H. Hitrec: Kunocid, da, a gdje su društva za zaštitu životinja?
Studeni 2020. ide dalje
Osim covida koji se špancira Hrvatskom, a posebno Varaždinom, ali i Međimurjem, medijski najatraktivniji događaji bili su američki izbori i godišnja skupština Hrvatskoga kulturnog vijeća održana pošastima usprkos na Kaptolu, to jest u dvorani Tribina grada Zagreba, u epidemiološki razrijeđenom sastavu, vrlo koncilijantno i tek zanemarivo, rubno disonantno u pitanju komentara ispod napisa na našem znamenitom portalu, ali i na ostalim portalima, što me vodi do drugoga i važnijeg pitanja – gdje su iz naših medija nestale polemike, ne samo književne, s tim da su rečene u dvadesetom stoljeću bile izvor zabave i humora, pa smo svojedobno u čuvenoj Antologiji hrvatskoga humora posebnu knjigu (od njih pet ili šest) posvetili polemikama značajnih autora, u čijim je tekstovima sve prštalo od uvrjeda ad hominem, ali i pripomagalo da se razbistre pojmovi (i zbivanja). 
Sada polemika nema, svaki komentator u „nacionalnim“ tiskovinama može napisati što želi i biti miran jer mu nema tko odgovoriti u polemičnom tekstu. Ako se takav polemičar i javi, redakcije bacaju njegov gnjev u prvi koš i mirna Bosna. Tko ga šljivi. Ne ćemo valjda objavljivati drukčija mišljenja, mi se zalažemo za druge i drukčije, ali ne i za drukčije misli, živjelo jednoumlje.
No dobro, kažem, skupština je uspješno održana makar pod maskama. Na izlazu iz zgrade palim cigaretu i gledam pročelje kazališta Komedija na kojemu je velika reklama za predstavu Isus Krist Superstar. Što je tu neobično? To da se u drugim terminima u Komediji služe mise – franjevci su grdno nastradali u potresu, pa se dosjetili da je zgrada kazališta i dalje (valjda se ne varam) u njihovu vlasništvu. Tako ujutro u gledalištu sjede vjernici, oltar na pozornici, navečer kazališne predstave. Sila Boga ne moli, to jest sila prirode. Potres je podsjetio na staro kaptolsko nagnuće prema teatru i činjenicu da su se već svršetkom 11. stoljeća izvodile liturgijske drame, najbolja od njih Trokraljevska igra (Tractus Stellae) bila je na „repertoaru“ više od tri stotine godina, kako je pisao Nikola Batušić.
Nego, nakon treće cigarete ostajem i dalje u mislima s Crkvom u Hrvata koja u zadnje vrijeme doživljava tako nagle kadrovske promjene da ih je teško pratiti. 
U Vatikanu igraju šah, pomiču figure crne i bijele, Franjin nuncij i obavještajac probire prema papinoj viziji u kojoj nema mjesta za prelate vjerne crkvenom nauku ali s previše nacionalnog naboja, to papa ne podnosi, a sve što se na „našim prostorima“ događalo i događa, ne razumije ili je nešto drugo u pitanju. Ne bi me začudilo da je u najnovijim kadrovskim križaljkama konzultirao svoga prijatelja Irineja, barem telefonski. „Je li, bre Irineju, što ti misliš o Uziniću? Tako. A o Devčiću? Ma to je onaj u Rijeci, ali ne odgovara Obersnelu i družini.“ S druge strane žice Irinej dugo šuti, pa onda kaže: „E, moj Franja, svi su ti oni isti, sve to treba kao Stepinca, razumeš...“ Tu se linija prekida.
Ne bih se htio miješati u crkvene stvari, ali budući da se miješam svukuda i svakojako, ne mogu ne zapitati što je sa Zadrom. O temi Zadra raspravljao sam - onako diletantski - prije desetak godina s nekolicinom biskupa, čak smo se i složili, ali nitko nije odlučno pokrenuo ključno pitanje „izuzeća“ Zadra iz jedinstvenoga tijela Crkve u Hrvata, odnosno sablazan izravne jurisdikcije Vatikana koja me oduvijek vodila prema londonskim, rapallskim i rimskim ugovorima, svojedobno ostvarenim talijanskim težnjama u 20. stoljeću da se ukotve na istočnoj jadranskoj obali. Jesu li te svjetovne žudnje makar u primislima zaostale (kako baš) u zadarskom slučaju? Sve stoji, a ako netko potegne to pitanje dobit će – koadjutora.
Pospani Joe
Hrvatsku je tjedan dana tresla izborna groznica, ali ona u Sjedinjenim Državama. Kad već za izbore u Hrvatskoj malo ili nimalo mare (nostrum), Hrvati su provodili noći i dane pred televizorima ne bi li saznali hoće li Pospani Joe preveslati drčnoga Donalda, glasovi se brojali kao na hrvatskim referendumima, stizali rezultati iz američkih županija, svašta se čulo pa i da ne će biti mirne predaje (prijenosa) vlasti (i to je moguće), bijeli mačisti mogli bi se sukobiti s tamnima koji su navodno glasovali za Bidena, i Afroamerikanci i Latinoamerikanci, jedino nismo čuli komu su dali glasove Indijanci koje ni republikanci ni demokratijanci ne doživljavaju premda je SAD indijanska povijesna baština, baš kao što je Bosna (i Hercegovina) hrvatska baština.
Po svemu sudeći Biden je ipak pobijedio, a Trump nakon Nove godine odlazi u Sloveniju (jaz pa pojdem) na sanjkanje. Možda uzme državljanstvo i kandidira se za slovenskoga predsjednika.
Protiv Bidena Hrvatska ne bi trebala imati ništa, nije on bio taj koji je navijao da se Hrvate ostavi na cjedilu, prilike u ovom dijelu svijeta poznaje iz prve ruke, takoreći, o Miloševiću je mislio sve najgore i navodno mu u lice rekao da je ratni zločinac. Bio je Biden dobro brifiran iz katoličkih hrvatskih krugova u Americi, i sam katolik, pa sada ni F-16 nisu tako daleko, a možda ćemo u Ameriku putovati bez viza, ako igdje i ikako budemo putovali s covidom na krilima. A tom covidu Biden može zahvaliti što je postao predsjednikom, barem kako sada stvari stoje. Kako i za koga su glasovali američki Hrvati, hrvatski iseljenici, još nije jasno, ali i to ćemo saznati. A to što je Biden podosta star, ne mora puno značiti, mogli bismo od njega štošta naučiti: ako se u ovoj zdravstvenoj krizi pozivaju umirovljeni liječnici, zašto ne bismo mi pozvali i (neke) stare političare iz devedesetih, primjerice? Pa opet smo u ratu, zaboga. U ovoj situaciji treba nam i jak predsjednik, a ne ovaj kojemu su srezana krila (ovlasti) pa samo može galamiti na predsjednika Vlade (i obratno) što znači da je Hrvatska (ne)opazice skliznula u kancelarski sustav.
Mladen Kušec
Prošlu rubriku predao sam u ponedjeljak u podne, kao i obično, nekoliko sati poslije čujem da je umro Mladen Kušec. Smrt šaptača djeci odjeknula je više nego što sam se nadao, mediji ga dostojno ispratili, HTV prikazao kratki film sastavljen od dva dijela – intervjua s već ostarjelim Kušecom i njegova razgovora na nekoj klupi s prijateljem i suradnikom, akademikom Bratulićem koji bijaše zadnjih godina Kušecov partner u kulturološkim landranjima po Hrvatskoj uobličenim u radijske emisije koje HR na kraju nije plaćao ni jednomu ni drugomu, a oni nastavili iz čiste ljubavi. 
Ono po čemu je Mladen Kušec bio poznat i u čemu je bio najbolji, njegovi su razgovori s djecom, neobičan dar da iz djece izvuče više mudrosti nego što bismo i sanjali, što potvrđuje moju tezu da se djeca rađaju pametna kao svemir, a onda ih dohvati školski sustav i polako melje.
U književnosti za djecu Kušec se nalazi u –ec liniji (Matošec, Milčec, Kušec), u novinarstvu nakon Proljeća orijentiran (političkom prisilom) prema djeci, što se pokazalo dobrim. Uopće, nakon Hrvatskoga proljeća odjednom je nastala sva sila knjiga za djecu i mladež jer su počeli pisati i oni koji su prije stvarali za odrasle mimo partijskih zasada, pa se našli na crnoj listi i u bijeloj knjizi. Primjerice, veliki hrvatski pjesnik Dubravko Horvatić koji je kao „matičar“ izbačen na ulicu („slobodni“ umjetnik), ali i Ivan Kušan koji je posebno nakon drame (komedije) Svrha od slobode (redatelj Miro Međimorec) u zenitu Proljeća izlaz našao gotovo isključivo u knjigama za djecu, to jest vratio se djeci, a bilo je još sličnih. Komunisti su slabo ili nikako pratili tu pošast, osim Stipe Šuvara koji je na visokom partijskom skupu upozorio da se nacionalisti u sve većem broju okupljaju u književnosti za djecu. A ona je sedamdesetih i osamdesetih doista „eksplodirala“, svojevrsna Moderna, sve više urbana, uvelike zaslugom Komunističke partije, ha.
Još nešto: nikada nisam pitao Kušeca koji ga je vrag tjerao da ide snimati „Bijele vrane“ u Titovu Korenicu (tako se zvala) u vrijeme sve većih srpskih divljanja. Gadno su ga pretukli, dobro da je tada uopće preživio. Teško da je, kao novinar, bio toliko neinformiran da se naivno upustio u krajeve zahvaćene srpskim terorizmom. Zagonetka ostaje.
Bolnica na kraju grada
Bolnica u zagrebačkoj Dubravi ima ne tako daleku koliko dramatičnu povijest. Građena za jugoslavensku vojsku, uglavnom, zelena zgradurina došla je u naše ruke teškom mukom, a „prijenos“ plaćen u zlatu, čega se malo tko sjeća. Sada je u središtu pozornosti kao središnja covid-bolnica, zabilježeni su prosvjedi zdravstvenih djelatnika (djelatnica), smijenjen ravnatelj, a bilo je i sabotaža s nestankom struje. Jedna zanimljivost: redatelj Vladimir Tadej pratio je gradnju bolnice osamdesetih, od temelja do završetka, povezao kadrove, a mene angažirao da napišem tekst. 
Film je prikazan na otvorenju, u prvim redovima generali jugovojske, a jedan stolac rezerviran i za mene. No, kada vidjeh televizijske kamere, naglo sam potražio mjesto u zadnjim redovima. Taj film valjda negdje postoji. Eto, svugdje sam imao prste (u pekmezu).
S pekmezom u svezi: u ovoj kolumni ne mogu i ne ću izbjegavati ono što bi se moglo nazvati japajakanjem, pišem u „ich“ formi jer je portal HKV-a moj twitter, moj “fejs“, moj instagram (svojih nemam), ali i stanovita podloga za autobiografiju koju ne ću napisati (autoknjiga „Lijepa moja“ obuhvaća samo svršetak osamdesetih i prve dvije godine devedesetih - moram ju potražiti na Hreljiću, ondje je moj Interliber.) I da zaokružim ovaj napis temom komentara na portalima koju sam načeo u prvim rečenicama: pričekajmo, kako reče dr. Osor Barišić, što će donijeti Zakon o elektroničkim medijima i kakve će biti sankcije, novčane, za „nakladnike“. HKV se nema čega bojati jer ima novaca na bacanje, država i grad nose ga na rukama, drže ga kao kap vode na dlanu, čim vide da se ispod nekoga projekta nalazi naziv Hrvatsko kulturno vijeće, odmah daju novac – drugima i drugačijima. (Baš sam htio potegnuti Matoša, pjesmu njegovu Lakrdijaš, ali mi se učinila patetičnom: „Teško je kad imaš mnogo duha/ Još je teže kada nemaš kruha /Teško sluhu, kada je bez uha/ Teško uhu kada je bez sluha.“) Ali ima sluha Hrvatska danas, osluškuje što će reći stranac. I kunu će nam uzeti, ubaciti u kamion i na smetlište, kao što kune, te umilne i ljupke životinje masovno ubijaju navodno zbog korone. Kunocid, da, a gdje su društva za zaštitu životinja?
Hrvoje Hitrec/HKV
