Prema svršetku svibnja

U prošlom je tjednu iznevjerena ona stara i optimistična da poslije kiše dolazi sunce. Novo nenormalno je da poslije kiše dolazi kiša, barem u tzv. središnjoj Hrvatskoj koja nije ni do Vrbasa. Na blagdan Duhova muči me pitanje koje sam uzgred elaborirao, takoreći, u povijesnom romanu što ga pišem već dugo, a bit će podosta kratak. Naime, ako je pedeset dana nakon Kristova uskrsnuća na apostole sišao Duh Sveti, pa su oni od tada mogli govoriti tako da ih razumiju ljudi svih jezika, kako to da je tada mladi Marko morao pratiti Petra apostola i prevoditi mu, jer Petar nije znao grčki. Ne ću dalje o toj temi jer bi me Crkva mogla proglasiti revizionistom, dosta je da me tako časte u sekularnim povijesnim pitanjima, recimo o sudbini hrvatskoga naroda.

Na svetim mjestima iz Staroga i Novoga zavjeta, kao i poslije islamskoga kruga, netom su se odvijali nimalo evanđeoski događaji, novi rat između Izraelaca i Palestinaca u Gazi, koji je trajao kratko i stajao života šezdeset i šest palestinskih mališana, a sve da bi Netanyahu ostao na vlasti. Palestinci, naravno, nemaju baš nikakve šanse protiv Izraela, te je sve nalik futurističkom filmu u kojemu tehnološki nadmoćna sila bez napora svladava vojno inferiornu zajednicu na nekom planetu. One koji su nešto čitali u životu, podsjećam na roman Aldousa Huxleya “Slijepi u Gazi” (podsjećali su i drugi u prošlim ratovima) gdje se pojavljuje starozavjetni, oslijepljeni Samson, i do u beskonačnost vrti mlinski kamen zajedno s isto tako slijepim sudrugovima. I vrtjet će dok ne budu dvije države, oko čega se slaže i Biden, premda s drugim primislima.

U svezi s vojnom nadmoći ili nemoći, Hrvatska se mora brzo trgnuti iz valjanja mlinskoga kamena jer sat otkucava. Ne možemo ostati samo na ingenioznosti i hrabrosti hrvatskoga pješaka, odvažnom patriotu potrebni su i Patrioti i zrakoplovi. Jedan je Patriot dovučen u Hrvatsku, ali nije jasno ostaje li ovdje i nakon zajedničke NATO vježbe, a glede aviona javnost je dobila mig (ne mislim na ruski zrakoplov) da će Hrvatska kupiti francuske Rafale, o čemu su se svi raspisali pa se strani obavještajci u našoj zemlji ne trebaju dovijati. Nakon što su nas Izraelci i Ameri prije koju godinu lijepo izigrali, sada se, kažu barem, oslanjamo na zemlju iz Europske unije, vojno potentnu Francusku koja nam prije trideset godina ne bi dala ni prodala čak ni rabljeni poljoprivredni zrakoplov, jer se nadala da će Srbija lako pobijediti u ratu, a ona je, Francuska, za Srbiju zdušno navijala. Stvari se mijenjaju, ako je ljubav i ostala, a jest, posao je posao, solidni, ali rabljeni Rafali bit će uvaljeni nekad zlorabljenoj Hrvatskoj, koja je u Domovinskom ratu bila svedena baš na poljoprivredne avione, sve dok se na pustolovne načine nismo dokopali nešto migova. Sada ćemo, znači, rafalno poletjeti, ne odmah, sve dok se i zadnji mig uspije podići u zrak. Hoće li do tada Rsrpska, Srbija i Rusi izgraditi vojnu zračnu luku pri Trebinju, vidjet ćemo, navodno je u planu. S Trebinja se lako gađa Dubrovnik, kao što smo vidjeli i doživjeli, a meta bi mogao biti i Pelješki most čim bude dovršen i maknu se Kinezi. Ako se to ne daj Bože dogodi, Milanović će reći da je bio u pravu kada je, kao tadanji premijer, odlučio da nam taj most nije potreban.

Kao predsjednik države malo je napredovao, most mu ne smeta kao ni spajanje hrvatskoga teritorija, a na položaju vrhovnika Oružanih snaga nema ništa ni protiv vojnih zrakoplova, štoviše. Momak se razvija. I NATO je naćulio uši, postaje mu razvidnim da će, ne do Bog, ključna bitka za Sredozemlje početi na istočnoj obali Jadrana gdje se već grade ili će se graditi vojne baze velikih sila, a Hrvatska će opet biti vojna krajina . Hladni je rat već odavno započeo, vrući valjda ne će, ne treba vraga maljati na zid, ali treba biti oprezan i vojno solidan, ako dođe do crnoga, Srbija će vjerojatno biti u jednoj opciji, Hrvatska u drugoj, s tim da se Srbija već naoružala do zuba, a mi čekamo turističku sezonu, nedavnu prošlost zaboravljamo tako blesavo da se ni referenduma za nezavisnost više dobro ne sjećamo, kao što se pokazalo u Saboru. A taj je referendum bio izvor svih zala, rekli bi orjunaši, uz to krivotvoren, rekao bi Dejan Jović koji se našao u onih šest posto neizlječivih jugoslavena. A da je referendum uspio s više od 94 posto ZA (izašlih) prvi je hrvatskoj publici dao naslutiti potpisnik ovih redaka na noćnoj konferenciji za tisak, za stolom povjerenstvo, ja moderator, sve kasni jer se još čekaju rezultati iz udaljenih krajeva, a kada su se kamere upalile, takoreći, ispričao sam se ovim riječima: “Kasnimo, ali za dobre vijesti nikada nije kasno”, nakon čega je hrvatski publikum odahnuo. Ta snimka valjda još postoji, premda je, vele mi, mnogo toga izbrisano, a mene sadašnje vodstvo HRT-a izbjegava kao kugu. Ili covid koji popušta, rastapa se na toplijem vremenu, a cijepljenje nastavlja. O tome kakve su kod ponekih (?) posljedice cijepljenja, nitko javno ne govori, podatci su pod šifrom Strogo povjerljivo, pa se moramo sami dovijati. Ja znam barem pet osoba koje su umrle nekoliko dana nakon cijepljenja, a možda i vi. To jest niste umrli, nego i vi znate pet.

Finale lokalnih izbora bit će uskoro, zanimljivo je u velikim gradovima u koje spada čak i Zagreb. HDZ i SDP ispali su u zagrebačkom polufinalu kao Albina na Eurosongu, iz prvoga kruga njihovi kandidati nisu ušli u drugi nego u deveti, pa mudri analitičari s jedne strane spektra već prognoziraju sličan rasplet na nacionalnoj razini, kada budu parlamentarni, s tim da je gospođa Benčić već premijerka, Tomašević na idućim predsjedničkim – predsjednik, a Škoro će mu valjda pjevati umjesto Josipe Lisac. No, Tomašević još nije postao ni zagrebačkim gradonačelnikom, iako se svakoga dana spušta do Gradskoga poglavarstva i nastoji hipnotizirati ondje zaposlene, ulijevajući im strah u kosti. A strah paralizira, dabome. Možda svi daju ostavke, ali sumnjam, prošlo je vrijeme revolucionarnih metoda, hoda kroz pročelništva, bit će otpora i sudskih tužba koje će na kraju platiti Zagrepčani. A postat će dostupni i podatci o financiranju platforme, ne možda toliko u ovim izborima, koliko u svim godinama kada su se unuci Orjune oblikovali prvenstveno kao aktivisti, ali s mislima na politiku, i to visoku, iz kese europske (najviše njemačke) i Soroseve, ali i novcem iz državnog i gradskog (zagrebačkog!) proračuna, koji je mogao biti usmjeren drukčije.

Recimo, na polju kulture (samo detalj) jedan je od pipaka zaklada Kultura nova, koju Ministarstvo kulture zdušno i obilno financira (vidi o tome na portalu HKV-a), kao što je primjerice u književnim “natječajima” forsiralo lubeničarima sklone autore (idi, vidi). I to se radi sustavno, pa sada PHDZ pita otkud unucima lova. Kada se sve stavi na kup, inozemno i tuzemno, onda bi Škorina računica mogla biti približno točna. S tim da istodobno HKV nije mogao dobiti ni za kavu (ili ja za cigarete), a u cijeloj Bandićevoj eri ta udruga – u kojoj su mnoga vrhunska imena suvremene umjetnosti - nije dobila ni dvadeset kvadrata u koje bi se smjestila. Pokoj mu duši, o mrtvima samo točno. Preživjeli smo, tu smo. Mi smo kao Stipe Božić, kada ste očajni, otvorite naše stranice i bit ćete spašeni, na trenutak. Nego, ako lubeničari doista uspiju, a matematika im ide u prilog, ne će to ipak biti klasična revolucija sa svim njezinim čarima, nego soft verzija kulturne revolucije koju je već tajno započela vladajuća koalicija, sve čekajući pravu momčad, a ona je došla. Ulični aktivist i navodno ideolog lubeničara Teodor Celakoski, bavi se, čitam, upravo “kulturnim politikama”, pa će izvršno ili neizvršno raditi na kulturnom preobražaju, a oko njega stajati momci i djevojke sa stisnutom šakom, ali ne će to biti šaka sa Srednjaka nego primjerena vremenu, zaogrnuta u borbu protiv K. u K. monarhije (korupcija i klijentelizam). Nije istina, naravno, da se zeleno-crveni, u biti purpurno crveni, ne bave ideologijom - upravo su oni načeli ideološka “pitanja” s povratkom krvavoga maršala na trg, a savjetnik im je onaj Markovina (diplomirao na Hrvatskim studijima, eto može! kad hoće) koji drži da je propast Jugoslavije bila ordinarna kontrarevolucija. Idemo, znači, u Zagrebu s tom ekipom, koja ima izgleda zasjesti točno na Dan državnosti. Neko će vrijeme Zagrepčani šutjeti i lupati se po glavi, a za godinu dana dogodit će se zagrebačko proljeće, i bez Tripala i Budiše.

Elem, da i ja ne postanem nerazumljivim: u svim dosadašnjim predizbornim i izbornim nastupima, Škoro je govorio razborito (s ponekim zatipcima) i s neskrivenim domoljubnim nabojem, kao i razotkrivanjem suparnikovih problema.

Živim u Zagrebačkoj županiji, pa ne mogu glasovati (ili glasati, kako se opet vratilo), ali da sam u Zagrebu, zaokružio bih Škoru, kao što bi i Anušić da može!, a preko volje i Plenković, ako se pojavi. Dotični se svakodnevno pojavljuje na ekranima i gestikulacija mu je sve bolja, pa ne treba prevoditelja za gluhe. Analitičari upozoravaju da bi se HDZ-u mogao dogoditi desni Moremo! Ili čak Moramo! ako nastavi s Pupovcem, ali je teško zamisliti, bolno bi bilo rastaviti prst i nokat. Disidenata, doduše već ima malo previše, ali Vukovar očito koaliciju ne zabrinjava, još samo čekam da kažu: pa Vukovar se uvijek distancirao, separirao, eto i u Domovinskom je ratu najveći dio vremena bio u SAO krajini.

Zoki i Bugari

Odmah moram reći da sam prijatelj Bugara i Bugarske, ne samo iz geostrateških razloga, ali su mi dragi i Makedonci koje sam bolje upoznao služeći vojni rok u jugoslavenskoj vojsci (!), onoj s križnih putova i agresije devedesetih, a što se Može!, nas Zagrepčane nisu Mogli! dalje poslati jer su Grci otjerali komuniste. Bilo je u vojarni Đorče Petrov kod Skopja i nekoliko makedonskih ročnika koji su dolazili u sukob sa srpskim narednicima jer nisu htjeli govoriti “službeni” srpski. Nisu se dali, rekli su: pa mi smo tu doma.

Ovaj je uvod bio potreban da se razumiju moje dvojbe oko iznenadnog, posve nepotrebnog diplomatskog sukoba s Bugarima u režiji Zorana Milanovića. Našoj veleposlanici u Sofiji trljali nos, Milanovićev ispad nazvali neprihvatljivim, a hrvatska javnost ništa nije razumjela niti se tko potrudio objasniti o čemu je riječ. Navodno o udžbenicima u kojima bi trebala stajati cjelovita povijesna priča o Bugarima i Makedoncima, a sve u svezi s (početkom) putovanja današnje Sjeverne Makedonije u EU, putovanja na kojemu vardarska Makedonija doživljava doista snažne karate-udarce od Grka i Albanaca, a sada se javila i Bugarska. No to s Bugarskom drukčija je storija i teško je tu, sa strane, presuđivati.

Trebalo bi se na trenutak vratiti u deveto stoljeće kada su Slaveni već odavno oko Soluna i u Solunu, a ne samo na području negdašnjega dorskog plemena Makednona. U to doba dolaze Protobugari, neslaveni, prihvaćaju slavenski jezik, navaljuju na Bizant i sjevernu Makedoniju, vrti se kotač sreće i nesreće, u daljnjem tijeku srednjega vijeka stvara se i ruši Bugarsko carstvo, kratko su u modi Srbi i Dušan Silni okrunjen u Skopju, a žena mu je Helena Bugarska koja vlada kada Silni umre. Uskoro će doći Osmanlije, pa Srbija i Bugarska pola milenija pate pod Turcima. Kada se Bugari pomalo oslobode, pogledaju oko sebe i vide da im je Makedonija izvan dohvata, na Berlinskom kongresu na trenutak dobivaju sjevernu Makedoniju, ali brzo i gube. Dalje znate: Bugarska postaje carevina, u drugom balkanskom ratu Makedoniju podijele Grčka i Srbija. I tako dalje.

Nego, jedno su granice, carstva i kneževine, a drugo narod koji za cijelo to vrijeme postoji i opstoji. Ima svoj jezik, svoje običaje. Jezikoslovac Šapkarev iz Ohrida u 19. stoljeću tvrdi da narod u vardarskoj Makedoniji sebe naziva Bugarima, a da su naziv Makedonci nedavno nametnuli – Grci. Istodobno, a godina je 1888., srbijanski poslanik u Istanbulu Novaković radi u korist širenja Srbije, ali i razumije da “ne treba ići protiv bugarstva u Makedoniji jer je prejako”, nego mu treba suprotstaviti makedonstvo. Ta strategija ponešto uspijeva, u monarhističkoj Jugoslaviji silom koja ni makedonski ne podnosi, što, između ostalog, dovodi do smrti Ace Karađorđevića. U komunističkoj Jugoslaviji Makedonija je jedna od republika u koju šalju vojnike poput mene. U Bugarskoj vlada Todor Živkov i to dvostruko dulje od Obersnela. Komunizam propada, Jugoslavija zauvijek nestaje, Makedonija se osamostaljuje. Tko ju prvi priznaje? Bugarska. Kao što je Hrvatska prva priznala Bosnu i Hercegovinu.

Eh, sada se vraćamo Milanoviću i udžbenicima. Previše informacija nemamo, kao što rekoh, nitko nam nije točno rekao što bi Bugari htjeli da piše u školskim knjigama. Ako žele napisati da je u najvećem dijelu povijesti bugarstvo u Makedoniji imalo prvenstvo nad makedonstvom, onda je to otprilike točno. Ako žele napisati da je makedonski dijalekt bugarskoga (isti ili gotovo isti kao što se govori u jugozapadnoj Bugarskoj), i to je blizu istini, ali treba razumjeti i sve one koji su u novije doba stvarali moderan identitet (i) na posebnosti makedonskoga jezika, što je sada kamen smutnje između Bugarske i sjeverne Makedonije, uz povijesnu sudbinu. Glede Ćirila i Metoda: najveći broj Metodijevih učenika najurenih iz Svatoplukove Moravske našao se u Bugarskoj i – Hrvatskoj. Glagoljica nas veže, premda su ju Bugari napustili u nekom trenutku, a Hrvati joj ostali vjerni do u 19. stoljeće.

Vidite da pišem okruglo pa na ćoše, jer ih sve volim kao što rekoh. Mi iz Zagreba ne bismo se trebali miješati u taj spor, svakako ne na milanovićevski način, koji je jednostran, kao što točno kažu u Sofiji. Ovako samo, nepozvani, izazivamo nepovjerenje i slabimo odlične odnose s Bugarskom i Bugarima koji su nam, ponavljam, u geostrateškom smislu dragocjeni.

Kazališni zakon

U kazalište se ponešto razumijem, nekoliko puta sam prošao pokraj kazališne zgrade. U Kazališni zakon nešto manje. Prvi je u samostalnoj državi donesen na samome početku i to mimo mene, jer se kotrljala povijest pa je bilo prečih briga. Taj nije bio vrstan, izmijenjen je čini mi se 2006. odnosno donesen novi, koji je imao znatnih mana.

Nema sreće s tim zakonom. Sada postoji prijedlog novoga Zakona o kazalištima proizveden u mudrom Ministarstvu kulture, sklapan već dulje vrijeme u potaji, a sada bojažljivo upućen javnosti. Sklepan, znači. Kada su kazališni umjetnici i ne samo umjetnici vidjeli tekst, bilo je jačih nuspojava nego nakon cijepljenja, a sindikati zaključili da je štošta u koliziji sa Zakonom o radu, blago rečeno. Da se tu mnoge diskriminira i da je rečeni prijedlog kazališnoga zakona liberalna smišljotina koja izaziva nesigurnost i očaj. Primjerice, zakon drži da balerine i baletani mogu plesati najviše 16 godina, a što onda? Pa onda im se nudi prekvalifikacija u drugu profesiju. Recimo za elektroinženjera. Ako ne pristaju, otkaz. Ako pristanu, dobivaju i dalje plaću od kazališta, ali prekvalifikaciju (školovanje za elektroinženjera) plaćaju sami. Glazbenici su u nešto boljem položaju, njih se nakon dvadeset godina ne otpušta samo tako, nego idu na reviziju, pa ako revizionističko povjerenstvo zaključi da i dalje mogu svirati, dobro, ako ne, nije dobro. Onda valjda violinist može tražiti mjesto u pilani.

Ne da mi se dalje. Čujem da je Hrvatski sindikat djelatnika u kulturi sve lijepo napisao i našao toliko zamjerka da je i meni, koji sam nekoliko puta prošao pokraj kazališne zgrade, potpuno jasno da će taj zakon – biti prihvaćen u Vladi i blagoslovljen u Saboru. Ako me pitate gdje mi to živimo, odgovor je da živimo (i umiremo) u Hrvatskoj. Još jedan tragikomičan zakon koji će se pridružiti svojoj zakonitoj subraći u zajednici hrvatske (di)verzije zakonodavstva.

Srećom po mene, ne postoji zakon o književnosti, jer književnici rade kojekuda, a pišu kada pada kiša ili padne noć. Da zakon postoji, propisao bi da književnik može pisati do pedesete godine, a onda ide na reviziju, pa ako ne zadovolji revizioniste više ne smije objavljivati. Za one s domoljubnom žicom – do četrdesete, zatim prekvalifikacija u komunalno poduzeće, gdje će pisati statute i ostale akte, na literarnoj razini.

Hrvoje Hitrec/HKV