Darko Daran Bašić: Magarac u BiH, magarac iz BiH!
U Njemačkoj se lani pojavila autobiografska knjiga bivšega visokog predstavnika u BiH, koji se zove Christian Schwarz-Schilling. Knjiga nosi naslov: Der verspielte Frieden in Bosnien. Europas Versagen auf dem Balkan. Herder. Freiburg, 2020. Naslov bi na hrvatskomu glasio: „Prokockani mir u Bosni. Europsko zatajenje (ili: zatajenja, a može se prevesti i kao: Europski neuspjeh] na Balkanu.“
Christian Schwarz-Schilling rođen je 1930. u Innsbrucku, u Austriji. Bivši je njemački političar, i to član „demokršćanskog“ CDU-a (Kršćansko-demokratske unije) od godine 1960. Od 1982. do 1992. bio je njemački savezni ministar pošta i komunikacija. Od 2006. do 2007. (ukupno 17 mjeseci) vršio je dužnost Visokog predstavnika za BiH. Njegov mandat pamti se po neuspjelom pokušajem prihvaćanja paketa ustavnih reformi. Taj pokušaj poznatiji je kao „Travanjski paket“. A upravo na taj (odbačeni) paket sada se opet poziva šef SDA-e Bakir Izetbegović kako bi ga suprotstavio hrvatskim zahtjevima za ostvarenjem jednakopravnosti i srpskim zahtjevima da se ne dira u njihova dosadašnja ustavna prava.
Christian Schwarz-Schilling jedan je od mnoštva visokih povjerenika i drugih predstavnika međunarodne zajednice koji nikada nije razumio odnosno nije htio razumjeti stvarni položaj i stvarne probleme koje hrvatski narod kao cjelina i Hrvati kao njegovi pripadnici imaju u „svojoj“ državi BiH. Jedan je od onih koji su, kako ih god baciš, držali stranu muslimanima-Bošnjacima i politikama koje su polazile od tobožnje povijesne krivnje Hrvata, Herceg-Bosne i Hrvatske. Takva predrasuda vodila je i Schwarza-Schilinga i Paddyja Ashdowna i Wolfganga Petritscha i sve takve i navodila ih da počine teške grijehe, to jest nepravde, u onomu što su zlo činili i u onomu što su propuštali dobro učiniti.
No dobro, očekivalo bi se da je čovjek, k tomu valjda i kršćanin ili koje druge vjere vjernik, kako se bliži prelasku u vječni život, gdje ga čeka pravedni i sveznajući Sudac, možda u međuvremenu ponešto i shvatio od onoga što nije shvatio prije. Na žalost, to se u ovoj knjizi ne može otkriti.
Nije u knjizi ni u djelovanju tog važnog njemačkog političara sve crno niti je sve loše. Pozitivno je to da je razmjerno objektivno vidio, razumio i drugima tumačio povijest bivše Jugoslavije u doba raspada i u doba srbijansko-jugoslavenske agresije na Hrvatsku te u prvom razdoblju iste te agresije na Bosnu i Hercegovinu. No kako su se sukobi u BiH zahuktavali i komplicirali, tako je i Schwarz-Schilling postajao sve jednostraniji, vidici su mu postajali sve skučeniji, a pristrano navijanje za bošnjačko-unitarnu Bosnu i Hercegovinu sve otvorenije i sve bezobzirnije.
Pozitivnom je ostala i njegova pozitivna ocjena Oluje u Hrvatskoj i oslobodilačkih vojnih akcija koje su zatim slijedile u BiH, premda hrvatske zasluge za sve to uvelike oduzima Hrvatima i Tuđmanovoj Hrvatskoj, a nerazmjerno ih pripisuje drugima, napadajući Europu što je htjela spriječiti Oluju, a hvaleći SAD, koji je te akcije dopustio i u neku ruku omogućio.
Pa ipak, okamenjen u svojim predrasudama i prijašnjim ocjenama i stajalištima, autor u knjizi ponavlja i utvrđuje prijašnje zablude kada je riječ o unutarnjim odnosima u BiH i prije i poslije Daytonskog sporazuma. On ide i dotle da se ne miri ni sa samim Daytonskim sporazumom, s odredbom o konstitutivnosti triju naroda. Tko mu daje pravo ne priznavati međunarodne ugovore? U čije ime on to i danas tako čini?
Ostarjeli političar i dalje najveći problem u BIH vidi u trima „nacionalističkim strankama“. Ispada kao da tri naroda žele jedno, a stranke koje uporno biraju da žele nešto sasvim drugo od toga što žele oni koji te iste stranke biraju. To je tako velika neistina da nije moguće razumjeti kako tako pametan i iskusan političar i diplomat može vjerovati u tako veliku besmislicu. I drugima ju „prodavati“. Prodavati stranim političarima i javnosti takva „muda pod bubrege“.
Za njega je problem i sam Daytonski sporazum, za koji bi htio da bude dodano izmijenjen, praktički poništen, tako da se ukloni trojna konstitutivnost, u smjeru, naravno, stvaranja „građanske“ Bosne i Hercegovine.
Onako germanski s visoka, arogantno, on negativno ocjenjuje i djelovanje ne samo Srbije, nego i Hrvatske prema BIH. Žali što nijedan visoki povjerenik nije već davno suspendirao Milorada Dodika. Kao da nije svjestan kako bi to dovelo do novog ratnog požara. No nije njega briga za posljedice, njemu je stalo do ideološkog koncepta po kojemu narode treba gurati pod vodu, da se utope, kako bi po vodi mogli plivati „građani“. Vjerovali ili ne, ali takvi mozgovi u takav nesmisao iskreno vjeruju.
Ne smeta Schwarz-Schillingu praktički nijedna nepravda koja je dosad učinjena Hrvatima, od tenkovskog upada u Hercegovačku banku pa do mijenjanja izbornog zakona g. 2005. tako da većinski Bošnjaci mogu otad manjinskim Hrvatima izabrati člana Predsjedništva BiH. Što su već tri puta i učinili. Ne smeta mu ni nezakonita bošnjačka majorizacija u Travniku. Ništa mu ne smeta od onoga što na pravdi Boga trpe Hrvati, bili oni iz Hercegovi ili srednje Bosne, bili oni iz Bihaća, Tuzle ili Sarajeva.
Povrh toga, on negativno ocjenjuje i sadašnje hrvatske zahtjeve za izmjenama sadašnjega nepravednog izbornog zakona, koji poništava jednakopravnost i omogućuje izborno izigravanje političke volje Hrvata u BiH. Takve hrvatske zahtjeve njemački „demokrat“ proglašava „nacionalističkima“. Pritom se oglušuje i o samu presudu Ustavnog suda. Muči ga to što bi se normalizacijom izbornih pravila omogućilo „nacionalističkim“ Hercegovcima i HDZ-u zadržavanje pozicija i uspjeh na izborima tobože na štetu Hrvata u Bosni, koji, kao, nisu takvi nacionalisti, nego se, bunca on, žele emancipirati od „hercegovačkog“ HDZ-a.
Takve neistine, takvo lažno tumačenje onoga što praktički čitav (preostali) hrvatski narod u BiH za sebe želi, zaslužuje naš prijezir, jednako kao i što je prijezir zasluživala i presuda kojom je Slobodan Praljak, trenutak prije samoubojstva, bio osuđen kao ratni zločinac.
Schwarz-Schilling smatra očito sebe većim, pametnijim, kompetentnijim i pozvanijim i od hrvatskog naroda, i od drugih dvaju naroda u BiH, i od potpisnika Daytonskog sporazuma, i od Republike Hrvatske i od Ustavnog suda BiH i od Europskog parlamenta, koji je pozvao na provedbu presude Ustavnog suda i ostvarivanje jednakopravnosti i zdravih odnosa među narodima i svim građanima BiH.
Uzalud njemačkom političaru i diplomatu i boravak u BiH, i posjeti BiH, i razgovorima s tolikima drugima. Uzalud mu sve što je u ovih 30 godina naučio, saznao i mogao i spoznati o ovim našim ovdje stanjima i odnosima, pravdama i nepravdama. Kada netko ima tako tvrdokorne predrasude, kada hoće vidjeti samo ono što mu ide pod račun, a ne će vidjeti ništa što mu ne ide pod račun, kada drugima ustrajno želi nametnuti svoju volju ne poštujući njihovu (iako se sve skupa izravno dotiče njihove, a ne njegove kože), i kada takvim svojim „znanjima“ još jednom dezinformira, zavodi i tako djelomičnim, netočnim, lažnim, promašenim i nepravednim tvrdnjama truje njemačku i europsku javnost, jedino što možemo o njemu i njegovoj knjizi zaključiti bilo bi:
Magarac u Rim (BiH), magarac iz Rima (BiH)!
