Problem je voljni momenat i posljedično preferencija igranja na lijevom krilu. Tamo su ga od omladinskih kategorija situirali, jer je, kao i svaki "kontra-gard" igrač djelovao dobro u prodoru u sredinu te šutu (ili završnom pasu), a uz to je solidno prodirao do linije i centrirao.

Zanimljivo je da i Ivan Perišić, kao i Mislav Oršić, Ante Rebić, Brekalo nisu ljevaci. Perišić je tehnički vrlo dobar sa obje noge, Rebić je dešnjak. Zašto je stvorena fama da u startu svi ti igrači ne mogu biti dobri desno, samo zato jer se "glavom" ne osjećaju isto kao i na "svojoj" ljevoj strani? Jedan od uzroka može biti trenerski stav, po kojem ti igrači iz nekog razloga (prodor u sredinu, šut sa distance) djeluju opasnije na kontra strani, a onda je i taktički izbor tome prilagođen. Pa recimo većina izbornika Hrvatske, definira jače lijevo krilo, a desno "krpa" sa nekim tehnički potkovanim napadačem (recimo Kramarić) ili ofenzivnim veznim koji će pomagati sredini (Rakitić, N.Kranjčar, Vlašić, Pašalić...) te će dati doprinos prema naprijed kroz pas ili centaršut, možda šut...

Tehnički gledano nema takvog limita po kojem navedena lijeva Vatrena krila ne bi mogli kvalitetno djelovati desno. Ivan Perišić se dugo opirao da bude lijevi bočni u tri, čak je napustio Inter i otišao u Bayern zbog tog razloga. No, kad je vidio da mora to igrati ako želi igrati, u Interu je prihvatio tu poziciju, i gle čuda, postao jedan od najboljih u Europi. I to kod trenera kod kojeg nije htio igrati tu poziciju, i kod kojeg je sada otišao u drugu zemlju i klub.

Igračima nekad ne bi trebalo ostavljati opciju da biraju ono što oni misle da je najbolje za njih. Često su to izbori temeljeni "zonom konfora", a ne logičkim taktičkim pristupima. Pogotovo to ne bi smjelo biti luksuz u domaćem nogometu, najmanje u omladinskim kategorijama, a najviše u seniorima. No, dobro, za Katar je teško sada lomiti te odnose.

Protiv Maroka Dalić će, 99% sigurno, uz Kramarića na lutajućoj devetki, postaviti lijevo Perišića, a desno Vlašića. Zašto Vlašića, ako je Kramarić sličnog stasa pa Hrvatska neće imati u špici korpulentnijeg napadača i potencijal skoka?

Uvjerljiv je dojam da je Vlašić u boljoj formi od Pašalića, ali ne samo to. Čini se da je Dalić prelomio da se fizički vrlo snažnim i hitrim Marokancima mudrije suprotstaviti kvalitetom posjeda lopte (tri klasična i jedan ofenzivni vezni) i prevlašću u sredini, gdje su oni "tanji". Uz to Hrvatska nije baš jaka u ofenzivnom skoku, pa je opcija agilnijih i motoričnijih igrača (Kramarić, Vlašić, uz prodornijeg Perišića) u napadačkoj fazi valjda prihvatljivija...