Dogodilo se na današnji dan: Hrvatska vojska kvalitetno prikrila svoje položaje na Velebitu

U ožujku 1994. godine sve su oči bile uprte prema Zagrebu gdje se spremalo potpisivanje „Zagrebačkog sporazuma“. Sporazum je potpisan 30. ožujka čime je dogovoreno obostrano povlačenje teškog naoružanja i vojnika s bojišnice. Ipak samom potpisu prethodili su brojni pregovori, inicirani od predstavnika Mirovnih snaga UNPROFOR-a. Tako je UNPROFOR organizirao na današnji dan, 10. ožujka 1994. godine, let s časnicima za vezu i sa srpske i s hrvatske strane.

Major Zoran Lakić bio je predstavnik Srpske vojske Krajine koji je s predstavnicima Hrvatske vojske i UNPROFOR-a obavio let helikopterom pri čemu je pokušao locirati hrvatske obrambene položaje. O svojim zapažanjima sastavio je „Izvješće Komande 92. mtbr SVK“ upućeno Glavnom štabu SVK i Komandi 7. korpusa SVK, a koje je 1995. pronađeno u Kninu. Evo kako glasi:

„Dana 10. ožujka 1994. godine od strane GŠ SV RSK i Komande 7. korpusa, dobio sam zadatak da sa pukovnikom Woodom, oficirom UNPROFOR-a i zamj. gen. COOT-om i oficirom za vezu s hrvatske strane, izvršimo izviđanje na pravcu Zadar – Smoković – Zemunik Gornji – Kašić – Novigrad – Kruševo – M. Bobija (tt. 510), M. Alan, Crni Vrh (tt. 1097) – Visočica i u suprotnom pravcu južnim padinama Velebita do Svetog brda (tt. 1751), preko Novigrada u Zadar. Cilj izviđanja je bio da se za potrebe UN, a za potrebe pregovora o političkom rješenju krize u bivšoj SFRJ, tačno utvrdi linija razdvajanja između naših snaga i ustaša na napred navedenom dijelu fronta.“ 

S obzirom na to da srpski časnik za vezu nije uspio gotovo ništa važno zamijetiti, može se zaključiti da je hrvatska strana kvalitetno prikrila svoje položaje na Velebitu, istaknuo je povjesničar Tomislav Šulj u monografiji Planinske satnije Velebit.

„Od s. Smokovića pa do Novigradskog mora, uočio sam mnoge ustaške položaje, te VP artiljerije i tenkova. Podaci su uneseni u kartu obavještajnog organa 92. mtbr. Na djelu maršrute preko Velebita, uočio sam ustašku bazu između Svetog brda (tt. 1751) i V.423 Vršine (7 baraka – koliba). Na brdu Visočica (tt. 1616) ustaše nemaju ništa, niti vojske, niti nekih instalacija, nema prilaznog puta, a niti znakova da tu čovjek živi. Sjeverozapadno (oko 6 km) na brdu Paljež uočio sam stambeni objekat sa 4-5 antena na krovu. Na Tulove grede napravljen je prilazni put do vrha sa zapadne strane brda. Za ovo izviđanje ustaše su se dobro pripremile i maskirale svoje položaje. Na pravcu izviđanja nisam uočio niti jednog vojnika na njihovim položajima niti borbenog vozila.“

Nakon dugotrajnog leta, Lakić je Komandi 7. korpusa i Glavnom štabu SVK podnio prilično netočan zaključak o borbenim mogućnostima Hrvatske vojske: 

„Hrvatska strana trenutno na ovom djelu ratišta nije sposobna, a ni spremna na veće operacije i akcije.“  

Pokazalo se da je to potpuno netočna procjena operativnih mogućnosti hrvatskih snaga koje su u „Oluji“ pomele srpske snage s Velebita i spustile se u Gračac.